Telefon je tog nedjeljnog jutra zvonio sedam puta prije nego što je tridesetosmogodišnji Almir Bećirović spustio slušalicu i prvi put nakon mnogo godina osjetio strah od tišine u roditeljskoj kući. Njegova majka Fatima uvijek se javljala. Ako bi bila u dvorištu, čula bi telefon kroz otvoren kuhinjski prozor i potrčala unutra. Ako bi hranila kokoši, javio bi se otac Husein.
Čak i kada su se ljutili na sina što mjesecima ne dolazi, nikada mu nisu uskraćivali odgovor. Almir je živio u Sarajevu, radio kao voditelj prodaje u velikoj firmi i godinama je imao isto objašnjenje: nema vremena. Posao, sastanci, vikend dežurstva, rođendani djece, obaveze supruge, gužva na putu.
Roditeljsko selo kod Zavidovića bilo je manje od dva sata vožnje, ali ta dva sata u njegovom životu nekako su uvijek izgledala kao cijeli dan. Fatima bi pred svaki Bajram pitala: „Hoćete li doći?“
Almir bi odgovorio: „Vidjet ćemo, mama.“ Ona bi bez obzira na odgovor spremila sogan-dolmu, njegovo omiljeno jelo još od djetinjstva. Ako ne bi došao, sljedećeg dana bi ga nazvala i rekla da je ostavila jednu porciju u zamrzivač.
Husein nikada nije nagovarao sina. Kada bi Fatima nakon razgovora rekla da Almir opet neće doći, sedamdesetčetverogodišnji čovjek samo bi klimnuo, otišao u šupu ili u voćnjak i nastavio raditi. „Reci mu nešto“, znala bi ga moliti. „Šta da mu kažem? Zna gdje smo“, odgovarao bi.
Tog jutra Almir je nazvao ponovo. Niko. Zatim majčin mobilni telefon. Čuo je automatski glas da uređaj nije dostupan. Očev telefon je zvonio, ali se niko nije javljao.
Nazvao je komšiju Senada. „Jesi li vidio moje?“ Senad je zastao prije odgovora. „Nisam danas. Jučer sam vidio amidžu Huseina kod kapije.“ „A mama?“ „Nisam.“ Almir je osjetio kako mu se stomak steže. Zamolio je Senada da ode do kuće.
Pet minuta čekanja činilo mu se duže od svih mjeseci u kojima nije odlazio. Kada je Senad nazvao, glas mu je bio ozbiljan. „Almire, kapija je otključana, ali vrata kuće su zaključana. Auto je tu.
Kucam, niko ne otvara.“ Almir nije završio ni kafu. Rekao je supruzi Lejli da ostane s djecom i krenuo. Put kojim je toliko puta tvrdio da nema vremena voziti prešao je za manje od sat i po.
Senad ga je čekao pred kućom. Almir je otključao vrata rezervnim ključem koji je godinama nosio među ključevima, a gotovo zaboravio da postoji. U hodniku je bilo hladno. „Mama!“ povikao je. Ništa. U kuhinji je na stolu stajala jedna šolja, lijekovi i napola pojedena kriška hljeba. U dnevnoj sobi televizor je bio ugašen. Spavaća soba prazna.
Tada je iz pravca podruma začuo tup udarac. Potrčao je. Vrata podruma bila su zatvorena, a iza njih se začuo očev glas: „Ko je?“ Almir ih je otvorio i ugledao Huseina kako sjedi na posljednjoj stepenici. Lice mu je bilo blijedo. Pored njega ležala je prevrnuta kanta.
„Babo!“ Husein je pokušao ustati, ali mu je desna noga zadrhtala. „Ne diraj me naglo. Okliznuo sam se.“ Almir je odmah pitao gdje je majka. Husein ga je pogledao zbunjeno. „Kod doktora.“ „Kod kojeg doktora?“ „U bolnici.“ Almir je ostao bez riječi. „Zašto mi niko nije javio?“
Fatima je tri dana ranije završila u zeničkoj bolnici nakon što joj je tokom noći pozlilo. Imala je visoku temperaturu i ozbiljnu upalu pluća. Senadov sin odvezao je nju i Huseina do ambulante, odakle je upućena dalje. Husein se vratio kući sljedećeg dana jer nije mogao ostaviti životinje i kuću.
