U podnožju planine Vranice, između gustih šuma, starih voćnjaka i uskih seoskih puteva, nalazilo se malo bosansko selo po imenu Gornji Lug.
U selu je živjelo jedva stotinjak ljudi.
Svi su se međusobno poznavali.
Znali su čija je krava pobjegla, ko je posijao kukuruz prije kiše, čiji dim izlazi iz dimnjaka i ko je posljednji prošao putem prema šumi.
Ali jedno nisu znali.
Odakle dolazi krik koji se svake noći čuo tačno u tri sata.
Prvi put su ga čuli krajem novembra.
Bila je hladna noć. Snijeg još nije pao, ali je mraz prekrio krovove i drveće.
Oko tri sata iza ponoći, selo je probudio zvuk.
Nije ličio na zavijanje vuka.
Nije ličio na lavež psa.
Nije bio ni krik lisice.
Bio je to dubok, dug zvuk koji je počinjao kao tiho režanje, a završavao se nečim što je podsjećalo na ljudski vrisak.
Aaaaaauuuuu!
Trajao je gotovo deset sekundi.
A onda je nastala tišina.
Ujutro su svi pričali o tome.
„Vuk“, rekao je Avdo, najstariji lovac u selu.
„Nije vuk“, odgovorio je njegov komšija Jusuf.
„Možda lisica.“
„Lisica ne zvuči tako.“
Niko nije znao odgovor.
Sljedeće noći krik se ponovio.
Tačno u tri.
I naredne.
I naredne.
Uvijek isto vrijeme.
Uvijek isti zvuk.
Nikada ranije.
Nikada kasnije.
Ljudi su počeli zaključavati vrata prije ponoći.
Psi su postajali nervozni.
Najčudnije je bilo to što psi nikada nisu lajali kada bi se začuo krik.
Samo bi ustali.
Okrenuli glavu prema šumi.
I počeli drhtati.
Jednog jutra Hamza, mladi farmer, pronašao je svoje kokoši mrtve.
Nisu bile pojedene.
Nije bilo krvi.
Sve su ležale pored kokošinjca, kao da su se jednostavno srušile.
Na zemlji su pronađeni tragovi.
Veliki.
Četiri prsta.
Ali nijedna životinja koju su seljani poznavali nije ostavljala takve tragove.
Hamza je pokazao tragove Avdi.
Starac ih je dugo gledao.
„Nemoj ovo pokazivati djeci.“
„Zašto?“
Avdo je ustao.
„Jer ne znam šta je.“
To je bilo dovoljno da se selo još više uplaši.
Nakon nekoliko dana krik je postao jači.
Sada se činilo kao da dolazi iz različitih pravaca.
Jedne noći iz šume.
Druge sa brda.
Treće iz doline.
A onda su ljudi počeli primjećivati nešto mnogo čudnije.
Krik se čuo uvijek u tri sata.
Ali kada bi neko pokušao krenuti prema njemu…
zvuk bi se pomjerio.
Kao da je znao gdje se čovjek nalazi.
Jedne noći četvorica muškaraca odlučila su čekati.
Avdo, Hamza, Jusuf i mladi Faris.
Sjeli su u staru lovačku kolibu na rubu šume.
Imali su puške, baterijske lampe i radio.
Sat je pokazivao 2:55.
Niko nije govorio.
2:59.
Faris je pogledao sat.
3:00.
Krik.
Ali ovoga puta bio je toliko blizu da su se prozori zatresli.
Aaaaaauuuuu!
Hamza je ustao.
„Odmah iza kolibe!“
Istrčali su.
Snijeg je svjetlucao pod mjesečinom.
Nigdje ničega.
Onda su začuli granje.
Šuškanje.
Neko ili nešto kretalo se iza drveća.
Faris je podigao lampu.
Svjetlost je prešla preko stabala.
Ništa.
A onda se među drvećem pojavile dvije blijede tačke.
Oči.
„Tamo!“ viknu Faris.
Svi su usmjerili lampe.
Nešto je stajalo iza jednog velikog bora.
Bilo je visoko.
Mnogo više od čovjeka.
