Devetogodišnji Amar Kadić svakog ponedjeljka poslije škole prolazio je pored male pošte u Gračanici, vadio iz ruksaka pažljivo presavijen list papira i ubacivao ga u crveno poštansko sanduče na kojem je velikim dječjim slovima uvijek pisala ista adresa: „TATI NA NEBU“.
Nije stavljao markicu, nije pisao ulicu niti prezime primaoca, samo bi na poleđini dodao svoje ime i ponekad nacrtao malu zvijezdu. Njegov otac Jasmin poginuo je u saobraćajnoj nesreći prije dvije godine, a Amar nikada nije prihvatio majčino objašnjenje da pošta ne može nositi pisma ljudima koji više nisu živi. „Ne mora poštar do njega“, rekao joj je jednom sasvim ozbiljno.
„Samo neka ga odnese dokle može.“ Majka Selma nije imala snage da mu zabrani. Mislila je da će nakon nekoliko sedmica prestati. Nije prestao. Pisao je ocu o ocjenama, utakmicama, pokvarenoj slavini koju je majka sama popravila, o tome kako je prvi put dobio peticu iz matematike i kako je ljut jer se više ne može tačno sjetiti njegovog glasa.
Ponekad bi pismo bilo dugo dvije stranice, ponekad samo nekoliko rečenica. Tako je trajalo gotovo godinu dana, sve do jednog hladnog ponedjeljka kada Amar nije stigao ni otvoriti ruksak.
U njihovom kućnom sandučetu čekala ga je bijela koverta. Na njoj je pisalo samo: „ZA AMARA“. Dječak ju je otvorio drhtavim rukama, pročitao prve dvije rečenice i potrčao u kuću vičući:
„Mama! Tata mi je odgovorio!“ Selma je ispustila šolju koju je držala. Na papiru je stajalo: „Dragi Amare, sva tvoja pisma stigla su tamo gdje su trebala stići.
Nisam tvoj tata i ne mogu govoriti umjesto njega, ali postoji nešto što mislim da trebaš znati.“ Selma je pročitala ostatak i problijedjela, jer je osoba koja je napisala odgovor znala detalj o Jasminovom posljednjem jutru koji ona nikada nije ispričala ni vlastitom sinu.
Amarova pisma mjesecima su završavala u rukama pedesetosmogodišnjeg poštara Fikreta Mehića, čovjeka koji je u istoj pošti radio više od trideset godina. Kada bi zaposleni praznili sanduče, pisma bez valjane adrese i marke izdvajala su se kao neisporučiva. Prvo Amarovo pismo Fikret je gotovo automatski stavio među takve pošiljke, ali ga je zaustavio crtež na poleđini:
dječak i odrasli muškarac drže se za ruke ispod velikog sunca. Nije otvorio pismo. Samo je pročitao ime pošiljaoca i prepoznao prezime Kadić. Jasmina Kadića poznavao je iz viđenja. Jasmin je radio kao električar, često ulazio u poštu da plati račune i uvijek se šalio da Fikret ima najsporiji red u cijeloj općini. Kada je sljedećeg ponedjeljka stigla nova koverta s istim natpisom, Fikret ju je ponovo izdvojio.
Trećeg ponedjeljka pitao je kolegicu zna li ko je dječak. Ona mu je rekla da je to Jasminov sin. Od tada Fikret nije mogao baciti nijednu kovertu. Nije ih čitao, ali ih je stavljao u običnu kartonsku fasciklu u ormariću. Nakon nekoliko mjeseci fascikla je postala debela.
Na nekim kovertama Amar je pisao „hitno“, na nekima „nije hitno“, a na jednoj: „Tata, ovo pročitaj kad ne budeš zauzet.“ Fikret bi svaki put osjetio nelagodu jer je znao da pisma ne idu nikuda, ali isto tako nije mogao zamisliti da ih jednostavno uništi.
