Prvi dječiji plač iz starog bunara čuo se tačno u 2:17 poslije ponoći, i sedamdesetdvogodišnji Salih Kovačević bio je toliko siguran da ga je neko dozvao riječju „djede“ da je izašao iz kuće bos, bez jakne i sa baterijskom lampom u ruci. Bunar je stajao iza njegove kuće u selu iznad Jajca, pod starom trešnjom, zatvoren još od ljeta 1986.
godine. Preko kamenog otvora ležala je teška betonska ploča, a Salih je još prije dvadesetak godina oko nje postavio nisku metalnu ogradu da se djeca ne približavaju. U selu su svi znali da se bunar ne koristi. Neki su tvrdili da je presušio, drugi da se zid urušio, a stariji su pamtili samo da je Salihov otac Jusuf jednog dana doveo dvojicu radnika, spustio betonsku ploču preko njega i rekao da niko više nema razloga otvarati ga.
Salih tada nije pitao mnogo. Imao je trideset dvije godine, radio u pilani i gradio vlastitu kuću nekoliko kilometara dalje. Tek nakon smrti roditelja vratio se na porodično imanje. Četrdeset godina bunar je šutio. A sada je iz njegove dubine dolazio zvuk djeteta koje je plakalo.
Salih je stao nekoliko metara od ograde i ugasio baterijsku lampu. Noć je bila hladna i potpuno mirna. Negdje u daljini zalajao je pas. Čekao je možda pola minute, već uvjeren da je sanjao, kada je ponovo začuo: najprije kratak jecaj, zatim nešto što je zvučalo kao otegnuto „mama“.
Zvuk je dolazio ispod betonske ploče. Salih nije pokušao pomjeriti poklopac. Znao je koliko je star kamen oko otvora i nije imao pojma u kakvom je stanju unutrašnjost. Ušao je u kuću i nazvao prvog komšiju, pedesetšestogodišnjeg Envera.
„Nemoj mi se smijati“, rekao je čim se Enver javio. „Iz bunara mi plače dijete.“ Enver je prvo mislio da se starac zbunio, ali deset minuta kasnije stajao je pored njega. Nekoliko minuta nisu čuli ništa. Onda se iz dubine ponovo začuo plač. Enverovo lice se promijenilo. „Zovi policiju.“
Za manje od pola sata iza kuće su bila dva policajca i ekipa vatrogasaca. Salih im je ponavljao da bunar nije otvaran četiri decenije i da ne zna ima li u njemu vode. Jedan vatrogasac prislonio je uho blizu ruba ploče.
Zvuk se opet pojavio, sada jasniji. Dijete je plakalo nekoliko sekundi, a zatim utihnulo. Niko više nije govorio da se Salihu pričinjava. Međutim, postojala je jedna stvar koju niko nije mogao objasniti:
oko bunara nije bilo tragova da je iko prilazio. Zemlja je bila vlažna od kiše prethodnog dana i Salihovi i Enverovi otisci jasno su se vidjeli. Da je dijete nekako palo unutra, neko bi morao pomjeriti tešku ploču. Ona je izgledala netaknuto.
Vatrogasci su odlučili da je ne podižu naslijepo. Najprije su kroz uski otvor između ploče i kamenog zida spustili malu lampu na užetu. Na dubini od nekoliko metara vidjeli su samo vlažan kamen.
Zvuk se nije ponovio. Jedan od policajaca pitao je Saliha postoji li neki drugi ulaz, cijev ili kanal povezan s bunarom. Salih je odmahnuo glavom. „Koliko ja znam, ne.“ „Koliko je dubok?“ „Nekad je bilo možda petnaest metara. Ali četrdeset godina niko nije gledao.“
Do svitanja nisu ništa otkrili. Bunar je ostao ograđen, a Salihu je rečeno da mu se ne približava dok se ne obavi sigurniji pregled. Vijest se, naravno, proširila selom prije doručka. Do podne su postojale četiri verzije događaja.
U jednoj je dijete bilo zarobljeno u bunaru. U drugoj se čuo glas djevojčice koja je navodno nestala prije mnogo godina. Treća je uključivala priču o Salihovoj mlađoj sestri koja je umrla kao beba, iako nikada nije ni živjela u toj kući. Četvrta je bila najjednostavnija: Salih je ostario i počeo čuti stvari. Problem s posljednjom verzijom bio je što su plač čuli Enver, policajci i vatrogasci.
Iste večeri stigao je Salihov sin Adnan iz Zenice. Imao je četrdeset šest godina i radio kao električar. Čim je čuo priču, počeo je tražiti običan uzrok. Obišao je kuću, šupu, odvodne cijevi i prostor iza ograde.
„Zvuk može putovati čudno“, rekao je ocu. „Možda dolazi iz neke kuće niže.“ Salih je prihvatio mogućnost, ali ga je mučilo ono „djede“ koje je čuo prve noći. Adnan mu je rekao da je mogao pogrešno razumjeti jecaj. Nisu se svađali. Dogovorili su se da sačekaju pregled.