Hamza je podigao pušku.
„Izlazi!“
Silueta se pomjerila.
Ali umjesto da pobjegne, polako se okrenula.
Faris je napravio korak naprijed.
I tada je nestalo.
Nije potrčalo.
Nije skočilo.
Jednostavno ga više nije bilo.
Na snijegu nije ostao nijedan trag.
Muškarci su se vratili u selo.
Niko te noći nije spavao.
Sutradan je Avdo otišao do stare kuće na kraju sela.
Tamo je živjela nana Zlata, žena koja je imala skoro devedeset godina.
Kada joj je ispričao šta su vidjeli, nije izgledala iznenađeno.
Samo je zatvorila oči.
„Opet.“
Avdo se ukočio.
„Šta znači opet?“
Zlata je dugo šutjela.
„Čuo se i prije.“
„Kada?“
„Prije mnogo godina.“
„Koliko?“
„Četrdeset.“
Avdo je sjeo.
Zlata je pogledala prema planini.
„Bila sam djevojka. I tada se selo budilo svake noći u tri sata.“
„I šta je bilo?“
„Jednog jutra nestao je čovjek.“
„Ko?“
„Moj brat, Osman.“
Avdo je zašutio.
„Nikada ga nisu pronašli.“
„Je li krik prestao?“
Zlata je klimnula.
„Onog dana kada je nestao.“
Avdo je osjetio hladnoću.
„A sada se vratio.“
„Da.“
„Zašto?“
Zlata ga pogleda.
„Jer je neko ponovo ušao u šumu.“
Ispostavilo se da je nekoliko dana ranije mladi Faris pronašao stari kamen duboko u šumi.
Na njemu je bio uklesan neobičan znak.
Krug sa tri linije.
Faris je znak fotografisao.
Kada ga je pokazao Zlati, žena je problijedila.
„Gdje si ovo našao?“
„Kod stare pećine.“
„Nikad više tamo ne idi.“
Ali Faris nije poslušao.
Sljedećeg dana otišao je sam.
Pronašao je pećinu.
Ulaz je bio gotovo skriven granjem.
Unutra je bilo hladno.
Na zidovima su se nalazile stare ogrebotine.
A na samom kraju pećine pronašao je nešto što nije očekivao.
Stari drveni kovčeg.
Otvorio ga je.
Unutra su bile požutjele fotografije.
Na jednoj je bilo desetak ljudi iz sela.
Na poleđini je pisalo:
„Godina 1951.“
Faris je prepoznao jedno lice.
Zlata.
Bila je mlada.
Pored nje je stajao njen brat Osman.
Na sljedećoj fotografiji bio je isti čovjek.
Ali fotografija je bila mnogo novija.
Godina 1984.
Faris je problijedio.
Osman na fotografiji izgledao je potpuno isto.
Kao da nije ostario ni jedan dan.
Ispod fotografije bila je jedna rečenica:
„Nije čovjek taj koji se vraća iz šume.“
Faris je čuo zvuk iza sebe.
Okrenuo se.
Na ulazu u pećinu stajala je sjena.
„Ko si?“ viknuo je.
Sjena se nije pomjerala.
Onda je došao krik.
Ali ne iz šume.
Iz dubine pećine.
Faris je pobjegao.
Kada je stigao u selo, sve je ispričao Avdi.
Te večeri starac je odlučio da više nema smisla skrivati ono što zna.
Okupio je nekoliko ljudi.
„Prije sedamdeset godina, selo je napravilo grešku“, rekao je.
„Kakvu?“
„Pronašli su nešto u planini.“
„Šta?“
Avdo je pokazao prema šumi.
„Pećinu.“
Priča je bila jednostavna.
Ljudi su tada vjerovali da se u planini nalazi prirodni izvor.
Ali kada su kopali, pronašli su podzemnu prostoriju.
Na zidovima su bile životinjske kosti.
I ljudske.
Tada je Osman, koji je bio najhrabriji među njima, ušao najdublje.
Nakon nekoliko sati izašao je.
Ali više nije bio isti.
Nije pričao.
Nije jeo.
Samo je svake noći izlazio pred kuću i gledao prema planini.
