Kada je osamdesetjednogodišnja Mejra Džafić umrla u staroj kući na obroncima Vlašića, njeno troje djece mislilo je da o majci znaju gotovo sve što se nakon tolikih godina može znati. Znali su da je rano ostala udovica, da je sama održala imanje, da nikada nije voljela dugovati novac, da je svake nedjelje pravila pitu bez obzira dolazi li iko i da je posljednjih dvadeset godina svako jutro u šest otvarala vrata štale iako tamo više nije bilo stoke.
Postojala je, međutim, jedna stvar koju niko od njih nije razumio. Iza štale nalazio se stari bunar kojem im majka nikada nije dopuštala prići. Zabrana je počela još dok su bili djeca. „Kod bunara se ne ide“, govorila bi čim bi ih vidjela na toj strani dvorišta.
Nije objašnjavala. Kada je najstariji sin Samir jednom kao četrnaestogodišnjak pokušao podići poklopac, Mejra ga je prvi i jedini put u životu ošamarila. Kasnije je plakala i izvinila mu se, ali zabranu nije povukla. Nakon smrti njihovog oca Ismeta 1989.
postala je još stroža. Oko bunara je postavila drvenu ogradu, a preko poklopca debelu željeznu prečku. Djeca su odrasla, Samir otišao u Zenicu, kćerka Alma u Travnik, a najmlađi Haris godinama radio u Austriji. Bunara se više niko nije sjećao osim kada bi majka neobično reagovala na prijedlog da ga zatrpaju.
„Neka ga“, govorila bi. „Ne smeta nikome.“ Tek poslije njene dženaze, dok su sređivali štalu, Samir je primijetio da je iza jedne grede sakriven dugačak predmet umotan u staru deku. Kada ga je izvukao, ugledao je metalnu šipku s kukom na kraju.
Haris ju je odmah prepoznao. „Ovo je babo koristio kod bunara.“ Samir ga je pogledao. „Kako znaš?“ Haris je odgovorio da se kao dječak jednom probudio usred noći i kroz prozor vidio oca kako stoji iza štale. Ismet je tom istom šipkom nešto izvlačio iz bunara, a Mejra je pored njega držala fenjer. Sljedećeg jutra Haris je pitao majku šta su radili. Ona mu je rekla da je sanjao.
Troje djece prvi put je ozbiljno razgovaralo o tome šta bi moglo biti u bunaru. Alma nije željela praviti misteriju od majčine zabrane. „Možda je jednostavno bio opasan“, rekla je. Samir ju je podsjetio da su kao djeca smjeli prilaziti mnogo opasnijim mjestima na imanju, uključujući potok, sjenik i strmu livadu. Samo je bunar izazivao paniku.
Haris je otišao do njega i vidio da je drvena ograda istrunula, ali željezna prečka još stoji. Poklopac je bio težak i na jednom mjestu gotovo potpuno propao. Nisu ga otvorili sami. Pozvali su čovjeka koji je radio na čišćenju i sanaciji bunara da prvo procijeni stanje. Kada je poklopac uklonjen, ustanovljeno je da je bunar dubok oko jedanaest metara, ali da na dnu ima vrlo malo vode i mnogo nanosa.
Pregled kamerom pokazao je nešto neobično na bočnom zidu, otprilike četiri metra ispod površine. Između kamenova bila su zabijena dva željezna klina, a između njih je visio komad zahrđalog lanca.
Na njegovom kraju nije bilo ničega. Čovjek koji je pregledao bunar rekao je da je moguće da je nekada služio za spuštanje kante ili alata. Haris je, međutim, uzeo šipku iz štale i izmjerio je.
Kada se sastavila s dodatnim drvenim nastavkom koji su pronašli pored nje, bila je dovoljno duga da se s površine dohvati upravo taj lanac. „Babo nije vadio nešto s dna“, rekao je. „Vadio je nešto iz zida.“
Nakon sigurnog pregleda unutrašnjosti otkriveno je da se iza jednog većeg kamena nalazi uska udubina. Bila je prazna, ali tragovi na kamenu pokazivali su da je nešto godinama umetano i vađeno. Samir je tada rekao ono što su svi mislili:
ako je otac nešto skrivao u bunaru, majka je to vjerovatno nakon njegove smrti izvadila. Počeli su pregledavati štalu mnogo pažljivije. Nisu tražili blago; tražili su predmet koji bi odgovarao dimenzijama udubine.