Nije nazvao Almira. „Zašto?“ ponavljao je sin dok je čekao hitnu pomoć zbog očevog pada. Husein je mirno odgovorio: „Majka je rekla da te ne zovem dok ne budemo znali šta je. Imaš posla.“
Te riječi Almira su pogodile više nego da ga je otac optužio. „Kakav posao? Mama je u bolnici!“ Husein ga je pogledao bez ljutnje. „To si joj govorio godinama. Da imaš posla. Čovjek na kraju povjeruje onome što mu dijete stalno govori.“
Pregled je pokazao da Husein nije ništa slomio. Uganuo je skočni zglob i imao nekoliko modrica. Almir ga je nakon pregleda odvezao kući, a zatim krenuo prema bolnici. Fatimu je pronašao budnu, umornu i priključenu na kisik. Kada ga je vidjela na vratima, prvo što je rekla bilo je:
„Šta ti radiš ovdje? Zar danas ne radiš?“ Almir nije znao šta odgovoriti. Sjeo je pored kreveta i uzeo je za ruku. Bila je mnogo lakša nego što ju je pamtio. „Zašto mi nisi javila?“ „Nisam htjela da se brineš dok ne znamo šta je.“
„Ja sam ti sin.“ Fatima se blago nasmiješila. „Jesi.“ U toj jednoj riječi nije bilo optužbe, a upravo zato ga je boljela. Ljekar mu je kasnije objasnio da je terapija počela djelovati i da se očekuje oporavak, ali da će zbog godina trebati vrijeme. Almir je osjetio ogromno olakšanje. Istovremeno je prvi put ozbiljno shvatio da je mogao dobiti sasvim drugačiju vijest.
Sljedećih dana vozio je između bolnice i roditeljske kuće. Otvorio je frižider tražeći nešto ocu za ručak i na gornjoj polici ugledao dvije posude. Na jednoj je flomasterom pisalo „Almir“, na drugoj „djeca“. Otvorio je prvu.
Unutra je bila zamrznuta sogan-dolma. U zamrzivaču je pronašao još tri manje posude s njegovim imenom. Husein je sjedio za stolom dok ih je Almir redom vadio. „Šta je ovo?“ „Šta misliš?“ „Zašto ih ima četiri?“ Husein je slegnuo ramenima.
„Ramazanski Bajram, tvoj rođendan, prošli Kurban-bajram… Ne znam koja je koja.“ Almir je zatvorio zamrzivač. „Zašto ih nije bacila?“ „Zato što bi svaki put govorila: možda će doći sljedeće sedmice.“ Husein nije podigao glas. Nije mu nabrajao koliko puta je majka čekala. Upravo je ta njegova mirnoća bila teža od svake svađe.
Almir je pokušao objasniti da mu posljednjih godina zaista nije bilo jednostavno. Firma se širila, odgovarao je za veliki tim, vikendom su često imali izvještaje, djeca su imala treninge, Lejla je radila smjene. Husein ga je saslušao.
„Vjerujem ti.“ „Ali?“ „Nema ali.“ „Znam da ima.“ Otac je pogledao kroz prozor prema dvorištu. „Sine, ja ne znam kako izgleda tvoj posao. Možda je stvarno takav. Ali znam da si prošle godine išao s firmom dva dana na Vlašić.
Znam da ste ljetos bili sedam dana na moru. Majka sve to zna jer joj ti pošalješ slike. Nemoj meni objašnjavati da nisi imao nijedan slobodan dan. Reci da si slobodne dane trošio drugačije. To je poštenije.“ Almir je zašutio. Husein je dodao: „I nisi zbog toga loš čovjek. Samo nemoj vrijeme zvati nečim što ti se dogodilo. Ti si birao gdje ga daješ.“
Te večeri Almir je prvi put prespavao u svojoj staroj sobi nakon gotovo osam godina. Na polici su još stajale dvije školske knjige i mali drveni kamion koji mu je Husein napravio kada je imao deset godina. Nije zbog toga doživio neko iznenadno prosvjetljenje.
