Tri dana nakon dženaze osamdesetčetverogodišnjeg Osmana Šehića, njegov unuk Haris prvi put je prišao starom bunaru na kraju sela bez straha da će iza sebe čuti djedov glas. Cijelog života znao je samo jedno pravilo: bunaru se ne prilazi.
Kao dječak jednom je s prijateljima otišao tamo da bacaju kamenčiće kroz zahrđalu metalnu rešetku, a Osman je dotrčao iz voćnjaka toliko ljut da ga Haris nikada ranije nije vidio takvog.
Nije ga udario, ali ga je uhvatio za ramena i rekao: „Možeš se ljutiti na mene koliko hoćeš, ali ovdje više nikada nećeš doći.“ Isto je govorio komšijskoj djeci, lovcima, ljudima koji su kosili obližnju livadu, čak i općinskim radnicima koji su jednom željeli očistiti šiblje oko bunara. S vremenom su seljani počeli pričati da Osman nešto krije.
Jedni su govorili da je tokom rata u bunar bačeno oružje, drugi da je njegov otac tamo sakrio zlato, a treći da se Osman samo boji da neko ne padne. Haris nikada nije dobio odgovor. Kad bi pitao, dedo bi rekao: „Neke zabrane postoje zato što je lakše reći ne prilazi nego svakome objašnjavati zašto.“
Tek nakon njegove smrti Haris je saznao da je Osman zaista nešto skrivao kod bunara. Ali nije bilo ni zlata ni oružja, a ono što je pronašao natjeralo ga je da se zapita zašto je njegov dedo više od četrdeset godina radije dopuštao cijelom selu da ga smatra čudakom nego da izgovori istinu.
Haris je imao trideset šest godina i živio je u Zenici, gdje je radio kao vozač dostavnog kamiona. U selo kod Viteza vraćao se nekoliko puta mjesečno, najčešće da pomogne dedi oko drva, voćnjaka ili odlaska doktoru. Osmanova supruga Behija umrla je prije jedanaest godina, a njihov jedini sin, Harisov otac Kemal, poginuo je u saobraćajnoj nesreći kada je Haris imao sedamnaest.
Zbog toga su dedo i unuk bili bliži nego što su znali pokazati riječima. Osman nije bio čovjek koji je mnogo pričao o prošlosti. Mogao je sat vremena objašnjavati kako treba orezati šljivu, a na pitanje o vlastitom životu odgovorio bi s dvije rečenice. Zato Harisa nije iznenadilo što iza njega nije ostalo nikakvo oproštajno pismo. Iznenadilo ga je nešto drugo.
Dok je četvrtog dana poslije dženaze čistio staru šupu, pronašao je potpuno nov kolut debelog užeta, zaštitni pojas i dvije jake baterijske lampe. Sve je bilo kupljeno prije manje od godinu dana. Pored opreme nalazila se crvena kanta s poklopcem, a na njoj crnim flomasterom napisano: „Bunar – ne spuštati čovjeka.“
Haris je dugo gledao natpis. Ako je bunar bio toliko opasan da mu niko nije smio prići, zašto je Osman kupovao opremu povezanu s njim? Nazvao je komšiju Rasima, penzionisanog građevinskog radnika koji je Osmana poznavao više od pedeset godina.
Rasim nije znao ništa o opremi, ali je potvrdio nešto što Haris ranije nije znao: Osman je dva puta godišnje odlazio do bunara sam. „U proljeće i pred zimu“, rekao je. „Nosio bi onu crvenu kantu. Ako bih pitao šta radi, govorio je da provjerava ogradu.“ „Jesi li ikad išao s njim?“ „Jednom sam ponudio. Otjerao me.“
Haris nije želio napraviti istu grešku kao ljudi koji su desetljećima hranili glasine. Nije pokušao otvoriti bunar sam. Sljedećeg dana doveo je Rasima i lokalnog vatrogasca kojeg je poznavao. Najprije su očistili šiblje oko kamenog kruga. Ispod njega nije bio običan otvor. Osman je preko bunara postavio tešku čeličnu rešetku pričvršćenu s četiri velika vijka.