Iza stare pregrade gdje je nekada stajala krava pronašli su usku drvenu policu prekrivenu daskom. Na njoj je stajala velika staklena tegla puna zahrđalih vijaka, dva remena, nekoliko potkova i cilindrična metalna posuda duga možda trideset centimetara.
Samir ju je odmah uzeo. Poklopac je bio premazan mašću i čvrsto zatvoren. Unutra se nalazio komad tkanine, a u njemu četiri mala predmeta: džepni sat, srebrna tabakera, medaljon bez fotografije i prsten. Nisu pripadali njihovom ocu.
Ismet nikada nije pušio, nije nosio nakit, a džepni sat imao je na poleđini ugravirane inicijale „A. K.“. Ispod predmeta nalazio se papir ispisan Mejrinim rukopisom: „Ovo je Ismet donio kući u oktobru 1969. Nikada nije prodao. Nikada nije rekao kome pripada. Ako djeca ovo pronađu poslije mene, neka prvo pitaju ko je bio Avdo Kovačević.“
Ime im nije značilo ništa. Samir je imao šezdeset četiri godine i cijeli život poznavao ljude iz sela, ali Avdu Kovačevića nikada nije čuo. Alma se sjetila da je majka jednom spominjala porodicu Kovačević koja je davno živjela nekoliko kilometara dalje, prema starom putu. Haris je predložio da pitaju najstarije komšije.
Tako su došli do devedesetogodišnjeg Vejsila Hukića, koji se imena sjetio odmah. Avdo Kovačević bio je trgovac stokom i sitnom robom koji je krajem šezdesetih često obilazio sela. Nije bio bogat, ali je uvijek nosio džepni sat i srebrnu tabakeru.
Jedne jeseni 1969. nestao je na putu između Travnika i svog sela. Njegov konj pronađen je nekoliko dana kasnije bez njega. Ljudi su tada pretpostavljali da je opljačkan ili da je stradao negdje u šumi. Tijelo nikada nije pronađeno. „A kakve veze naš babo ima s njim?“ pitao je Samir. Vejsil ih je dugo gledao. „Ismet je bio među posljednjima koji su ga vidjeli.“
Ta rečenica promijenila je sve. Prema Vejsilovom sjećanju, Ismet je tada imao dvadeset četiri godine i radio povremeno na pilani. Jedne večeri viđen je kako razgovara s Avdom kod seoske prodavnice.
Sutradan Avdo je nestao. Policija je navodno razgovarala s nekoliko ljudi, uključujući Ismeta, ali ništa nije dokazano. „Je li bio osumnjičen?“ pitao je Haris. Vejsil je odmahnuo glavom. „Ne znam. Tada se svašta pričalo. Vaš otac je poslije toga postao šutljiviji.“
Troje djece vratilo se kući s osjećajem koji niko nije želio izgovoriti. Predmeti nestalog čovjeka bili su kod njihovog oca. Otac ih je skrivao u bunaru. Majka je znala. Samir je prvi rekao: „Ako je babo opljačkao tog čovjeka…“ Alma ga je prekinula.
„Ne znamo to.“ „Imamo njegov sat u štali.“ „Imamo predmete. Nemamo priču.“ Upravo zbog toga odlučili su ne pričati selu dok ne saznaju više. Haris je počeo tražiti potomke porodice Kovačević. Nakon nekoliko dana pronašao je Avdinog unuka Dragana, penzionisanog nastavnika koji je živio u Banjoj Luci. Telefonski razgovor bio je neugodan.
Haris mu je rekao da su nakon majčine smrti pronašli predmete koji bi mogli pripadati njegovom djedu. Dragan je prvo mislio da je riječ o prevari. Kada mu je Haris poslao fotografiju džepnog sata, odmah ga je nazvao.
„Na poleđini piše A. K.?“ „Da.“ „Moj otac je pričao o tom satu cijelog života.“ Dva dana kasnije Dragan je stigao u selo. Sa sobom je donio staru porodičnu fotografiju.
