Poštar Kemal Avdić znao je napamet adresu u Minhenu mnogo prije nego što je saznao ko na njoj živi. Gotovo svakog prvog ponedjeljka u mjesecu osamdesetogodišnji Salih Dedić dolazio bi u malu poštu u okolini Zavidovića, izvadio iz unutrašnjeg džepa sakoa uredno zatvorenu kovertu i rekao: „Za Njemačku, preporučeno ne treba.“
Na koverti je uvijek stajalo isto ime — Damir Dedić — i ista adresa u minhenskoj četvrti Moosach. Damir je bio Salihov jedini sin. Otišao je u Njemačku prije sedamnaest godina i, prema onome što je selo znalo, nikada se nije vratio. U početku je zvao. Kasnije sve rjeđe. Onda su prestali i pozivi. Salih nikada nije pred ljudima govorio loše o njemu.
Kada bi ga neko pitao gdje mu je sin, odgovarao bi: „Radi. Život ga odnio.“ Kemal je primijetio samo jednu čudnu stvar: Salih je pisao bez obzira na to dobija li odgovor.
Rođendan, Bajram, početak zime, proljetna sjetva — uvijek bi pronašao nešto što želi javiti sinu. Ponekad bi uz kovertu donio fotografiju novog krova, ponekad list papira na kojem je rukom nacrtao gdje je posadio dvije šljive.
Tako je prošlo gotovo jedanaest godina. A onda je Salih jednog februarskog jutra pronađen mrtav u svojoj kući. Srce mu je stalo tokom noći. Nakon dženaze Kemal je mislio da više nikada neće vidjeti ime Damira Dedića među pošiljkama.
Međutim, dvadeset tri dana kasnije u poštu je stigla debela koverta iz Minhena. Na njoj je bila Salihova kućna adresa, ali ime pošiljaoca nije bilo Damir. Pisalo je: „Lukas Schneider“.
Unutra se nalazila još jedna zatvorena koverta s Kemalovim imenom i kratkom porukom na bosanskom: „Molim vas, pronađite čovjeka koji je godinama slao ova pisma. Ako je još živ, ovo mu morate reći lično.“ Kemal je pročitao rečenicu dva puta, a onda sjeo. Čovjek kojeg je trebalo pronaći već je gotovo mjesec dana ležao na seoskom mezarju.
Kemal nije imao pravo otvarati poštu namijenjenu Salihu samo zato što ga je poznavao, pa je kontaktirao njegovu sestričnu Azeminu, koja je nakon ostavinskih stvari preuzimala poštu i brinula o kući. Zajedno su otvorili vanjsku kovertu. U njoj je, osim poruke, bilo sedamnaest Salihovih pisama. Neka su bila otvorena, druga još uvijek zatvorena.
Uz njih se nalazio njemački broj telefona. Azemina je odmah pomislila da je Damir umro i da je Lukas neko ko je pronašao njegovu poštu. Kemal je nazvao broj. Javio se muškarac koji je govorio sporim bosanskim s jakim njemačkim naglaskom. Kada je čuo da Salih više nije živ, dugo nije rekao ništa.
Zatim je tiho pitao: „A Damirov otac je stvarno sve ove godine bio tamo?“ Kemal je zbunjeno odgovorio da jeste. „Onda sam zakasnio“, rekao je muškarac. „Obojici.“
Dogovorili su razgovor preko videopoziva za isto veče, a Lukas je tada objasnio kako su Salihova pisma završila kod njega. Nije bio Damirov prijatelj, poslodavac niti rođak. Bio je novi stanar stana na adresi na koju je Salih godinama slao koverte.
Damir je na toj adresi zaista živio, ali samo prve dvije godine nakon dolaska u Minhen. Nakon toga se odselio. Poštu je neko vrijeme preusmjeravao, a kasnije prestao. Stan je promijenio nekoliko vlasnika i podstanara.
Većina Salihovih pisama vjerovatno je vraćena ili izgubljena, ali dio je godinama završavao u starom drvenom sandučetu u podrumu zgrade, zajedno s poštom prethodnih stanara. Kada se Lukas uselio, upravnik zgrade mu je rekao da očisti podrumsku ostavu koja je pripadala stanu.