Jedne noći nestao je.
A krik je prestao.
„Ali šta je Osman pronašao?“ upitao je Hamza.
Avdo je spustio glas.
„Nije pronašao životinju.“
„Šta onda?“
„Pronašao je sebe.“
Svi su ga pogledali.
„Kako?“
Avdo je izvadio staru fotografiju.
Na njoj je Osman stajao pored pećine.
Pored njega je bila ista visoka silueta koju su muškarci vidjeli.
„Ljudi su vjerovali da je to neka zvijer“, rekao je Avdo.
„Ali Osman je prije nestanka napisao samo jednu rečenicu.“
Iz džepa je izvadio požutjeli papir.
Na njemu je pisalo:
„To nije životinja. To je ono što ostane od čovjeka kada ga šuma zapamti.“
Nastala je tišina.
Te noći niko nije išao u šumu.
Ali u tri sata krik se ponovo začuo.
Ovoga puta iz samog sela.
Iz stare štale.
Ljudi su istrčali iz kuća.
Krik se ponovio.
A onda se začuo dječiji plač.
Hamza je potrčao prema štali.
Unutra nije bilo nikoga.
Samo je na podu pronašao mokre tragove.
Vodili su prema zidu.
I nestajali.
Ujutro je Faris otišao do Zlate.
„Nana, šta se dešava?“
Zlata ga je pogledala.
„Nije se trebalo vratiti.“
„Šta?“
„Osman.“
Faris je problijedio.
„Ali Osman je mrtav.“
Zlata odmahnu glavom.
„Ne.“
„Kako znaš?“
Žena je otvorila staru ladicu.
Izvadila je pismo.
„Dobila sam ovo prije tri dana.“
Faris je uzeo papir.
Na njemu je bilo samo:
„Zlato, još uvijek me čekaš?“
Potpis:
Osman.
Faris je osjetio kako mu se ruke tresu.
„Ko ti je dao ovo?“
Zlata je pogledala kroz prozor.
„Niko.“
„Kako je onda stiglo?“
„Našlo se na mom prozoru.“
Te noći selo je odlučilo napustiti kuće i otići kod rodbine u susjedno mjesto.
Ali prije nego što su krenuli, krik se začuo posljednji put.
Tačno u tri.
Ovoga puta svi su ga čuli.
I nisu čuli samo jedan glas.
Čuli su desetine.
Muški.
Ženski.
Dječiji.
Svi su vrištali zajedno.
A onda je nastala potpuna tišina.
Kada je sunce izašlo, seljani su otišli prema šumi.
Tamo gdje je nekada bila pećina, više nije bilo ulaza.
Samo kamen.
Na njemu je stajao novi znak.
Krug sa tri linije.
A ispod njega svježe uklesana riječ:
„DOSTA.“
Od tog dana krik se više nikada nije čuo.
Selo je ponovo postalo mirno.
Godine su prolazile.
Djeca su odrasla.
Ljudi su gotovo zaboravili priču.
Sve dok jednog jutra, mnogo godina kasnije, grupa planinara nije pronašla staru pećinu nekoliko kilometara dalje.
Unutra su pronašli desetine kostiju.
I jednu staru fotografiju.
Na fotografiji je stajao Osman.
Pored njega Zlata.
Ali ono što je bilo najčudnije nalazilo se u pozadini.
Iza njih je stajao čovjek.
Imao je lice.
Lice potpuno isto kao Farisovo.
A na poleđini fotografije pisalo je:
„Snimljeno 1951. godine.“
Faris tada još nije bio ni rođen.
Niko nikada nije uspio objasniti fotografiju.
Ali od tog dana ljudi iz Gornjeg Luga više nikada nisu odlazili u planinu poslije zalaska sunca.
Jer iako se krik više nije čuo…
svake noći, tačno u tri sata, psi u selu bi se istovremeno probudili.
Okrenuli bi glavu prema šumi.
I počeli tiho cviliti.
Kao da nešto još uvijek stoji tamo.
Nešto što čeka.
Nešto što zna njihova imena.
I što samo čeka da neko ponovo zakorači u šumu.