Na njoj je Avdo stajao pored supruge i troje djece, a iz džepa prsluka jasno se vidio lanac sata. Dragan je prepoznao i tabakeru po udubljenju na jednom uglu. „Odakle vam ovo?“ pitao je. Samir nije pokušao ublažiti odgovor. „Naš otac ih je sakrio.“
Dragan je problijedio, ali nije optužio nikoga. Njegov otac Milan, Avdin najstariji sin, umro je prije šest godina. Cijelog života pokušavao je saznati šta se dogodilo ocu. Prema porodičnoj priči, Avdo je tog dana kod sebe imao određenu količinu novca od prodaje dvije krave.
Novac nikada nije pronađen. Ako je Ismet imao njegove lične stvari, pitanje je bilo očigledno. Međutim, među predmetima nije bilo novca. Samir je ponovo pročitao majčinu poruku. Posebno ih je zbunjivala rečenica „Nikada nije prodao“.
Kao da je Mejra cijelog života željela naglasiti da Ismet nije imao materijalnu korist od stvari koje je skrivao. Zašto ih onda nije vratio? Dragan je rekao da bi možda odgovor mogao postojati u starim službenim spisima.
Nakon raspitivanja saznali su da je dio tadašnje dokumentacije sačuvan u regionalnom arhivu. Nisu pronašli kompletan predmet, ali su pronašli nekoliko bilješki o Avdinom nestanku. Jedna je sadržavala izjavu mladog Ismeta Džafića. U njoj je pisalo da je Avdu posljednji put vidio kod prodavnice oko sedam navečer i da se nakon toga vratio kući. Ni riječi o predmetima.
Samir je osjetio mučninu. Otac je očigledno lagao istražiteljima. Ali među sačuvanim papirima nalazila se još jedna izjava, data šest dana kasnije od strane šumskog radnika Milorada Jankovića. On je tvrdio da je jutro nakon Avdinog nestanka na starom putu vidio tragove klizanja zemlje i polomljene grane iznad duboke jaruge.
Policija je navodno pregledala dio terena, ali zbog kiše i nepristupačnosti ništa nije pronađeno. Ta bilješka sama po sebi nije oslobađala Ismeta. Onda je Dragan primijetio nešto na poleđini jedne kopije koju je njegov otac godinama čuvao.
Milan Kovačević je sedamdesetih zapisao imena ljudi s kojima je razgovarao. Među njima je bilo i Ismetovo ime, a pored njega kratka rečenica: „Kaže da će mi jednog dana objasniti kad bude siguran.“
Dragan nije znao šta znači. Samir se tada sjetio majčine stare kutije s računima i sitnicama koju još nisu pregledali. U njoj nisu pronašli novo pismo, ali su pronašli kalendar iz 1989, godine kada je Ismet umro. Na datumu 3.
mart Mejra je napisala: „I. opet sanja Avdu. Kaže da sam trebao vratiti stvari Milanu, ali onda bih morao reći gdje sam ih našao.“ Ismet je umro četiri mjeseca kasnije.
Ta jedna rečenica otvorila je drugačiju mogućnost. Ismet možda nije uzeo predmete od Avde dok je bio živ. Možda ih je pronašao nakon njegovog nestanka. Ali gdje? Odgovor je dala sama metalna posuda. Na njenoj vanjskoj strani, ispod sloja stare masti, nalazile su se sitne ogrebotine i ostaci crvenkaste zemlje.
Dragan se sjetio da je njegova porodica godinama vjerovala kako je Avdo nestao na starom putu preko brda, gdje je tlo na jednom dijelu bilo izrazito crveno i glinovito. Samir nije želio graditi novu priču samo na boji zemlje. Obratili su se čovjeku koji je poznavao stari teren i zajedno otišli do mjesta opisanog u izjavi šumskog radnika.
Stari put više se gotovo nije koristio. Ispod njega nalazila se strma, šumom obrasla padina. Na jednom dijelu vidjeli su ostatke kamenog propusta koji je nekada vodio kišnicu ispod puta. Tada je Haris povezao detalj iz djetinjstva. Otac je godinama držao stari komad konopca i malu planinarsku sjekiricu u štali, a jednom mu je rekao da je kao mladić „silazio gdje nije trebao“. To nije bio dokaz, ali je bilo dovoljno da porodice zatraže stručan pregled terena umjesto da sami kopaju.