Tamo je pronašao desetine starih računa, reklama i sedamnaest koverti iz Bosne, sve upućene istom čovjeku. Većinu bi vjerovatno bacio da na jednoj nije vidio nešto neobično: na poleđini je Salih napisao:
„Damire, ako si promijenio adresu, samo mi javi gdje da šaljem.“ Lukas je tada shvatio da pošiljalac očigledno ne zna da primalac više ne živi tu. Otvorio je jednu već oštećenu kovertu kako bi pokušao pronaći kontakt.
Unutra nije našao broj telefona. Našao je pismo starca sinu. „Nisam znao šta da radim“, objasnio je. „Pa sam pročitao još jedno.“
Azemina se naljutila kada je čula da je nepoznat čovjek čitao Salihova pisma. Lukas nije pokušao opravdati postupak. Rekao je da zna da nije trebao, ali da je nakon drugog pisma odlučio pronaći Damira.
Upravo tada priča je postala mnogo čudnija. Damira Dedića nije bilo teško pronaći. Nije nestao. Živio je manje od četrdeset kilometara od Minhena, radio u skladištu auto-dijelova i imao suprugu i četrnaestogodišnju kćerku.
Lukas ga je pronašao preko javno dostupnog telefonskog broja firme i nazvao. Kada mu je rekao da ima pisma njegovog oca, Damir je prekinuo vezu. Lukas je ponovo nazvao sljedećeg dana. Damir mu je rekao da baci pisma. „Otac i ja nemamo odnos“, rekao je. „To nije vaša stvar.“ Lukas je tada spakovao koverte i odložio ih u ormar. Mjesecima ih nije dirao.
Kemal je tokom razgovora pogledao Azeminu. Selo je sedamnaest godina pričalo priču o sinu koji je otišao u Njemačku i zaboravio oca. Ali niko nije znao zašto. Ni Kemal nije znao. Salih mu nikada nije rekao.
Azemina je znala samo dio. Damir i otac posvađali su se godinu dana nakon smrti Damirove majke, Emine. Salih je želio da sin ostane u Bosni i preuzme malu stolarsku radionicu.
Damir je želio otići. Njihov posljednji veliki sukob dogodio se kada je Damir prodao automobil koji mu je majka pomogla kupiti i tim novcem platio odlazak u Njemačku.
Salih mu je navodno rekao: „Ako odeš sada, nemoj se vraćati kad ti tamo bude teško.“ Damir je otišao. Salih je kasnije tvrdio da je to rekao u bijesu. Damir očigledno nije zaboravio.
Ali Lukasova koverta sadržavala je još nešto. Nekoliko mjeseci nakon prvog razgovora Damir mu se sam javio. Pitao je ima li još pisma. Došao je u Minhen i prvi put ih uzeo u ruke.
Nije želio ponijeti sva. Otvorio je tri. U prvom Salih je pisao o običnim stvarima: da je komšija promijenio ogradu, da je kruška slabo rodila i da ga bole leđa. U drugom je napisao da je čuo od nekoga da Damir ima dijete i da bi volio barem znati ime unuke. Treće je bilo starije.
U njemu je Salih prvi put jasno priznao svoju grešku: „Rekao sam ti da se ne vraćaš jer sam htio da se uplašiš odlaska. Nisam mislio da ćeš me poslušati sedamnaest godina.“
Damir je pročitao tu rečenicu nekoliko puta, zatvorio pismo i otišao. Lukas je mislio da se više neće javiti. Dva mjeseca kasnije ponovo je došao, ovaj put sa svojom kćerkom Lenom.
Lena nije znala gotovo ništa o djedu u Bosni. Damir joj je godinama govorio da nema kontakt sa svojom porodicom. Kada je vidjela koverte, počela je postavljati pitanja. Upravo je ona insistirala da ih ne bace.
Lukas je zato poslao cijeli paket na Salihovu adresu. Međutim, posljednju kovertu nije napisao on. Kemal i Azemina su to shvatili tek kada su pažljivije pogledali unutrašnju pošiljku.