Druge noći, u 1:43, plač se vratio.
Ovog puta Adnan je bio budan. Obojica su stajala kod kuhinjskog prozora kada se začuo prvi jecaj. Izašli su i ostali nekoliko metara od bunara. Čulo se dijete. Jasno, slabo, kao da dolazi iz zatvorenog prostora. Zatim je kroz plač došla riječ koju su obojica razumjela.
„Mama.“
Adnan je odmah pozvao policiju.
Sljedećeg jutra dovedena je ekipa koja je mogla sigurnije podići betonsku ploču i pregledati otvor. Kada je ploča pomjerena, prvo ih je udario hladan, vlažan zrak. Bunar nije bio potpuno suh. Na dnu se nalazilo nešto vode, ali znatno manje nego nekada. Zidovi su bili obrasli mahovinom, a na jednoj strani, otprilike sedam metara ispod površine, nedostajalo je nekoliko kamenova. Iza njih se vidjela tamna šupljina.
Salih je zurio u otvor.
„Je li to normalno?“ pitao je.
Jedan od ljudi koji su pregledali bunar rekao je da stari bunari ponekad imaju bočne pukotine ili šupljine u okolnom tlu, ali bez pregleda se ne može znati šta je iza zida. Spuštanje čovjeka bilo je previše rizično dok se ne provjeri stabilnost.
Kroz otvor su spustili malu kameru i usmjerili je prema šupljini. Snimak je pokazao uzak prostor između kamenja i zemlje. Nije bilo djeteta. Nije bilo ni predmeta koji bi mogao proizvoditi glas.
Te večeri plača nije bilo.
Treće noći također ništa.
Selo je već počelo gubiti interes kada se četvrtog dana dogodilo nešto što je potpuno promijenilo istragu. Enverova snaha Mirela došla je kod Saliha i pitala može li čuti snimak koji je Adnan napravio telefonom druge noći. Poslušala ga je dva puta.
„Ja znam ovaj glas“, rekla je.
Adnan ju je pogledao.
„Čiji?“
„Mislim da je od male Lane.“
Lana je bila petogodišnja djevojčica koja je s roditeljima živjela gotovo tristo metara niže, iza dvije kuće i starog voćnjaka. Bila je živa i zdrava. Kada su otišli do njenih roditelja, majka Sanela se zbunila. „Kakav plač?“ Adnan joj je pustio snimak. Žena je problijedjela.
„To jeste Lana.“
Ali djevojčica nijedne od tih noći nije izlazila iz kuće.
Prve noći, upravo oko dva sata, probudila se zbog temperature i dugo plakala. Druge noći opet se probudila i zvala majku. Sanela je mogla približno potvrditi vrijeme jer joj je davala lijek i pogledala na telefon.
Odjednom više nije bilo pitanje ko je zarobljen u bunaru.
Pitanje je postalo kako glas djeteta iz kuće udaljene gotovo tristo metara završava ispod Salihove betonske ploče.
Adnan je otišao do Saneline kuće. Između njenog dvorišta i Salihovog imanja nije postojao otvoren kanal. Međutim, njen muž Jasmin spomenuo je nešto što ranije nikome nije bilo važno. Nekoliko sedmica prije prvog plača kopao je plitak rov iza kuće zbog odvoda kišnice i naišao na niz velikih kamenih ploča. Mislio je da su ostaci nekog starog temelja i nije ih dirao.
Salih se tada sjetio oca.
Jusuf je nekada govorio da je prije današnjeg vodovoda gornji dio sela imao nekoliko malih izvora i da su ljudi pravili kamene odvode kako bi višak vode skretali od kuća i njiva. Salih nikada nije znao gdje su prolazili. Bunar možda nije bio izolovana rupa u zemlji kako su svi pretpostavljali.
Pozvan je građevinski stručnjak iz općine, a narednih dana pregledano je područje oko obje kuće. Pokazalo se da ispod dijela voćnjaka postoji stari, djelimično urušen kameni odvodni jarak, napravljen mnogo prije nego što je Salih rođen.
Nije bio dovoljno velik da kroz njega prođe čovjek, ali je na pojedinim mjestima stvarao duge šuplje prostore. Jedan njegov krak završavao je upravo u zemlji iza oštećenog dijela zida bunara. Drugi se protezao prema nižem dijelu sela i prolazio relativno blizu Jasminove kuće.
Ipak, to još nije dokazivalo da je upravo on prenosio glas.
Adnan je predložio jednostavan test. Niko nije želio stvarati buku noću niti plašiti dijete, pa su tokom dana kod mjesta iza Jasminove kuće gdje su pronađene kamene ploče pustili govor s telefona normalnom jačinom. Salih i dvojica drugih ljudi stajali su kod otvorenog bunara.
Prvi pokušaj nije dao ništa.
Drugi također.