Nekoliko sedmica kasnije pregled padine donio je otkriće koje niko nije očekivao. Nisu pronađeni ljudski ostaci, ali su ispod sloja zemlje i kamenja pronađeni ostaci kožne torbe, metalna kopča i nekoliko novčića iz tog vremena.
Mjesto je bilo gotovo tačno ispod dijela starog puta na kojem je 1969. zabilježeno klizanje zemlje. Stručnjaci nisu mogli nakon više od pola stoljeća utvrditi tačan tok događaja, ali najrazumnije objašnjenje počelo je dobijati oblik.
Avdo je vjerovatno doživio nesreću na putu, možda zajedno s konjem, i završio niz padinu. Ismet je, moguće nekoliko dana kasnije, pokušavao sam pronaći tragove. Ako je pronašao torbu ili dio Avdinih stvari, mogao se uplašiti da će upravo njega optužiti jer je bio među posljednjima koji su s Avdom razgovarali.
Umjesto da predmete odnese policiji, sakrio ih je. Njegova laž istražiteljima zatim ga je zarobila. Što je duže šutio, bilo je teže objasniti zašto je šutio. Dragan je saslušao sve bez pokušaja da Ismeta proglasi nevinim.
„Možda je bilo tako“, rekao je. „A možda dio priče nikada nećemo znati.“ Samir je klimnuo. „Ne tražim da vjeruješ da je naš otac bio dobar. Samo više ne želim izmišljati ono što ne možemo dokazati.“
Ostalo je još objasniti Mejru. Zašto je ona nakon Ismetove smrti nastavila čuvati predmete i zašto je djeci zabranjivala bunar? Alma je pronašla odgovor u razgovoru sa svojom tetkom Nadom, Mejrinom mlađom sestrom.
Nada je znala mnogo više nego što su očekivali. Ismet je nekoliko godina prije smrti priznao Mejri da je kao mladić pronašao Avdine stvari na padini. Rekao joj je da se uplašio jer je prethodno slagao policiji o tome kuda je išao te večeri. Zašto je lagao? Ne zato što je bio s Avdom, nego zato što je krišom išao kod Mejre, s kojom se tada viđao protiv volje njene porodice.
Da je rekao gdje je bio, njihova veza bi bila otkrivena. Kada je nekoliko dana kasnije sam tražio tragove Avde i pronašao predmete, već je bio uhvaćen u prvoj laži. Sakrio ih je u bunar i godinama odgađao priznanje.
„A Mejra?“ pitao je Haris. Nada je uzdahnula. „Bila je bijesna kad joj je rekao. Tražila je da vrati stvari porodici. On je obećavao da hoće.“ Nije stigao. Nakon njegove smrti Mejra je izvukla metalnu posudu iz bunara i sakrila je u štali.
Željela je otići Milanу Kovačeviću, ali se uplašila da će mrtvog muža optužiti za ubistvo koje možda nije počinio. Zatim je prošla godina, pa pet, pa deset. Njena odluka da čeka pretvorila se u istu zamku u kojoj je prije nje živio Ismet.
Djeca su tada konačno razumjela majčinu zabranu. Dok su bili mali, u bunaru su se nalazili Avdini predmeti. Mejra nije strahovala samo da će neko pasti. Strahovala je da će djeca otkriti metalnu posudu i postaviti pitanje na koje nije znala kako odgovoriti.
Nakon Ismetove smrti izvadila ju je, ali zabrana je ostala. Bunar je za nju postao mjesto povezano s muževom laži i vlastitom šutnjom. Samir se dugo vraćao na dan kada ga je majka ošamarila.
Tada je imao četrnaest godina i bio uvjeren da je učinio nešto strašno. Sada je prvi put mogao zamisliti šta je ona vidjela kada ga je ugledala kako podiže poklopac: ne neposlušnog dječaka, nego mogućnost da se priča koju je godinama skrivala otvori pred njenom djecom.
Dragan je odlučio zadržati džepni sat, tabakeru i medaljon. Prsten nije mogao pouzdano identificirati, pa je ostao sa stvarima koje su predane nadležnima zajedno s informacijama o pronađenom mjestu na padini. Niko nije pokušavao od nepotpunih tragova napraviti konačnu verziju Avdine smrti. Poslije toliko vremena to vjerovatno više nije bilo moguće.