Na njoj je Lukasovo ime bilo samo kao povratna adresa. Rukopis je bio drugačiji. Pismo je napisala četrnaestogodišnja Lena Dedić, Salihova unuka koju nikada nije upoznao.
Azemina je otvorila kovertu jer je bila među Salihovim naslijeđenim ličnim stvarima i porodica je odlučila sačuvati je. Lena je pisala na nesavršenom bosanskom. Objasnila je da joj je otac prvi put pokazao fotografiju djeda tek nakon što su pronađena pisma.
Napisala je da razumije samo dio bosanskog i da joj Damir prevodi. Najviše ju je pogodilo što je Salih u gotovo svakom drugom pismu pitao za nju, iako nije znao ni njeno ime.
„Dedo Salih“, pisala je, „ja se zovem Lena. Imam četrnaest godina. Igram odbojku i ne znam praviti pitu, iako tata kaže da je nana Emina pravila najbolju. Tata kaže da si tvrdoglav. Mislim da je i on. Možda je to porodično.“
Kemal je morao zastati kada je Azemina pročitala tu rečenicu. Ali kraj pisma bio je važniji. Lena je napisala da je nagovorila oca da na ljeto zajedno dođu u Bosnu. „Ne znam hoćeš li biti ljut kad nas vidiš. Tata kaže da možda nećeš htjeti otvoriti vrata. Ja mislim da treba pokucati pa ćemo onda saznati.“
Nisu znali da su vrata već zauvijek zatvorena.
Kemal je pitao Lukasa zna li Damir da je otac umro. Nije znao. Niko mu još nije rekao. Azemina je dugo gledala telefon prije nego što je rekla: „Dajte mi njegov broj.“ Damir se javio nakon nekoliko zvona.
Razgovor je trajao manje od tri minute. Azemina mu je rekla ko je, a zatim bez uvoda saopštila da je Salih umro prije nekoliko sedmica. S druge strane nije se čulo ništa. „Kada?“
pitao je konačno. Rekla mu je datum. Damir je samo izgovorio: „Tog dana sam kupio karte.“ Azemina nije znala šta da kaže. Damir je ponovio da je već kupio avionske karte za sebe i Lenu za juni. Prvi put nakon sedamnaest godina odlučio je vratiti se, ali ocu to nije javio jer je želio doći bez velikih obećanja i vidjeti hoće li uopće moći razgovarati.
Došao je ipak. Ne u junu, nego dvije sedmice kasnije. Kemal ga je prepoznao čim je ušao u poštu, iako ga nikada ranije nije vidio. Imao je Salihove oči i isti način da prije razgovora prstima dotakne rub šaltera. Pored njega je stajala Lena. Damir nije došao po novac, dokumente niti kuću.
Pitao je samo ima li još pisama koja su možda ostala u pošti. Kemal mu je objasnio da nema. Onda je učinio nešto o čemu je dugo razmišljao. Iz ladice je izvadio mali komad papira.
Salih mu ga je dao nekoliko mjeseci prije smrti kada je ponovo slao pismo u Minhen. Na njemu je bila nova adresa koju je pokušao pronaći preko jednog poznanika, ali nije bio siguran je li tačna.
Kemal je tada rekao da bez potpune i provjerene adrese ne može obećati dostavu. Salih je uzeo papir nazad, precrtao ga i rekao: „Ma šalji na staru. Ako hoće, naći će put.“
Kemal je kasnije pokupio precrtani papirić koji je ostao na šalteru, više iz navike nego iz nekog razloga. Sada ga je dao Damiru. „Nije poruka“, rekao je. „Samo dokaz da je pokušavao pronaći gdje si.“
Damir je gledao papir mnogo duže nego što je Kemal očekivao. Zatim je pitao gdje je otac sahranjen. Lena je pošla s njim. Na mezarju Damir nije napravio scenu. Stajao je pred očevim imenom i dugo držao ruke u džepovima.
Lena je položila mali buket, a onda se udaljila nekoliko koraka. „Sedamnaest godina“, rekao je Damir tiho. Kemal, koji ih je dovezao, nije odgovorio. „Znaš šta je najgluplje?“ nastavio je Damir.