Dva su bila gotovo potpuno zahrđala. Kada su je konačno podigli, osjetili su hladan zrak. Baterijska lampa pokazala je da u bunaru ima vrlo malo vode, možda metar pri dnu. Zid je izgledao stabilno u gornjem dijelu, ali nekoliko metara niže kamenje je bilo pomjereno. Vatrogasac je odmah rekao da se niko neće spuštati. Umjesto toga spustili su snažnu lampu i malu kameru koju je donio jedan njegov kolega.
Prvih nekoliko metara nije bilo ničega osim kamena. Onda je kamera na otprilike devet metara dubine pokazala nešto neobično. Na jednom dijelu zida nalazila se široka drvena ploča, tamna od vlage, postavljena preko udubljenja. Ispred nje visio je komad zahrđalog lanca.
„Eto ti djedove tajne“, rekao je Rasim.
Haris nije odgovorio.
Kamera je spuštena niže. Na dnu, iznad nivoa vode, vidjeli su ostatke trulih drvenih greda. Jedna je bila prelomljena i naslonjena na zid. Tek tada je vatrogasac primijetio nešto što je objasnilo Osmanovu zabranu mnogo bolje od seoskih glasina.
Dio unutrašnjeg kamenog zida bio je odvojen od zemlje iza njega. Iza kamenja nalazila se praznina.
Bunar je bio nestabilan.
Ipak, to nije objašnjavalo drvenu ploču.
Haris je narednih dana pokušavao saznati ko je bunar napravio. Najstariji ljudi u selu govorili su da je postojao mnogo prije njihovog rođenja. Nekada su ga koristila domaćinstva s gornjeg kraja, sve dok početkom osamdesetih nije uvedena nova vodovodna mreža. Nakon toga je napušten. Osman ga je ubrzo ogradio i počeo tjerati ljude od njega.
Ključni odgovor došao je od sedamdesetosmogodišnjeg Stipe Marjanovića, nekadašnjeg zidara koji se prije trideset godina preselio u Novi Travnik. Kada ga je Rasim telefonom pitao za bunar, Stipe je dugo šutio.
„Je li Osman umro?“ pitao je.
„Jeste.“
„Onda je vrijeme da neko konačno popravi ono što smo mi ostavili.“
Dva dana kasnije Stipe je došao u selo.
Sjeo je s Harisom u Osmanovu kuhinju i ispričao priču koju Haris nikada nije čuo. U ljeto 1982. godine selo je pogodila jaka suša. Voda u bunaru spustila se veoma nisko. Osman, Stipe i još dvojica muškaraca odlučili su očistiti dno od mulja. Nisu imali profesionalnu opremu.
Spuštali su se užetom i koristili improviziranu drvenu platformu. Tokom rada otkrili su da je dio kamenog zida popustio. Iza njega je bila šupljina u zemlji, vjerovatno nastala dugogodišnjim ispiranjem. Osman je upozorio da treba stati. Ali jedan od muškaraca, dvadesetšestogodišnji Ramo Alić, želio je završiti posao.
„Nije poginuo“, rekao je Stipe prije nego što je Haris uspio postaviti pitanje. „Ali malo je nedostajalo.“
Dok je Ramo bio na platformi, nekoliko kamenova se odvojilo. Platforma se nagnula, jedna greda pukla, a Ramo je pao nekoliko metara i ostao zaglavljen između zida i drveta. Slomio je nogu i teško povrijedio rame. Osman se spustio do njega i ostao gotovo dva sata dok su ostali organizovali izvlačenje. Kada su Ramu konačno izvukli, bunar je zatvoren.
„Zašto niko nije pričao o tome?“ pitao je Haris.
Stipe je spustio pogled.
Zato što Ramo nije smio biti tamo.
Radio je tada u lokalnom preduzeću i bio je na bolovanju zbog povrede leđa. Da se saznalo da je radio fizički posao u bunaru, mogao je imati ozbiljne probleme na poslu i s naknadom koju je primao. Osman je, iz prijateljstva i straha da mu ne napravi dodatnu nevolju, rekao da je Ramo pao kod svoje kuće. Ostali su potvrdili priču.
