Kada je četrdesetdvogodišnja udovica Safija Mehić jedne hladne februarske večeri otvorila drveni sanduk u ostavi i vidjela da je u njemu ostala samo jedna vreća kukuruza, znala je da do proljeća nema prostora ni za jednu pogrešnu odluku.
Živjela je s troje djece u selu iznad Srebrenika, u maloj kući koju je njen pokojni muž Hasan godinama dograđivao kako je imao novca. Hasan je umro dvije godine ranije nakon nesreće na poslu, a Safiji su ostali mala porodična penzija, bašta, nekoliko kokoši i komad zemlje na kojem je sijala kukuruz, krompir i grah. Najstarija kćerka Merima imala je četrnaest godina, sin Adi jedanaest, a najmlađa Hana sedam.
Te zime rod kukuruza bio je slabiji, nekoliko vreća Safija je morala prodati da plati drva i dug u prodavnici, a ono što je ostalo trošila je pažljivo. Od kukuruznog brašna pravila je prohu, kačamak i hljeb, a dio zrna davala kokošima jer su jaja često bila jedino što je uz krompir mogla staviti djeci na sto.
Zato je, kada je pred sumrak na njena vrata pokucala komšinica Azemina, Safija odmah osjetila nelagodu. Azemina je živjela nekoliko kuća niže sa sedmogodišnjim unukom Denisom.
Njena kćerka radila je sezonski u drugom gradu, ali je već skoro dva mjeseca bila bez posla. Azemina nije došla tražiti novac. Stajala je na pragu s praznom platnenom torbom i pitala ima li Safija možda dvije-tri kile kukuruza koje bi joj mogla posuditi do kraja mjeseca. „Mali mi od jutros nije skoro ništa jeo“, rekla je tiho.
Safija je pogledala prema kuhinji. Na stolu je bila posljednja tepsija prohe, a iza zida je čula svoju djecu kako se prepiru oko domaće zadaće. Mogla je reći istinu: da ni ona nema dovoljno. Umjesto toga otišla je u ostavu, otvorila vreću, podijelila kukuruz približno napola i jednu polovinu sipala Azemini u torbu.
Komšinica je odmah vidjela da je vreća bila posljednja. „Neću“, rekla je i pokušala vratiti torbu. „Uzmi.“ „Safija, ti imaš troje djece.“ „A ti jedno gladno dijete u kući.“ „Vratit ću čim budem mogla.“ Safija je zavezala torbu i stavila joj je u ruke. „Ne pričaj sad o vraćanju. Samo mu napravi nešto da jede.“
Kada je Azemina otišla, Merima je stajala na vratima ostave. Čula je razgovor. „Mama, zašto si joj dala toliko?“ Safija je znala da djevojčica ne pita iz sebičnosti. Merima je posljednjih mjeseci previše dobro razumjela koliko hrane imaju.
„Zato što joj treba.“ „I nama treba.“ Te četiri riječi pogodile su Safiju više od bilo kakvog prijekora odraslog čovjeka. Nije htjela djeci pričati velike priče o dobroti dok su i sama gladna. Sjela je s Merimom i rekla:
„U pravu si. Treba i nama. Zato nisam dala sve.“ Merima je spustila pogled. Safija joj je objasnila da ne očekuje nikakvu nagradu i da nije njihova obaveza spašavati druge dok sami nemaju dovoljno. Samo nije mogla zatvoriti vrata ženi koja je tražila nekoliko kilograma hrane za dijete.
„Ako zbog ovoga budemo imali problem, to je moja odluka, ne tvoja“, rekla je. Sljedećih sedmica Safija je još pažljivije raspoređivala hranu. Kokošima je davala ostatke iz bašte i manje kukuruza, kupovala je najjeftinije brašno kada bi dobila penziju, a sama je često govorila da nije gladna kako bi djeci ostalo više.
Merima je to primjećivala, ali nije govorila ništa. Azemina je nakon dvije sedmice donijela malu vrećicu kukuruznog brašna. Safija ju je prihvatila jer je znala da bi odbijanjem samo ponizila komšinicu. Nijedna više nije spominjala onu posljednju vreću.