Osjećao je prije svega nelagodu jer je kuća bila puna stvari koje su nastavile postojati dok se on ponašao kao da roditelji stoje zamrznuti u vremenu i čekaju trenutak kada će njegov život postati manje zauzet.
Ujutro je Huseina zatekao kako pokušava hraniti kokoši oslanjajući se na štap. „Sjedi, ja ću.“ „Ne znaš ni gdje je hrana.“ „Pokaži mi.“ Husein mu je pokazao. Almir je posao obavio nespretno, prosuo dio kukuruza i ostavio otvorena mala vrata pa je jedna kokoš izašla u baštu. Otac mu se prvi put tog vikenda iskreno nasmijao.
Fatima se nakon devet dana vratila iz bolnice. Lejla je dovela djecu i nekoliko dana ostala s njima. Kuća, koja je dugo bila tiha, odjednom je bila puna cipela, jakni, dječjih glasova i stalnog otvaranja frižidera. Fatima je već drugog dana pokušala kuhati.
Almir ju je zatekao kako stoji pred šporetom. „Šta radiš?“ „Ručak.“ „Sjedi.“ „Nisam invalid.“ „Nisi, ali tek si izašla iz bolnice.“ Fatima ga je pogledala i nasmijala se. „Sad odjednom imaš vremena da komanduješ?“
Pitanje je izgovorila šaljivo, ali Almir je spustio pogled. Majka je odmah shvatila. „Nemoj sad praviti tragediju od svega.“ „Mama, četiri posude su bile u zamrzivaču.“ Fatima je na trenutak zašutjela. „Pa?“ „Četiri puta si pravila moje omiljeno jelo, a ja nisam došao.“
„Pravila sam i nama.“ „Na svakoj je bilo moje ime.“ Fatima je sjela. „Dobro. Nadala sam se da ćeš doći. Nisi. Šta ćemo sad? Vratiti kalendar unazad?“ Almir je odmahnuo glavom. „Ne možemo.“ „Onda nemoj potrošiti još deset godina kažnjavajući sebe za prethodnih deset.“
To je bilo potpuno drugačije od razgovora koji je očekivao. Mislio je da će mu majka reći koliko ju je povrijedio. Umjesto toga odbila je da njegovu krivicu pretvori u novu obavezu koju ona mora nositi.
Rekla mu je da ne želi da dolazi svake sedmice samo zato što se uplašio da će ih izgubiti. „Ako dođeš, dođi zato što želiš sjediti s nama. Ako ne možeš, nazovi i reci da ne možeš. Samo nemoj mjesecima govoriti ‘vidjet ćemo’. Od toga čovjek stalno nešto čeka.“ Almir je zapamtio upravo te riječi.
Narednih mjeseci nije postao sin koji svaki vikend dolazi roditeljima. Takva promjena ne bi bila realna. Imao je posao, djecu i vlastiti život. Ali prestao je koristiti zauzetost kao odgovor na sve. S nadređenim je dogovorio da jednu subotu mjesečno unaprijed ostavlja bez poslovnih obaveza osim stvarne hitnosti.
Nekad bi tada otišao roditeljima, nekad bi oni došli u Sarajevo. Svake srijede navečer ih je zvao. Ako se niko ne bi javio, više nije čekao nekoliko dana da pokuša ponovo. Lejla je predložila da Huseinu kupe jednostavan telefon s velikim tipkama jer je stari često ostavljao bez zvuka. Fatima je dobila novi mobilni, ali je i dalje više voljela kućni telefon.
Najviše se promijenio odnos između Almira i oca. Husein nikada nije bio čovjek dugih telefonskih razgovora. Prvih nekoliko puta, kada bi ga Almir nazvao, razgovor bi trajao manje od dvije minute. „Kako si?“ „Dobro.“ „Šta radiš?“ „Ništa.“ „Treba li šta?“ „Ne treba.“ Onda bi Husein rekao: „Evo ti majka.“ Almir je prestao pokušavati iz njega izvlačiti razgovor.