„Glupo?“ rekao je Stipe. „Jeste. Ali bili smo mladi. Ramo je imao dvoje male djece i bojao se da će ostati bez posla.“
Nakon nesreće Osman je obećao da niko više neće ulaziti u bunar dok se zid stručno ne sanira. Sanacija nikada nije urađena jer je ubrzo stigao vodovod i bunar više nikome nije trebao. Osman je postavio ogradu i zabranu pretvorio u trajno pravilo.
Ali Haris je i dalje imao pitanje.
„Šta je iza drvene ploče?“
Stipe ga je pogledao.
„To ne znam.“
Tu se misterija vratila.
Haris je pretpostavio da je upravo iza nje ono što je dedo sakrio. Nakon stručnog pregleda zaključeno je da bi spuštanje čovjeka bilo nepotrebno rizično. Umjesto toga, korištena je kamera na produžnoj šipki. Kroz procjep pored ploče uspjeli su zaviriti u udubljenje.
Unutra se vidio metalni predmet.
Nije bila kutija.
Bio je mali zahrđali dječiji bicikl.
Haris je zurio u ekran.
„Kako je bicikl završio devet metara ispod zemlje?“
Stipe nije imao odgovor.
Rasim se, međutim, iznenada uhvatio za čelo.
„Kemal.“
Haris ga je pogledao.
„Moj otac?“
Rasim je sjeo na kamen pored bunara.
Tada se sjetio događaja koji je gotovo potpuno zaboravio. Godinu nakon Ramove nesreće, Harisov otac Kemal imao je deset godina. Iako mu je Osman strogo zabranjivao da prilazi bunaru, Kemal je s dvojicom dječaka vozio bicikl po livadi. Izazivali su jedan drugog ko će prići bliže ogradi. Kemalov mali bicikl otkotrljao se niz blagu padinu, prošao kroz tada polomljen dio ograde i pao u bunar.
Kemal nije pao za njim.
Ali Osman je bio izvan sebe od straha.
Te večeri izvukao je sina pred ostalu djecu i rekao im da je bicikl odnio u grad na popravku. Kemalu je nekoliko sedmica kasnije kupio polovan drugi bicikl. Prvi nikada nije izvađen.
Zašto?
Jer se Osman odbijao ponovo spuštati u nestabilan bunar samo zbog bicikla.
Drvena ploča bila je postavljena kasnije, kada se dio zida dodatno osuo, i bicikl je ostao zarobljen u šupljini.
Odjednom je Haris razumio šta je njegov dedo zapravo skrivao.
Nije skrivao predmet zato što je bio vrijedan.
Skrivao je dokaz vlastitog straha.
Godinama je govorio da bunaru niko ne prilazi, ali nikada nije ispričao sinu da je kao desetogodišnjak bio nekoliko koraka od mjesta na kojem je godinu ranije zamalo stradao čovjek. Osman je smatrao da bi priča samo privukla djecu. Umjesto objašnjenja izabrao je zabranu.
Ipak, ostalo je pitanje nove opreme u šupi.
Odgovor je pronađen kod Stipe. Osman ga je prethodne godine nazvao nakon gotovo dvije decenije bez kontakta. Rekao mu je da želi konačno srediti bunar jer „neće još dugo biti tu da tjera djecu“. Kupio je uže i zaštitnu opremu misleći da bi zajedno mogli pregledati stanje. Stipe ga je odmah odgovorio.
„Rekao sam mu da smo dovoljno gluposti napravili 1982. Ako hoće pregled, neka zove ljude koji to rade kako treba.“
Osman je poslušao.
Prije nego što je stigao organizovati pregled, zdravlje mu se naglo pogoršalo.
Haris je stajao pored bunara i dugo gledao mali bicikl na ekranu kamere. Bio je gotovo potpuno zahrđao. Gume su nestale, sjedište se raspalo, a okvir je bio savijen.