Za Dragana je bilo dovoljno da zna da njegov djed nije jednostavno nestao bez ikakvog traga i da stvari koje je porodica smatrala izgubljenim nisu završile kod nekoga ko ih je prodao. Za Samira, Almu i Harisa istina je bila neugodnija.
Njihov otac možda nije bio ubica ni lopov, ali jeste bio čovjek koji se uplašio, slagao i zatim dopustio da ga jedna laž drži u šutnji dvadeset godina. Njihova majka je nakon njegove smrti mogla prekinuti tu šutnju, ali nije.
Ljubav prema mužu i strah od onoga što će selo reći bili su jači od odluke koju je znala da bi trebala donijeti. Djeca ih zbog toga nisu ni proglasila lošim ljudima ni pokušala pretvoriti u nevine žrtve. Prvi put su ih vidjela kao dvoje ljudi koji su napravili odluke s kojima su poslije morali živjeti.
Bunar iza štale nije zatrpan. Haris je platio da se njegov obod popravi i postavi siguran zaključani poklopac, ali ne kao spomenik porodičnoj tajni. Voda se ionako više nije koristila. Jednog ljetnog popodneva Samir je stajao kraj njega sa svojom unukom, djevojčicom od devet godina.
Pokazala je prema bunaru i pitala: „Je li ovo onaj kojem vam pranana nije dala prilaziti?“ Samir je klimnuo. „Zašto?“ Prije nekoliko mjeseci vjerovatno bi rekao da je bunar bio opasan. Sada je čučnuo pored nje i odgovorio jednostavnije:
„Zato što je unutra bilo nešto čega se bojala.“ „Šta?“ „Jedna stvar koju je trebala nekome vratiti.“ Djevojčica je razmislila, pa pitala: „Zašto nije?“ Samir je pogledao prema staroj štali. „Jer odrasli nekad misle da će problem postati manji ako dovoljno dugo čekaju.“ „Je li postao?“ „Nije.“ Nije joj ispričao ostatak. Imat će vremena kada odraste.
Kasnije tog dana Samir, Alma i Haris sjedili su ispred kuće u kojoj su odrasli. Prvi put otkako je majka umrla nisu razgovarali o prodaji imanja, stvarima koje treba podijeliti niti popravkama. Pričali su o roditeljima onako kako nikada ranije nisu mogli: bez dječije potrebe da ih vide ili kao potpuno dobre ili kao potpuno nepravedne.
Alma je rekla da joj je žao što majka nije imala hrabrosti reći istinu dok je bila živa. Haris je odgovorio da mu je još više žao što je toliko godina živjela vjerujući da bi jedna stara greška mogla uništiti sve što su djeca mislila o ocu. Samir je dugo šutio, zatim pogledao prema bunaru iza štale. Kao dječak vjerovao je da majčina zabrana mora skrivati nešto strašno.
Nakon njene smrti otkrio je da je ono što je otac sakrio bilo mnogo običnije i zbog toga možda teže za prihvatiti: nekoliko tuđih predmeta koje je uplašen mladić pronašao, nije prijavio i poslije više nije znao kako vratiti bez priznanja vlastite laži.
Ali najduže od svega nije bila skrivena metalna posuda. Najduže je bila skrivena činjenica da su se i Ismet i Mejra svakog narednog dana mogli predomisliti. Svaki put su vjerovatno mislili da će to učiniti sutra.
Tako je jedno sutra postalo godina, godina desetljeće, a njihova djeca su tek nakon oboje roditelja morala otvoriti priču koju oni nikada nisu uspjeli završiti. Kada je predvečerje palo preko imanja, Samir je ustao, obišao štalu i provjerio novi poklopac na bunaru.
Više nije bilo metalne posude u njegovom zidu niti razloga da se djeci govori da se tom mjestu ne približavaju osim zbog sigurnosti. Tajna koju je Ismet tamo sakrio konačno je izašla iz bunara, ali ono što je ostalo porodici nije bila priča o zločinu, nego upozorenje koliko dugo jedna mala kukavička odluka može živjeti ako je svaka sljedeća generacija samo nastavi čuvati.
KRAJ