Sve se promijenilo jednog kišnog oktobarskog jutra kada je Amarovo pismo bilo djelimično otvoreno. Ljepilo na koverti popustilo je od vlage i list papira ispao je dok je Fikret razvrstavao poštu. Nije namjeravao čitati, ali prva rečenica bila je napisana velikim slovima i vidio ju je prije nego što je stigao vratiti papir:
„Tata, mama misli da ne znam da je danas dan kad si umro.“ Fikret je zastao. Zatim je ugledao još jednu rečenicu: „Najviše me strah da ću zaboraviti šta si mi govorio kad se bojim.“ Vratio je papir u kovertu, ali te riječi nije mogao izbaciti iz glave. Te večeri ponio je fasciklu kući, ne da bi čitao pisma, nego zato što je prvi put ozbiljno razmišljao da razgovara sa Selmom.
Ipak, nije otišao. Bojao se da će žena pomisliti da je zadirao u privatnost njenog djeteta. Sedmicu kasnije stiglo je novo pismo, a zatim još jedno. Fikret je nastavio šutjeti sve dok jednog dana u poštu nije došla starija žena po preporučenu pošiljku.
Bila je to Jasminova majka, nana Razija. U razgovoru je spomenula Amara, a Fikret je oprezno pitao zna li da dječak piše ocu. Razija se nasmiješila tužno i rekla da zna. „Neka piše. Dok piše, razgovara s njim.“ Fikret joj tada nije rekao da čuva koverte.
Nekoliko dana kasnije Fikret je slučajno saznao nešto što mu je promijenilo odluku. Razija se vratila jer je zaboravila naočale na šalteru. Dok su razgovarali, spomenula je posljednje jutro Jasminovog života. Jasmin je prije posla svratio kod nje da popravi prekidač u hodniku.
Bio je nervozan jer je Amar prethodne noći imao ružan san i nije htio pustiti oca na posao. Jasmin je sinu navodno rekao: „Kad te bude strah, uradi tri stvari: stani, udahni i pogledaj šta je stvarno oko tebe.
Strah voli izmišljati ono čega nema.“ Fikret se ukočio. To je bio odgovor na rečenicu koju je slučajno pročitao u mokrom pismu. Pitao je Raziju zna li Amar za taj razgovor. „Naravno da zna, njemu je rekao.“ „A Selma?“ Razija je razmislila. „Ne znam. Mislim da je tada bila u kupatilu. Zašto?“ Fikret je odgovorio da nije važno, ali je cijelog dana razmišljao o dječakovim riječima.
Amar se nije bojao samo da će zaboraviti oca. Bojao se da će izgubiti i male rečenice po kojima ga je pamtio. Fikret je tada napravio grešku iz dobre namjere. Sjeo je navečer za kuhinjski sto i napisao odgovor. Nije se predstavio kao Jasmin. Upravo suprotno, prva stvar koju je napisao bila je: „Nisam tvoj tata i ne mogu govoriti umjesto njega.“
Objasnio je da neka pisma ne mogu stići na adresu napisanu na koverti, ali da to ne znači da riječi u njima nemaju gdje otići. Zatim je dodao ono što mu je Razija ispričala: da se Jasminovih riječi o strahu sjeća još neko i da ih Amar nije izmislio.
„Tvoj tata ti je zaista rekao da staneš, udahneš i pogledaš šta je stvarno oko tebe. Ako se jednog dana ne budeš mogao sjetiti njegovog glasa, rečenica neće zbog toga prestati biti njegova.“ Fikret je potpisao samo: „Jedan poštar koji je poznavao tvog tatu.“
Kada je Selma pročitala pismo, nije osjetila zahvalnost. Osjetila je strah. Neko je znao gdje žive, znao je šta Amar radi i znao detalje o Jasminu. Odmah je pitala sina je li nekome pričao o svojim pismima.