Onda je Jasmin pomjerio telefon bliže jednoj pukotini između kamenih ploča.
Iz bunara se začuo slab, izobličen glas.
Svi su se pogledali.
Ponovili su test. Rezultat je bio isti.
Stari podzemni prostor ponašao se kao vrlo loša, ali iznenađujuće efikasna zvučna cijev. Nije prenosio svaki zvuk. Većina razgovora bila je preslaba ili se gubila. Ali određeni tonovi, posebno viši dječiji glas kada bi bilo tiho, mogli su proći kroz šupljine i izaći kod bunara, gdje je kameni cilindar dodatno pojačavao odjek. Zbog toga je zvučalo kao da dijete plače iz same dubine.
Ostalo je još jedno pitanje.
Zašto se to nije događalo prethodnih četrdeset godina?
Odgovor je pronađen kod Jasminove kuće. Kada je nekoliko sedmica ranije kopao odvod, uklonio je sloj zbijene zemlje koji je godinama zatvarao jednu pukotinu iznad starog kamenog jarka. Otvor koji je napravio bio je malen, ali dovoljan da zvuk iz dvorišta i stražnje sobe kuće uđe u šupljinu. Lanina soba nalazila se upravo s te strane.
Salih je nekoliko puta tražio da mu objasne jer mu je cijela stvar zvučala nevjerovatno. Na kraju mu je Adnan rekao najjednostavnije što je mogao:
„Lana je plakala u svojoj kući. Stari kameni prostor prenio je dio glasa kroz zemlju. Bunar ga je pojačao. Ti si ga čuo ovdje.“
„A ono kad sam čuo ‘djede’?“
Adnan se nasmiješio.
„To vjerovatno nisi čuo.“
Salih se nije složio.
„Ja znam šta sam čuo.“
„Dobro, babo.“
Nisu se dalje raspravljali.
Nakon pregleda stručnjaci su preporučili da se oštećeni dio starog odvoda kod kuće sanira jer je tlo iznad njega na nekoliko mjesta bilo nestabilno. Bunar nije ponovo stavljen u upotrebu. Njegov zid je učvršćen, a preko otvora je postavljen novi sigurniji poklopac koji se mogao otvoriti samo alatom. Salih je insistirao da stara betonska ploča ostane pored trešnje.
Kada su ljudi u selu saznali istinu, priče o duhovima nestale su gotovo jednako brzo kao što su nastale. Nekima je objašnjenje bilo čak zanimljivije. Drugima nije.
Enver je bio razočaran.
„Znači ništa nije bilo unutra?“
„Voda“, rekao je Salih.
„Mislim nešto zanimljivo.“
„Ako ti je malo da glas putuje tristo metara ispod zemlje, onda ne znam šta hoćeš.“
Mala Lana nije razumjela zašto su je odrasli odjednom pitali je li plakala određene noći. Kada joj je majka objasnila da ju je dedo Salih čuo kod svog bunara, djevojčica je nekoliko dana kasnije došla s roditeljima da ga vidi.
Stala je iza ograde i pogledala novi poklopac.
„Ja sam bila unutra?“ pitala je ozbiljno.
Svi su se nasmijali.
„Nisi“, rekao je Salih. „Bila si kod svoje mame.“
„Kako si me onda čuo?“
Salih je pogledao Adnana.
„Hajde ti objasni. Ti si pametan.“
Adnan je pokušao pričati o šupljinama i zvuku, ali Lana ga je nakon pola minute prestala slušati.
„Znači bunar ima uši?“
Salih je klimnuo.
„Tako nekako.“
Od tada bi djevojčica, kad god bi prolazila pored njegove kuće, ponekad viknula s puta: „Djede Salihe, čuje li me bunar?“
Salih bi odgovorio da više ne čuje jer su mu „zatvorili uši“.
Godinu dana kasnije stari bunar i dalje je bio iza kuće. Niko ga nije otvorio. Salih je oko njega posadio nekoliko niskih cvjetova, ali nije dozvolio da se ukloni kameni rub. Podsjećao ga je na oca, na kuću i na vrijeme kada se voda vadila kantom prije nego što je selo dobilo pouzdan vodovod.
Ponekad bi noću izašao na terasu i slušao.
Više nikada nije čuo plač.
To mu je zapravo bilo drago.
Jer odgovor na pitanje koje je nekoliko dana držalo cijelo selo budnim na kraju nije bio ni strašan ni natprirodan. U dubini nije bilo izgubljenog djeteta, tajne žrtve niti glasa iz prošlosti.
Plakala je petogodišnja Lana, sigurna u svojoj sobi gotovo tristo metara dalje, dozivajući majku zbog temperature.
A ispod zemlje, kroz zaboravljeni prostor koji niko živ više nije poznavao, njen mali glas pronašao je put do bunara zatvorenog četrdeset godina.
I probudio čovjeka koji je mislio da je taj bunar odavno prestao imati bilo šta da kaže.
KRAJ