Nije imao nikakvu materijalnu vrijednost.
Ali pripadao je njegovom ocu.
Čovjeku koji je umro prije devetnaest godina.
Haris je želio da ga izvade. Stručnjaci su rekli da bi to bilo moguće tek tokom sanacije zida. Nije želio da iko rizikuje povredu zbog uspomene, pa je pristao čekati.
Općina je nekoliko mjeseci kasnije, nakon procjene da napušteni bunar predstavlja sigurnosni rizik, odobrila da se otvor trajno osigura. Tokom radova uklonjen je dio nestabilnog kamenja uz kontrolisano osiguranje zida. Tada su izvukli i bicikl.
Haris ga nije restaurirao.
Oprao je blato, ostavio ga da se osuši i stavio ga u djedovu šupu.
Kada ga je njegova desetogodišnja kćerka Lejla vidjela, pitala je:
„Čiji je ovo?“
„Od tvog dede Kemala.“
„Zašto je ovakav?“
Haris joj je ispričao cijelu priču.
Ne priču o prokletom bunaru. Ne priču o skrivenom blagu. Ispričao joj je o Rami koji je skoro stradao, o Osmanu koji se uplašio, o Kemalu koji nije poslušao zabranu i o biciklu koji je četrdesetak godina proveo iza kamenog zida.
Lejla je nakon toga pitala:
„Zašto pradjed nije samo rekao istinu?“
Haris se nasmiješio.
„I ja sam se to pitao.“
„Šta misliš?“
Pogledao je prema šupi.
„Mislim da je vjerovao da djeca bolje slušaju zabranu nego objašnjenje.“
„Je li bio u pravu?“
Haris se sjetio sebe kao dječaka kako krišom prilazi bunaru upravo zato što mu je bio zabranjen.
„Nije uvijek.“
Nakon radova oko bunara postavljena je čvrsta ograda i ploča s jednostavnim upozorenjem da je objekat napušten i opasan. Haris nije želio nikakvu legendu. Kada bi neko pitao zašto je Osman četrdeset godina tjerao ljude odatle, rekao bi istinu.
Ramo je u međuvremenu odavno bio mrtav. Njegova djeca, sada odrasli ljudi, prvi put su od Harisa saznala šta se njihovom ocu stvarno dogodilo 1982. Nisu se ljutila na Osmana zbog stare laži. Više ih je iznenadilo koliko dugo su četvorica muškaraca čuvala tako bespotrebnu tajnu.
Stipe je jednom rekao Harisu:
„Tvoj dedo je mislio da čuva Ramu. Poslije je mislio da čuva Kemala. Na kraju više nije znao od čega čuva koga. Samo je nastavio govoriti: ne prilazi bunaru.“
Haris je zapamtio tu rečenicu.
Sljedećeg ljeta pokosio je šiblje oko cijelog kraja livade. Bunar je ostao zatvoren, ali više nije izgledao kao mjesto koje selo mora izbjegavati zbog nepoznate tajne. Djeca su znala zašto ne smiju preko ograde. Haris im je to objašnjavao svaki put kada bi ih vidio u blizini.
A zahrđali bicikl ostao je u šupi.
Ne kao vrijedno nasljedstvo.
Ne kao predmet koji će jednog dana prodati.
Ostavio ga je tamo zato što je bio jedina stvar iz bunara koju je vrijedilo sačuvati. Podsjećao ga je na oca koji je kao dječak napravio glupost, na dedu koji se toliko uplašio da je od jednog opasnog mjesta napravio porodičnu tajnu i na jednostavnu istinu koju Osman nikada nije naučio izgovoriti.
Ponekad ono što sakrijemo od djece da bismo ih zaštitili postane upravo ono što ih najviše privlači.
Četrdeset godina cijelo selo pitalo se šta Osman čuva u starom bunaru.
Odgovor je bio zahrđali dječiji bicikl.
Ali prava tajna nije bila ono što je ležalo iza kamenja.
Bila je to priča o tome koliko se jedan otac uplašio da će izgubiti sina.
KRAJ