„Prvih pet godina sam čekao da on prvi nazove. Poslije sam promijenio broj. Onda sam se ljutio što ne zove.“ Kemal je rekao da ne zna šta se događalo između njih i da neće odlučivati ko je bio više kriv. Damir je klimnuo. „Ni ja više ne znam.“
Kasnije tog dana otišli su do Salihove kuće. Azemina im je otvorila. Ništa unutra nije bilo uređeno za dramatičan povratak. Na stolu su još stajale naočale, u hodniku stare papuče, u šupi alat koji niko nije dirao od zime.
Lena je dugo gledala fotografiju svoje nane Emine. Damir je otvorio vrata svoje nekadašnje sobe i nasmijao se kada je vidio da je otac još uvijek čuvao policu koju je kao tinejdžer nakrivo pričvrstio. „Rekao je da će pasti za sedam dana“, rekao je. „Evo je trideset godina.“ To je bila prva uspomena na oca koju je ispričao bez gorčine.
Damir nije ostao u Bosni. Nije napustio život u Njemačkoj niti pokušao od stare kuće napraviti spomenik. Vratio se u Minhen sa Lenom nakon deset dana. Ali prije odlaska uradio je nešto što niko nije očekivao. Sjeo je za očev sto i otvorio svih sedamnaest pronađenih pisama.
Čitao ih je redom, bez preskakanja. Neka su bila dosadna. U jednom je Salih gotovo cijelu stranicu pisao o kvaru na kosilici. U drugom se žalio na cijenu drva. U trećem je pitao zašto Damir nikada nije volio grah koji je Emina pravila.
Tek nekoliko pisama sadržavalo je izvinjenja. Damir je tada shvatio da otac nije jedanaest godina pisao samo da bi riješio njihovu svađu. Pisao je zato što nije znao drugi način da nastavi biti otac čovjeku koji mu ne odgovara.
Lena je svoje posljednje pismo uzela sa sobom. Nije željela da ostane u kući. Nekoliko mjeseci kasnije poslala je Kemalu fotografiju iz Minhena. Na njoj je Damir sjedio za kuhinjskim stolom i pokušavao napraviti pitu prema receptu koji mu je Azemina dala.
Tijesto je izgledalo katastrofalno. Na poleđini fotografije Lena je napisala: „Tata kaže da ovo nikome ne pokazujete.“ Kemal ju je ipak pokazao supruzi.
Godinu kasnije Damir i Lena ponovo su došli u Bosnu. Ovoga puta nije bilo nepročitanih pisama niti pitanja hoće li neko otvoriti vrata. Donijeli su nekoliko svojih stvari i ostali dvije sedmice. Damir je popravio onu nakrivljenu policu, a Lena se naljutila na njega jer je tvrdila da je trebalo ostaviti baš onakvu kakvu je dedo čuvao.
Kemal ih je jednog popodneva vidio kako izlaze iz pošte. Lena je upravo poslala razglednicu prijateljici u Njemačku. „Provjerila sam adresu dva puta“, rekla mu je ozbiljno.
Kemal se nasmijao.
Godinama je mislio da je najtužniji dio Salihove priče to što šalje pisma sinu koji nikada ne odgovara. Nakon starčeve smrti shvatio je da je još tužnije što su otac i sin gotovo dvije decenije čekali različite stvari. Salih je čekao da se Damir vrati.
Damir je čekao da otac povuče riječi izgovorene u bijesu. Vrijeme je prolazilo, adrese su se mijenjale, telefoni prestajali važiti, a nijedan od njih nije napravio dovoljno jednostavan korak da provjeri čeka li onaj drugi još uvijek.
Posljednju kovertu zato nije poslao Salih.
Nije je poslao ni sin zbog kojeg je jedanaest godina odlazio u poštu.
Poslala ju je unuka koju starac nikada nije stigao upoznati — djevojčica koja nije imala nikakve veze sa svađom dvojice tvrdoglavih ljudi, ali je prva u porodici napisala ono što su obojica predugo odgađala:
„Doći ćemo.“
Samo što je ovog puta pismo stiglo nekoliko sedmica prekasno.
KRAJ