Proljeće je donijelo novi problem. Zemlja na kojoj je Safija godinama sijala kukuruz nalazila se na blagoj padini i prethodne jeseni nije bila dobro pripremljena. Hasan je nekada radio sve teže poslove, a Safija je nakon njegove smrti plaćala čovjeka iz susjednog sela da joj preore.
Te godine cijena goriva i usluge porasla je, a ona nije imala dovoljno novca da plati sve što je planirala. Odlučila je posijati manje. Umjesto cijele njive, pripremit će samo dio koji može platiti, a ostatak ostaviti.
Nije bila zadovoljna, ali nije vidjela drugo rješenje. Jednog jutra otišla je u poljoprivrednu prodavnicu da pita za sjeme. Ispred nje je stajao čovjek kojeg nije poznavala, visok, prosijede brade, u radnoj jakni.
Razgovarao je s prodavačem o nekoliko sorti kukuruza i pitao koje se dobro pokazuju na manjim parcelama u tom kraju. Kada je Safija došla na red, tražila je najmanje pakovanje. Prodavač joj je rekao cijenu, a ona je nekoliko sekundi brojala novac prije nego što ga je vratila u novčanik. „Doći ću drugi put“, rekla je. Prosijedi čovjek ju je pogledao, ali ništa nije rekao.
Dva dana kasnije isti čovjek pojavio se pred njenom kućom. Safija ga je dočekala oprezno. Predstavio se kao Fikret Bećirović i rekao da je Azeminin mlađi brat. Živio je godinama u Brčkom i rijetko dolazio u selo. Azemina ga je pozvala jer je konačno saznala koliko je Safiji teško. „Ako ste došli zbog onog kukuruza, nema potrebe“, odmah je rekla Safija.
Fikret je odgovorio da nije došao vratiti kukuruz. Zapravo, nije ni znao za njega sve dok mu sestra nekoliko dana ranije nije ispričala šta se dogodilo. Došao je zbog nečeg drugog. Nakon smrti njihovih roditelja njemu i Azemini ostao je komad zemlje na rubu sela, skoro pet dunuma, koji već nekoliko godina niko nije obrađivao.
Fikret nije želio prodati zemlju jer je pripadala porodici, ali nije imao namjeru ni vraćati se poljoprivredi. Azemina nije mogla sama. „Zemlja zarasta, a ti nemaš dovoljno zemlje da proizvedeš koliko ti treba“, rekao je. „Pa sam mislio… ako želiš, obrađuj je.“ Safija ga je gledala sumnjičavo. „Koliko tražite?“ „Ništa prve godine.“ „Neću.“
Fikret se nasmijao. „Sestra je rekla da ćeš to reći.“ Safija je objasnila da neće uzeti tuđu zemlju samo zato što je Azemini dala nekoliko kilograma kukuruza. Fikret joj je tada mirno rekao:
„Ni ja ti je ne nudim zato što si dala kukuruz. Nudim jer mi treba neko ko će je održavati. Ako bude roda, dogovorit ćemo da dio ostane Azemini. Meni je važnije da zemlja ne zaraste.“
Ponuda je zvučala razumno, ali Safija nije odmah pristala. Otišla je pogledati parcelu. Bila je zapuštena, puna visoke trave i šiblja uz rubove, ali zemlja je izgledala dobro. Problem je bio očigledan: nije imala mehanizaciju ni novac da je pripremi.
Fikret joj nije ponudio traktor, gorivo ni čudesno rješenje. Rekao je samo da poznaje čovjeka koji bi mogao prvi put očistiti rubove, ali ostatak bi morali dogovoriti kao normalan posao.
Safija se vratila kući i dvije večeri računala. Ako bi posijala kukuruz i dio krompira, možda bi mogla imati dovoljno za svoju kuću, kokoši i nešto prodaje. Ali mogla je i izgubiti novac ako godina bude loša. Merima ju je gledala kako piše brojeve u svesku.