Umjesto toga počeo ga je pitati konkretne stvari: kada se orezuje šljiva, zašto jedna jabuka ne rađa, kako popraviti klimavu drvenu stolicu. Neke odgovore je već znao ili ih je mogao pronaći na internetu za nekoliko sekundi, ali nije u tome bila poenta. Husein bi tada govorio po deset minuta. Ponekad bi se posvađali oko potpuno nevažnih stvari. Almir je otkrio da mu čak i to nedostaje.
Prvi Bajram nakon Fatiminog oporavka Almir joj nije rekao hoće li doći. Ne zato što je ponavljao staru naviku, nego zato što je s Lejlom i djecom planirao iznenađenje. Kada su ujutro parkirali pred kapijom, Fatima je izašla iz kuće u kecelji, pogledala automobil i odmah počela plakati. „Nemoj“, rekao je Almir dok ju je grlio. „Nisam umro“, odgovorila je brišući oči.
Husein se pojavio iza nje i samo rekao: „Skinite cipele ako su blatnjave.“ Djeca su utrčala unutra. Na stolu je već bila velika posuda sogan-dolme. Almir ju je pogledao. „Opet si pravila iako nisi znala dolazimo li?“ Fatima se nasmijala. „Neke se navike ne mijenjaju tako brzo.“ „A da nismo došli?“ „Pojeli bismo mi.“
Poslije ručka Almir i Husein sjedili su pred kućom. Nije bilo velikog razgovora o prošlosti. Husein je pričao kako mu je divlja svinja oštetila dio krompira. Almir je slušao i povremeno gledao očeve ruke.
Tek tada je primijetio koliko su postale tanke. Kao dijete vjerovao je da su to ruke koje mogu popraviti sve. Sada su se malo tresle dok je Husein držao fildžan. Almir je shvatio nešto jednostavno što je godinama znao, ali se ponašao kao da ne zna:
roditelji nisu čekali u istoj dobi u kojoj ih je on ostavio kada se preselio. Starili su svakog dana, uključujući dane kada je on imao važniji sastanak, putovanje, ručak ili samo želju da vikend provede kod kuće.
Godinu dana nakon onog jutra kada se niko nije javljao, Almir je u nedjelju nazvao roditelje. Telefon je zvonio dugo. Osjetio je poznato stezanje u stomaku. Nazvao je ponovo. Ništa.
Već je uzimao ključeve kada ga je Fatima pozvala s mobilnog. „Šta je, sine? Tri propuštena poziva.“ „Gdje ste?“ „Kod Senada. Husein igra šah.“ Iz pozadine se začuo očev glas: „Reci mu da ne paniči!“ Almir se nasmijao i sjeo. „Dobro. Samo sam provjeravao.“
Fatima ga je pitala dolaze li sljedećeg vikenda. Pogledao je kalendar. Imao je obavezu u subotu, ali nedjelja je bila slobodna. Nekada bi rekao: „Vidjet ćemo.“ Ovog puta odgovorio je: „Dolazimo u nedjelju oko podne.“
„Da pravim sogan-dolmu?“ pitala je.
Almir je nekoliko sekundi šutio, a onda se nasmijao. „Pravi. Ali nemoj je ovaj put stavljati u zamrzivač.“
Fatima nije rekla ništa posebno. Samo: „Dobro, sine.“
Nakon razgovora Almir je dugo gledao u telefon. Nije mogao vratiti propuštene praznike, ručkove koji su se ohladili niti godine u kojima je mislio da će za roditelje uvijek biti vremena kasnije.
Nije mogao ni obećati da više nikada neće biti zauzet. Ali mogao je prestati živjeti kao da je svaki susret moguće odgoditi bez posljedice. Onog jutra kada telefon niko nije podigao nije izgubio roditelje.
Dobio je upozorenje koje mnogi ljudi dobiju tek onda kada s druge strane više zaista nema nikoga. Zato mu je od tada najvažnija promjena bila gotovo neprimjetna: kada bi obećao da će doći, dolazio je.
A kada nije mogao, više nije govorio „jednom“, „uskoro“ ili „vidjet ćemo“. Jer je konačno razumio da roditelji nisu tražili sav njegov slobodan život. Tražili su samo da u njemu postoji stvarno mjesto za njih, prije nego što njihovo mjesto za stolom jednog dana ostane prazno.
KRAJ