Stari bunar iza kuće porodice Zukić nije bio zatrpan, zazidan niti zaključan, ali mu se više od četrdeset godina niko nije približavao bez razloga. Oko kamenog oboda rasla je mahovina, drveni poklopac bio je težak i ispucao, a na jednoj strani još se vidjela izblijedjela crvena boja kojom je rahmetli Salih Zukić, nekadašnji vlasnik imanja, napisao samo jednu riječ:
„NE OTVARAJ“. Djeca su odrasla uz to upozorenje. Unuci su ga prihvatili kao dio kuće, isto kao stari orah ili šupu čija vrata zapinju zimi. Niko nije znao pravi razlog. Kada bi neko pitao Saliha zašto bunar mora ostati zatvoren, odgovarao bi: „Vode ima na česmi. Pustite bunar na miru.“ Nakon njegove smrti njegov sin Hamza nastavio je isto pravilo, iako ni on nikada nije dao potpuno objašnjenje.
Govorilo se svašta. Jedni su tvrdili da je bunar nestabilan i da je Salih nekada jedva izvukao čovjeka koji je upao unutra. Drugi da je voda otrovana. Stariji mještanin Huso zaklinjao se da je kao dječak čuo Saliha kako govori da je „bolje da neke stvari ostanu pod vodom“. Upravo je ta rečenica od običnog napuštenog bunara napravila seosku misteriju.
Godinama nikome nije bilo dovoljno stalo da provjeri. Sve do ljeta kada je Bosnu pogodila duga suša, zemlja popucala, potoci oslabili, a voda u starom bunaru prvi put nakon nekoliko desetljeća spala toliko nisko da se s njegovog ruba moglo vidjeti nešto što nikada ranije nije bilo vidljivo. Na dnu, između mulja i kamenja, ležao je veliki tamni predmet pravilnih ivica.
Hamzin sin Adnan prvi ga je primijetio. Imao je trideset osam godina i s porodicom je živio u Tuzli, ali je tog ljeta nekoliko sedmica provodio u rodnoj kući pomažući ocu. Jednog jutra tražio je staro crijevo iza šupe i primijetio da je drveni poklopac bunara malo pomjeren.
Vjetar ga nije mogao pomjeriti jer je bio težak. Pretpostavio je da je otac provjeravao stanje. Prišao je, podigao poklopac nekoliko centimetara i osjetio hladan miris vlažnog kamena.
„Adnane!“ začuo je iza sebe. Hamza je stajao desetak metara dalje. Nikada ga nije vidio da tako brzo ide. „Spusti to.“ Adnan je pustio poklopac. „Babo, imam skoro četrdeset godina.“ „Možeš imati osamdeset. Rekao sam da se bunar ne dira.“ „Zašto?“ „Zato što je star.“ „Onda ga treba pregledati.“ Hamza nije odgovorio. Prišao je, provjerio poklopac i otišao.
Upravo je njegova reakcija probudila Adnanovu sumnju. Da je riječ samo o opasnom bunaru, mogao je to reći. Te večeri pitao je majku Zehru zna li nešto. Ona je odmahnula glavom. „Tvoj dedo je zabranio. Hamza nikada nije volio pričati o tome.“ „A ti nikad nisi pitala?“ „Jesam. Tvoj otac je rekao da je obećao Salihu da će bunar ostaviti kako jeste.“ „Šta je unutra?“ „Ne znam.“
Nekoliko dana kasnije temperatura je ponovo prešla trideset pet stepeni. Voda je nastavila opadati. Adnan nije otvorio bunar krišom. Umjesto toga doveo je oca iza kuće i rekao da poklopac svakako treba zamijeniti jer su daske trule i predstavljaju opasnost za djecu. Hamza je nerado pristao. Zajedno su uklonili stari poklopac i preko otvora privremeno postavili metalnu mrežu.
Sunce je tog dana padalo gotovo pravo u otvor. Adnan je uzeo baterijsku lampu i usmjerio je prema dnu. Vode je ostalo jedva nekoliko desetina centimetara. Na muljevitom dnu ugledao je nešto što nije pripadalo prirodnom bunaru. Izgledalo je kao pravougaona konstrukcija od tamnog drveta ili metala, duga možda metar i po.