„Hoćeš uzeti zemlju?“ pitala je. „Ne znam.“ „Uzmi.“ „Lako je tebi.“ „Pa stalno govoriš da se mora pokušati.“ Safija se nasmijala. „Kad sam ja to rekla?“ „Kad god hoćeš da ja uradim nešto čega se bojim.“
Na kraju je pristala, ali pod svojim uslovima. Fikret i Azemina ostali su vlasnici zemlje. Dogovorili su se da Safija koristi parcelu tri godine, a svake jeseni dio roda ostavlja Azemini.
Ako zaradi nešto od viška, to je njeno. Troškove obrade snosit će sama, osim prvog čišćenja zaraslih rubova koje je Fikret već planirao uraditi. Sve su zapisali na običan papir i kasnije uredili kako treba, jer Safija nije željela da jednog dana neko kaže da je zemlju dobila na osnovu usmenog obećanja. Prve godine nije zasadila svih pet dunuma.
Obrađivala je samo onoliko koliko je mogla podnijeti. Merima i Adi pomagali su poslije škole, a Safija je posebno pazila da djeca ne postanu besplatna radna snaga samo zato što su siromašni. „Sat vremena može. Poslije knjige“, govorila bi. Dio sela gledao je skeptično. Jedni su tvrdili da je parcela godinama zapuštena s razlogom. Drugi su govorili da će Fikret čim zemlja ponovo bude dobra uzeti sve nazad. Safija je slušala i radila.
Ljeto je bilo naporno, ali ne katastrofalno. Kukuruz nije bio savršen, ali je rastao bolje nego na njenoj staroj padini. Krompir je uspio pristojno. Safija je prvi put nakon Hasanove smrti dočekala avgust bez računanja hoće li na jesen morati kupovati hranu za kokoši. Najveće iznenađenje dogodilo se kada je Azemina odbila uzeti dogovoreni dio roda.
„Ne treba mi toliko“, rekla je. Safija je bila odlučna. „Dogovor je dogovor.“ Na kraju je Azemina uzela samo ono što joj je zaista trebalo, a ostatak je Safija prodala. Tim novcem nije kupila televizor, novu odjeću niti nešto što bi priču učinilo spektakularnom.
Popravila je oluke na kući, kupila djeci školske stvari i ostavila mali iznos za sljedeću sjetvu. Kada je Merima dobila nove patike, pogledala je majku i rekla: „Od kukuruza?“ „Od krompira“, odgovorila je Safija. „Kukuruz ide kokošima.“ Obje su se nasmijale.
Tek kasnije Safija je saznala dio priče koji joj Azemina nije rekla. Fikret se nije sam sjetio ponuditi zemlju. Kada mu je sestra ispričala za posljednju vreću kukuruza, rekla mu je nešto što ga je pogodilo: „
Ja sam otišla kod žene koja ima manje od mene i tražila hranu. Ona nije pitala kad ću vratiti. A mi imamo zemlju koja stoji prazna.“ Fikret je u početku predložio da Safiji jednostavno kupe nekoliko vreća hrane.
Azemina je odbila. Poznavala je komšinicu dovoljno dobro da zna da bi prihvatila pomoć samo dok je nužno, ali ne bi željela mjesecima živjeti od tuđih vreća. „Ne treba joj da joj napuniš ostavu jednom“, rekla je bratu. „Treba joj nešto s čime može sama napraviti sljedeću vreću.“ Upravo zato su razgovarali o zemlji.
Kada je Safija to saznala, otišla je kod Azemine. Nije bila ljuta, ali oči su joj bile pune suza. „Znači sve je ipak počelo zbog one vreće?“ pitala je. Azemina je klimnula. „Počelo jeste.
Ali zemlju nisi dobila kao nagradu.“ „Znam.“ „Da nisi radila, džaba bi ti bilo i pedeset dunuma.“ Safija je sjela pored nje. Nekoliko trenutaka obje su šutjele. „Ja sam tada mislila da sam napravila glupost“, priznala je Safija. „Koju?“
„Kad sam ti dala pola. Merima me pitala zašto, kad ni mi nemamo dovoljno. Nisam znala šta da joj kažem.“ Azemina ju je pogledala. „Trebala si joj reći istinu.“ „Koju?“ „Da si se bojala isto kao i ja, samo si ipak otvorila vreću.“
Tri godine kasnije njihov dogovor je istekao. Safija je očekivala da će Fikret možda poželjeti prodati parcelu. Umjesto toga predložio je novi petogodišnji ugovor uz malu, jasno dogovorenu naknadu.