Amar je rekao da nije. Selma je uzela kovertu i otišla pravo u poštu. Fikret je bio za šalterom. Čim je ugledao papir u njenoj ruci, znao je zašto je došla. Nije pokušao lagati. Zamolio je kolegu da ga zamijeni i odveo Selmu u malu kancelariju. „Ja sam napisao odgovor“, rekao je. Selma je nekoliko sekundi samo gledala u njega.
Zatim je pitala pitanje koje ga je najviše plašilo: „Jeste li čitali pisma mog djeteta?“ Fikret joj je objasnio šta se dogodilo s mokrom kovertom i priznao da je vidio nekoliko rečenica, ali da ostala pisma nije otvarao. Pokazao joj je kartonsku fasciklu.
U njoj su bile desetine zatvorenih koverti. Selma je postala još ljutija. „Vi ste ih čuvali?“ Fikret je spustio pogled. „Nisam znao šta da radim s njima.“ „Trebali ste meni reći.“ „Jesam.“ „Kada?
Nakon godinu dana?“ Fikret nije imao dobar odgovor. Priznao je da je prešao granicu. Nije imao pravo sam odlučiti da kontaktira dijete, čak ni zato što je mislio da pomaže. Selma je uzela fasciklu i otišla.
Kod kuće je stavila pisma na sto. Amar je bio zbunjen kada je vidio sve svoje stare koverte. „Znači nisu otišle?“ pitao je. Selma je sjela pored njega i prvi put mu bez ublažavanja objasnila kako pošta funkcioniše. Pisma ocu nisu mogla biti isporučena.
Poštar ih je sačuvao. „A odgovor?“ pitao je Amar. „Nije od tate.“ Dječak je spustio glavu. Selma je očekivala suze, ali Amar je samo pitao: „Je li lagao da je znao tatu?“ Selma je odgovorila da Fikret jeste poznavao Jasmina iz pošte, ali da je rečenicu o strahu čuo od nane Razije. Amar je nekoliko trenutaka šutio.
„Ali tata je to stvarno rekao.“ „Jeste.“ „Onda taj dio nije laž.“ Selma je shvatila da je njen sin situaciju vidio jednostavnije od odraslih. Nije mu trebalo da vjeruje da je otac poslao pismo s neba. Trebalo mu je da neko potvrdi da njegova sjećanja nisu nestala zajedno s čovjekom kojeg se bojao zaboraviti.
Te večeri Amar je prvi put otvorio nekoliko svojih starih pisama. Selma mu je dozvolila da sam odluči želi li ih čitati. U jednom je pronašao priču koju je potpuno zaboravio: kako mu je otac jednom dopustio da sam promiješa boju dok su krečili dječju sobu, pa su obojica završila s bijelim tačkama po kosi
U drugom je opisao dan kada je Jasmin napravio palačinke toliko debele da ih je Amar nazvao „jestivim jastucima“. U trećem je pisao koliko je ljut na oca što je umro. Selma je zastala kada je to pročitala.
Amar ju je pogledao kao da očekuje ukor. Umjesto toga rekla je: „I ja sam bila ljuta.“ To je bio prvi put da su otvoreno razgovarali o ružnijem dijelu tuge. Selma je mjesecima pokušavala sačuvati samo lijepe uspomene, a Amar je u pismima ostavljao sve ono što nije mogao izgovoriti: ljutnju, strah, ljubomoru prema dječacima čiji očevi dolaze na utakmice, pa čak i krivicu jer se ponekad cijeli dan ne sjeti Jasmina.
Nekoliko sedmica Amar nije išao do crvenog sandučeta. Fikret ga je jednom vidio kako prolazi drugom stranom ulice, ali nije mu prišao. Smatrao je da je već učinio dovoljno bez pitanja.