Jedan ugao bio je prekriven muljem, a preko sredine ležala je debela željezna šipka. „Šta je ono?“ pitao je. Hamza nije pogledao. „Zatvori.“ „Babo.“ „Rekao sam zatvori.“ „Ti znaš šta je.“ Hamza je dugo šutio. Zatim je sjeo na panj kraj šupe. „Znam samo dio.“ Adnan je čekao.
„Tvoj dedo mi je rekao da nikada ne silazim unutra. Rekao je da je na dnu nešto zbog čega je jedan čovjek izgubio kuću.“ „Kakav čovjek?“ „Nije rekao.“ „I ti četrdeset godina nisi pitao?“ Hamza ga je pogledao. „Pitao sam. Jednom. Rekao mi je: ‘Ako ikad bude vrijeme da se vidi, voda će sama pokazati.’ Mislio sam da govori glupost starog čovjeka.“
Priča se brzo proširila, iako Adnan nikome nije rekao. Dovoljno je bilo da komšija vidi uklonjen poklopac. Do večeri su ljudi već govorili da se na dnu nalazi sanduk. Neko je spomenuo zlato. Drugi oružje.
Treći novac koji je navodno nestao poslije rata. Adnan je odbijao nagađanja. Najviše ga je brinula sigurnost. Bunar je bio dubok gotovo jedanaest metara, zidovi stari, a unutra je mogao biti loš zrak. Kada je jedan mlađi rođak predložio da ga spuste konopcem, Adnan ga je otjerao
. Pozvao je čovjeka iz firme koja je radila preglede i čišćenje bunara. Nakon razgovora dobio je jasan odgovor: niko ne silazi dok se ne provjeri stanje zidova i zrak. Hamza se protivio cijeloj ideji. „Ostavite gdje jeste.“ „Babo, sad pola sela zna. Ako ga mi ne izvadimo sigurno, neko će noću pokušati sam.“ To je promijenilo njegovo mišljenje.
Pregled je obavljen dva dana kasnije. Pokazalo se da se na dno može spustiti samo uz opremu i osiguranje. Predmet nije bio sanduk sa zlatom. Kada su očistili gornji sloj mulja i podigli ga pomoću užeta i vitla, pred okupljenima se pojavila dugačka drvena konstrukcija ojačana željeznim trakama. Izgledala je poput vrlo niskog sanduka, ali nije imala klasičan poklopac.
Drvo je bilo crno od vode. Na jednoj strani nalazile su se dvije metalne kopče. Hamza je stajao nekoliko metara dalje blijed u licu. „Prepoznaješ?“ pitao je Adnan. Otac je odmahnuo glavom.
Kada su kopče pažljivo otvorene, unutra nije bilo ni novca ni nakita. Ležali su složeni zahrđali komadi nečega što je na prvi pogled izgledalo kao željezni alat. Tek nakon čišćenja Adnan je shvatio da su to dijelovi starog ručnog štamparskog uređaja:
metalna slova, valjak, dvije ploče i nekoliko kutija olovnih znakova. Uz njih se nalazila keramička posuda zatvorena voskom. U njoj je voda ipak pronašla put, ali unutra su ostali komadi natopljenog papira i jedna metalna pločica na kojoj se moglo pročitati: „ZADRUGA – 1952.“
Misterija se odjednom činila još čudnijom. Kakve veze stara štamparska oprema ima s čovjekom koji je navodno izgubio kuću? Hamza nije znao. Salih mu nikada nije spomenuo štampariju. Stariji mještani također nisu imali odgovor.
Najstariji među njima, devedesetjednogodišnji Osman, sjećao se da je pedesetih godina u selu postojao čovjek po imenu Jakub Selmanović koji je znao popravljati satove, pisati molbe ljudima i „praviti papire“, ali niko nije znao šta se s njim kasnije dogodilo.
Njegova kuća nalazila se na kraju sela i odavno je bila srušena. Adnan je tada prvi put pomislio da predmet možda nema nikakve veze s njihovom porodicom. Metalnu pločicu i opremu fotografisao je, a predmete su ostavili da se postepeno suše pod nadzorom čovjeka koji ih je upozorio da mokro staro drvo i papir ne smiju jednostavno staviti na sunce.
