U malom bosanskom selu Gornji Rahić, nedaleko od Brčkog, živio je starac po imenu Sulejman Avdić.
Bio je poznat po tome što je od drveta mogao napraviti gotovo sve.
Stolice.
Vrata.
Klupe.
Kolica.
Čak je i stari sat u kući popravio kada su svi govorili da je odavno neupotrebljiv.
Ali jednog proljeća počeo je praviti nešto što niko nije razumio.
Kolijevku.
Nije bila obična.
Bila je napravljena od stare kruške koja je rasla iza njegove kuće.
Sulejman je svaki dan po nekoliko sati radio na njoj.
Strugao je drvo.
Polirao ga.
Mjerio svaki ugao.
A zatim ponovo sve počinjao.
Njegov sin Enes često bi ga pitao:
„Babo, za koga je kolijevka?“
Sulejman bi samo odgovorio:
„Za dijete.“
„Čije?“
„Naše.“
Enes bi se nasmijao.
„Pa ja nemam još djece.“
„Znam.“
„A ni tvoja kćerka nema.“
„Znam i to.“
„Onda zašto je praviš?“
Sulejman bi spustio alat.
„Jer neke stvari treba napraviti prije nego što zatrebaju.“
Enes bi odmahnuo glavom.
Mislio je da je njegov otac jednostavno postao tvrdoglav u starosti.
Ali Sulejman nije prestajao.
Prošla je prva godina.
Kolijevka još nije bila završena.
Druga godina.
Još uvijek je radio.
Treće godine, svakog jutra prije izlaska sunca, odlazio je u radionicu.
Ljudi iz sela počeli su pričati.
„Stari Sulejman pravi kolijevku za dijete koje možda nikada neće doći.“
„Možda zna nešto.“
„Možda je poludio.“
Ali Sulejman nije obraćao pažnju.
Jednog dana njegov unuk Armin, tada devetnaestogodišnjak, ušao je u radionicu.
„Dedo.“
„Hm?“
„Zašto baš tri godine?“
Sulejman se nasmijao.
„Zato što želim da traje sto godina.“
Armin je prešao rukom preko drveta.
Na bočnoj strani kolijevke primijetio je mali urez.
Tri slova:
S.A.
„To su tvoji inicijali?“
„Da.“
„Zašto si ih stavio unutra?“
Sulejman je odgovorio:
„Da dijete jednog dana zna ko ga je čekao.“
Armin se nasmijao.
„Dedo, dijete još ni ne postoji.“
Starac ga je pogledao.
„Postoji.“
„Gdje?“
„U budućnosti.“
Armin se nasmijao, misleći da se djed šali.
Ali te noći primijetio je da Sulejman sjedi sam u radionici.
Gledao je kolijevku.
I plakao.
Armin ga nije htio uznemiravati.
Sutradan je otišao kod svoje majke Lejle.
„Mama, znaš li zašto dedo pravi onu kolijevku?“
Lejla je odmah spustila pogled.
„Ne pitaj ga.“
„Zašto?“
„Neke stvari nisu moje da ih pričam.“
„Ali ti znaš.“
„Da.“
„Šta?“
Lejla je dugo šutjela.
Zatim je rekla:
„Tvoj dedo je izgubio jedno dijete.“
Armin se ukočio.
„Kada?“
„Prije nego što si se ti rodio.“
„Mog ujaka?“
Lejla je klimnula.
„Tvoj otac je imao starijeg brata.“
Armin nikada nije čuo tu priču.
„Šta mu se dogodilo?“
„Umro je kao beba.“
„A kolijevka?“
Lejla je uzdahnula.
„Tvoj dedo je tada napravio kolijevku.“
„Pa šta se dogodilo s njom?“
„Nikada nije završio.“
Armin je bio zbunjen.
„Ali sada je pravi.“
„Da.“
„Zašto?“
Lejla je rekla:
„Zato što je prije nekoliko godina pronašao nešto.“
„Šta?“
„Pismo.“
Te večeri Armin je otišao kod djeda.
„Dedo, mama mi je rekla za pismo.“
Sulejman je dugo gledao unuka.
„Trebala je šutjeti.“
„Šta piše?“
Starac je otišao do stare komode.
Izvadio je kovertu.
Na njoj je bilo ime:
„Za moje buduće praunuče.“
Armin je otvorio oči.
„Praunuče?“
Sulejman je klimnuo.
„Pročitaj.“
Armin je otvorio pismo.
Pisalo je:
„Ako ovo jednog dana čitaš, znači da sam već starac ili me više nema.“
Armin je nastavio.
„Ne znam hoćeš li ikada postojati. Ali ako postojiš, želim da znaš da sam te čekao prije nego što sam znao tvoje ime.“
Armin je progutao knedlu.
Na kraju pisma stajalo je:
„Tvoja porodica je jednom izgubila dijete jer nismo imali novca za liječenje. Ako ikada dođeš, nemoj živjeti kao da nemaš izbora. Uči. Putuj. Čuvaj ljude koje voliš. I nikada ne dozvoli da siromaštvo odluči koliko vrijedi nečiji život.“
Armin je spustio pismo.
„Dedo…“
Sulejman je pogledao prema prozoru.
„Tvoj pradjed je tada prodao gotovo sve što je imao. Ali nije bilo dovoljno.“
„A ti si zato napravio kolijevku?“
„Ne.“
„Nego?“
„Napravio sam je jer sam želio da jednom dijete u ovoj porodici ima nešto što moje dijete nije imalo.“
„Šta?“
Sulejman je pogledao kolijevku.