Nije želio da odnos ostane zasnovan na zahvalnosti. Safiji se to svidjelo. „Sad smo završili s dobročinstvom“, rekla je dok su pregledali papire. Fikret se nasmijao. „Sad si zakupac.“ „To već zvuči ozbiljnije.“
Djeca su u međuvremenu porasla. Merima je završila srednju školu i počela raditi u lokalnoj apoteci nakon dodatne obuke. Adi je učio zanat, a Hana je još išla u školu. Safija više nije morala svaku večer gledati u ostavu sa strahom.
Nije postala imućna. Jedna loša sezona i dalje je mogla napraviti problem, cijene su se mijenjale, a poljoprivreda nikada nije nudila sigurnost. Ali imala je više prostora za disanje nego one februarske večeri kada je u sanduku stajala posljednja vreća kukuruza.
Jednog dana, godinama nakon svega, Merima je pomagala majci čistiti ostavu. Pronašla je staru platnenu vreću zakrpljenu na dnu. „Je li ovo ona?“ pitala je. Safija nije odmah razumjela. „Koja?“ „Posljednja vreća.“
Safija ju je prepoznala po zelenom koncu kojim je Hasan nekada zakrpao rupu. Sjela je na sanduk i uzela je u ruke. Merima se nasmiješila. „Da je nisi podijelila, možda danas ne bismo obrađivali Fikretovu zemlju.
“ Safija je odmahnula glavom. „Nemoj tako računati.“ „Zašto?“ „Zato što onda ispada da sam dala pola vreće da bih jednog dana dobila pet dunuma. Nisam. Dala sam jer je Denis bio gladan. Da se ništa poslije nije dogodilo, opet bi to bila ista odluka.“
Merima je nekoliko trenutaka razmišljala, a zatim pitala: „Ali vratilo ti se.“
Safija je pogledala kroz otvorena vrata ostave prema njivi na kojoj su se na vjetru pomjerali redovi kukuruza.
„Nije mi se vratilo“, rekla je. „Nije ovo bila moja vreća koja je otišla u krug pa došla nazad veća.“
Pokazala je prema Azemininoj kući.
„Jedna žena je zapamtila da joj neko nije zatvorio vrata kad joj je bilo teško. Kad je vidjela da meni treba prostor da stanem na noge, nije mi vratila kukuruz. Pokazala mi je zemlju koju niko nije koristio. Ostalo smo napravili sami.“
Te jeseni Safija je nakon berbe odnijela Azemini vreću kukuruza. Ne pola vreće i ne zato što je nešto dugovala. Samo jednu običnu vreću iz dobrog roda. Azemina je otvorila vrata, pogledala je i odmah počela negodovati.
„Šta će mi ovoliko?“
Safija se nasmijala.
„Podijeli s nekim.“
Azemina je na trenutak ostala bez riječi, a zatim su se obje nasmijale.
Safija se vratila kući istim putem kojim je mnogo godina ranije Azemina nosila polovinu posljednje vreće prema svojoj kući. Tada Safija nije znala hoće li njena djeca imati dovoljno do proljeća. Nije znala da će nekoliko mjeseci kasnije dobiti priliku da obrađuje zapuštenu zemlju, niti da će ta zemlja godinama postati važan dio prihoda njene porodice.
Znala je samo da je pred njom stajala komšinica koja nije imala čime nahraniti dijete.
Zato je otvorila vreću.
Sve što je došlo poslije nije bilo nagrada.
Bila je to druga osoba koja je, kada je došao njen red da bira hoće li nešto zadržati samo za sebe ili otvoriti ono što ima, zapamtila šta je Safija uradila one hladne februarske večeri.
KRAJ