Nekoliko dana kasnije Hamza je donio Adnanu nešto što je čuvao gotovo četrdeset godina. Nije bilo skriveno u bunaru, nego u njegovom vlastitom ormaru: mala crna bilježnica njegovog oca Saliha.
„Zašto mi ovo nisi ranije pokazao?“ pitao je Adnan. „Jer sam mislio da su unutra njegovi računi.“ Bilježnica je uglavnom to i sadržavala. Troškove sjetve, imena ljudi kojima je Salih pozajmljivao alat, količine kukuruza.
Ali između dvije stranice iz 1977. godine nalazila se kratka bilješka: „Jakubovo ostaje dolje dok se ne vrati njegov sin. Ako se ne vrati, neka voda čuva bolje nego ljudi.“ Ispod toga stajalo je ime: „Milan Jurić zna.“
Milan je odavno bio mrtav, ali njegova kćerka Ružica živjela je u obližnjem gradu. Kada ju je Adnan pronašao, nije znala ništa o bunaru. Međutim, sjećala se Jakuba. Njen otac ga je spominjao kao prijatelja koji je pedesetih godina imao malu ručnu presu.
Jakub nije vodio ilegalnu štampariju niti štampao tajne političke letke, kako su neki u selu odmah počeli nagađati. Radio je nešto mnogo običnije i za tadašnje vrijeme vrlo korisno:
ljudima je pravio obavijesti, pozivnice, male obrasce i oznake za lokalnu zadrugu. Bio je vješt s metalnim slovima. Problem je nastao nakon jednog spora u zadruzi. Prema priči koju je Ružica čula od oca, Jakub je bio optužen da je štampao lažne potvrde kojima je neko pokušao prikriti manjak robe.
On je tvrdio da je njegova presa korištena bez njegovog znanja. Nije završio u zatvoru, ali je izgubio posao, prodao kuću i otišao iz sela. Prije odlaska ostavio je opremu kod Saliha, tada svog bliskog prijatelja. Planirao se vratiti po nju.
Nikada se nije vratio.
„Zašto ju je Salih bacio u bunar?“ pitao je Adnan.
Ružica je odmah odmahnula glavom. „Možda nije bacio. Pitaj gdje je bunar bio tada.“
To pitanje promijenilo je sve.
Stare katastarske skice i razgovor s Osmanom pokazali su da bunar pedesetih godina nije izgledao kao danas. Iza njega je nekada stajala mala drvena nadstrešnica i bočna prostorija ukopana u padinu.
Nakon velikog klizišta početkom šezdesetih dio zemljišta se pomjerio, pomoćna prostorija urušila se, a kasnije je bunar popravljan i nadzidan. Ono što su svi desetljećima zamišljali kao sanduk namjerno bačen na dno vjerovatno je u bunar završilo kada se bočni prostor urušio. Salih ga nije sakrio tamo. Znao je da se nalazi unutra i odlučio ga nije vaditi.
Ali zašto zabrana?
Odgovor je pronađen u bilježnici na stranici koju su prvi put previdjeli. Nekoliko mjeseci nakon klizišta Salih je zapisao da su dvojica mladića pokušala sići u bunar tražeći „Jakubovo željezo“. Jedan se onesvijestio zbog lošeg zraka i jedva su ga izvukli.
Nakon toga Salih je stavio težak poklopac i zabranio otvaranje. Godinama kasnije stvarni razlog pretvorio se u porodičnu tajnu. Hamzi je, očigledno, ispričao samo dio priče. „Čovjek koji je izgubio kuću“ bio je Jakub. Ali kuću nije izgubio zbog predmeta u bunaru, kako je Hamza cijeli život vjerovao. Predmeti su pripadali čovjeku koji je kuću već izgubio.
Adnan je nekoliko dana bio gotovo razočaran. Četrdeset godina zabrane, seoske priče i predmet na dnu bunara, a na kraju nije bilo ni zlata, ni zločina, ni velike porodične tajne. Bila je to stara štamparska oprema, nesreća, loš zrak i priča koja se tokom generacija raspala na pogrešne dijelove.