„Vrijeme.“
Armin nije razumio.
Sulejman je nastavio:
„Kada se rodio moj sin, radio sam od jutra do mraka. Nisam imao vremena da ga držim. Nisam imao novca da mu kupim ono što mu treba. Sve sam radio prekasno.“
„A sada?“
„Sada sam naučio da čovjek ne može vratiti vrijeme.“
„Ali može napraviti kolijevku.“
Sulejman se nasmiješio.
„Može.“
Treće godine, na prvi dan proljeća, kolijevka je konačno bila završena.
Bila je prekrasna.
Na drvetu su bili urezani mali cvjetovi.
Na dnu je pisalo:
„Za onoga koji dolazi poslije nas.“
Ali Sulejman nije dočekao da je vidi u dječjoj sobi.
Nekoliko mjeseci kasnije teško se razbolio.
Jedne večeri pozvao je Enesa.
„Sine.“
„Tu sam.“
„Ako jednog dana dobiješ dijete…“
Enes mu je stisnuo ruku.
„Dobit ću.“
„Nemoj mu pričati da sam napravio kolijevku.“
Enes se nasmijao kroz suze.
„Zašto?“
„Neka misli da je oduvijek bila tamo.“
Sulejman je zatvorio oči.
„Neke stvari ne treba objašnjavati. Samo ih treba ostaviti.“
Umro je te zime.
Kolijevka je ostala u radionici.
Godine su prolazile.
Enes ju je čuvao.
Armin se oženio.
Ali dugo nije imao djece.
Kolijevka je stajala u uglu kuće.
Prekrivena bijelim platnom.
Sve dok jednog proljeća Armin nije došao ocu.
„Babo.“
„Šta je?“
Armin se nasmijao.
„Moramo očistiti kolijevku.“
Enes ga je pogledao.
„Zašto?“
Armin je izvadio malu fotografiju sa ultrazvuka.
„Zato što dedo nije čekao uzalud.“
Enes je počeo plakati.
Nekoliko mjeseci kasnije rodila se djevojčica.
Dali su joj ime Sena.
Kada su je prvi put stavili u staru drvenu kolijevku, Enes je primijetio nešto što ranije nije vidio.
Na unutrašnjoj strani, ispod madraca, bila je mala urezana poruka.
„Seno, ako ovo čitaš, znači da si stigla.“
Enes je odmah znao.
Sulejman je to urezao posljednjeg dana.
Ali ispod toga je stajalo još nešto:
„Nisam znao tvoje ime. Nisam znao hoćeš li ikada doći. Znao sam samo da te moram čekati.“
Armin je stajao pored njega.
„Babo…“
Enes nije mogao govoriti.
Samo je gledao svoju kćerku.
Tog dana su odnijeli kolijevku u sobu.
A uveče je Armin pronašao još jednu kovertu skrivenu u njenom dnu.
Bila je namijenjena njemu.
Otvorio ju je.
U njoj je bila samo jedna rečenica:
„Sada znaš zašto sam tri godine pravio kolijevku.“
Armin je dugo gledao papir.
A onda je shvatio.
Djed nije pravio kolijevku zato što je znao da će se praunuče roditi.
Nije imao nikakvu tajnu moć.
Nije znao budućnost.
Samo je vjerovao u jednu stvar:
da ljubav ponekad mora početi mnogo prije nego što osoba kojoj je namijenjena uopšte dođe na svijet.
Godinama kasnije, kada je Sena odrasla, pitala je oca:
„Babo, ko je napravio ovu kolijevku?“
Enes je odgovorio:
„Tvoj pradjed.“
„Je li me poznavao?“
Otac se nasmiješio.
„Ne.“
„Kako je onda znao da ću doći?“
Enes je pogledao staru kolijevku.
„Nije znao.“
„Pa zašto ju je napravio?“
Enes je tiho rekao:
„Zato što je želio da te čeka nešto što je napravio vlastitim rukama.“
Sena je prešla prstima preko urezanih slova.
I tada je primijetila nešto što niko prije nje nije vidio.
Na samom dnu, gotovo neprimjetno, bilo je još jedno ime.
Ime djeteta koje nikada nije dobilo priliku da leži u toj kolijevci.
„Adem.“
Sena je upitala:
„Ko je Adem?“
Enes je zastao.
„Tvoj pradjedov prvi sin.“
„Šta mu se dogodilo?“
Otac joj je tiho ispričao cijelu priču.
Sena je dugo šutjela.
Zatim je pogledala svoju kćerkicu koja je spavala u kolijevci.
I prvi put je razumjela zašto je djed radio tri godine.
Kolijevka nije bila napravljena samo za praunuče koje još nije postojalo.
Bila je napravljena i za dijete koje je nekada davno otišlo prerano.
Za oca koji nikada nije prestao žaliti.
I za porodicu koja je, nakon mnogo godina, konačno dobila priliku da nastavi priču.
Na kraju je Sena sačuvala kolijevku.
Nije je prodala.
Nije je poklonila.
Čuvala ju je za svoju djecu.
A ispod prvog sloja drveta, gdje niko ne bi mogao vidjeti, ostavila je novu poruku:
„Djede Sulejmane, stigla sam. Samo si morao malo duže čekati.“