Onda su jednog ponedjeljka vrata pošte zazvonila i unutra su ušli Selma i Amar. Dječak je u ruci držao kovertu. Fikret je ustao iza šaltera, ali nije znao šta reći. Amar je spustio kovertu pred njega. Na njoj je pisalo: „
ZA POŠTARA FIKRETA.“ Fikret ju je otvorio tek nakon što mu je Selma klimnula. Unutra nije bilo oprosta napisanog velikim riječima niti sentimentalne poruke. Amar je napisao:
„Hvala što niste bacili pisma. Mama kaže da ste trebali prvo pitati. I ja mislim da jeste. Ali drago mi je da ste ih sačuvali.“ Ispod toga stajalo je pitanje: „Mogu li vam nekad poslati pismo za tatu, ali da mi ga vratite da ga čuvam?“ Fikret se nasmiješio. „Možeš“, rekao je, „ali imamo bolju ideju.“
Selma, Amar i Fikret dogovorili su nešto sasvim obično. Amar više nije ubacivao pisma bez adrese u javno poštansko sanduče. Kod kuće je dobio plavu kutiju koju je sam nazvao „Tatina pošta“. Kad god je želio nešto reći ocu, napisao bi pismo i stavio ga unutra.
Neka je kasnije čitao majci, neka nani Raziji, a neka nikome. Ponekad bi nakon nekoliko mjeseci otvorio staro pismo i na poleđini dopisao šta se u međuvremenu promijenilo. Kutija je postala neobična mapa njegovog odrastanja, puna stvari koje je želio ispričati čovjeku koji nije mogao odgovoriti.
Prošla je skoro godina. Jednog proljetnog jutra Amar je s majkom ponovo ušao u poštu. Bio je viši, nosio je fudbalsku loptu pod rukom i više nije zastajao pred crvenim sandučetom.
Fikret ga je pitao piše li još uvijek. „Pišem“, odgovorio je. „Ali sad znam gdje pisma idu.“ Fikret je očekivao da će pokazati prema kući ili spomenuti plavu kutiju. Amar je samo dodirnuo čelo, a zatim ruksak.
„Neka ovdje, neka tamo.“ Selma se nasmiješila. Na izlazu je Amar zastao i vratio se do šaltera. „Čika Fikrete, ono prvo vaše pismo još imam.“ Fikret je postao ozbiljan. „Amare, znaš da ga tvoj tata nije poslao.“ „Znam.“ „Dobro.“ Dječak je slegnuo ramenima. „Ali ja nisam pitao ko ga nije poslao.“
Fikret ga je zbunjeno pogledao.
„Pitao sam ko ga jeste poslao.“
„Ja.“
„Eto.“
Amar je istrčao za majkom, ostavljajući poštara bez odgovora. Fikret je kroz prozor gledao dječaka kako na trotoaru udara loptu o zid dok ga Selma požuruje. Godinu ranije mislio je da treba pronaći savršene riječi za dijete koje piše mrtvom ocu.
Sada je razumio da to nikada nije bio njegov posao. Nije mogao odgovoriti umjesto Jasmina, nije mogao popraviti Amarovu tugu i nije imao pravo pretvarati se da pošta može dostaviti ono što ne može. Mogao je samo sačuvati ono što je slučajno dospjelo u njegove ruke dok porodica ne odluči šta s tim želi.
A Amar je nastavio pisati.
Samo više nije čekao odgovor s neba.
Shvatio je da ljudi koje izgubimo ponekad prestanu odgovarati, ali razgovor s njima ipak ne mora potpuno prestati. Ostanu rečenice kojih se sjećamo, priče koje drugi pamte, sitnice koje smo zapisali prije nego što su izblijedjele i prazna mjesta koja s vremenom naučimo nositi bez potrebe da ih popunimo izmišljenim odgovorima.
U plavoj kutiji godinama kasnije i dalje je stajala ona prva bijela koverta.
Na njoj nije pisalo „Od tate“.
Pisalo je samo „Za Amara“.
I to je, na kraju, bilo dovoljno.
KRAJ