Onda je stigao telefonski poziv iz Hrvatske.
Ružica je preko rođaka uspjela pronaći porodicu Jakubovog sina Faruka, koji je kao mladić otišao iz Bosne i kasnije živio u Rijeci. Faruk je umro prije nekoliko godina, ali njegova kćerka Jasna još je bila živa. Kada joj je Adnan telefonom objasnio šta su pronašli, dugo je šutjela.
„Moj otac je pričao o toj presi“, rekla je.
„Znao je da je ovdje?“
„Znao je da ju je dedo ostavio prijatelju. Nije znao šta se dogodilo poslije.“
Nekoliko sedmica kasnije Jasna je došla u selo. Nije stigla po blago. Donijela je jednu malu fotografiju. Na njoj je stajao mršav čovjek u košulji zavrnutih rukava pored ručne prese. Iza njega se vidio mladi Salih Zukić.
Hamza je dugo gledao fotografiju svog oca kakvog ga gotovo nije pamtio.
„Nikada mi nije pričao o njemu“, rekao je.
Jasna je odgovorila: „Ni moj otac nije mnogo pričao o selu.“
Sačuvane metalne dijelove štamparske opreme porodice nisu dijelile niti prodavale. Nakon savjeta lokalnog muzeja, nekoliko reprezentativnih dijelova i pločica predani su na stručnu procjenu, a Jasna je dala kopiju fotografije i ono malo porodičnih podataka koje je imala. Nije se ispostavilo da predmeti vrijede bogatstvo. Njihova vrijednost bila je prije svega lokalna i porodična.
Bunar je nakon pregleda dobio novi, siguran poklopac.
Hamza je insistirao na tome.
Adnan ga je jednog jutra zatekao s četkom i kantom crvene boje.
„Šta radiš?“
Hamza je pokazao novi poklopac.
„Napisat ću opet da se ne otvara.“
Adnan se nasmijao.
„Babo, upravo smo četrdeset godina problema napravili zbog toga što je neko napisao ‘ne otvaraj’ bez objašnjenja.“
Hamza je zastao.
„Dobro. Šta da napišem?“
Adnan je uzeo komad daske i na njemu napisao:
„STARI BUNAR – OPASAN SILAZAK. NE ULAZITI BEZ STRUČNE OPREME.“
Hamza je pročitao i klimnuo.
„Dugačko.“
„Ali bar sljedeća generacija neće izmišljati zlato.“
Te večeri sjedili su iza kuće. Suša još nije potpuno popustila, ali su se na horizontu skupljali prvi tamni oblaci nakon mnogo sedmica. Hamza je držao kopiju stare fotografije.
Na njoj su stajala dvojica mladih ljudi koji nisu mogli znati da će desetljećima kasnije njihovi potomci pokušavati sastaviti priču od nekoliko zahrđalih predmeta, jedne pogrešno shvaćene rečenice i bunara koji je čuvao više glasina nego vode.
„Dedo je mogao jednostavno sve objasniti“, rekao je Adnan.
Hamza je klimnuo.
„Mogao je.“
„Zašto nije?“
Otac je dugo gledao prema bunaru.
„Možda je mislio da ima vremena.“
Nekoliko trenutaka kasnije počela je kiša.
Najprije nekoliko velikih kapi po suhoj zemlji, a zatim sve jače. Adnan i Hamza nisu odmah ušli u kuću. Stajali su pod strehom i gledali kako prašina nestaje s dvorišta.
Do jeseni se voda u bunaru ponovo podigla.
Ali tajna se više nije vratila s njom.
Suša nije otkrila zakopano zlato niti zločin koji je neko pokušavao sakriti. Otkrila je mnogo običniju, ali stvarniju priču: prijateljstvo dvojice ljudi, jednu nepravednu optužbu koju vrijeme nikada nije potpuno razjasnilo, nesreću koja je predmet odnijela na dno i upozorenje koje je bilo namijenjeno sigurnosti, a koje su desetljeća pretvorila u legendu.
Na novom poklopcu više nije pisalo samo „NE OTVARAJ“.
I možda je upravo to bilo najvažnije što je porodica Zukić izvukla iz starog bunara.
Ne predmet.
Nego objašnjenje.
KRAJ