U jednom malom selu u blizini Travnika, između zelenih brda i uskih makadamskih puteva, živio je starac po imenu Mehmed. Selo je bilo malo, ali je svaka kuća imala svoju priču. Ujutro bi se iz avlija čuo zvuk kokoši, iz štala mukanje krava, a iznad sela bi se često čuo ezan sa male džamije na brežuljku.
Mehmedova kuća bila je na samom kraju sela.
Bila je stara, sa kamenim temeljima, drvenim prozorima i velikom kruškom ispred vrata. Iza kuće nalazio se mali tor u kojem je Mehmed držao nekoliko ovaca.
Nije imao mnogo.
Nekoliko ovaca, malu njivu, staru šupu i komad zemlje koji je naslijedio od svog oca.
Ali imao je nešto što mu je bilo važnije od svega toga — svoju porodicu.
Posebno je volio svoju unuku Aminu.
Amina je imala dvanaest godina i živjela je sa roditeljima u istoj kući. Bila je mirna, vrijedna i mnogo je voljela školu.
Svako jutro prije škole pomagala bi majci Lejli oko kuće, a zatim bi uzela svoju staru školsku torbu i krenula prema školi u susjednom selu.
Mehmed bi je često čekao pred vratima.
“Jesi li ponijela knjige?”
“Jesam, dedo.”
“Užinu?”
Amina bi se nasmijala.
“Jesam.”
“Novac?”
“Ne treba mi.”
Mehmed bi je pogledao ispod obrva.
“Kako ne treba? Nikad ne znaš.”
Amina je znala da njen dedo nema mnogo novca.
Zato mu nikada nije tražila ništa.
Jednog dana, nakon škole, Amina je došla kući tiša nego inače.
Mehmed je sjedio ispred kuće i čistio alat.
Pogledao ju je.
“Šta se desilo?”
“Ništa.”
“Dijete, poznajem te. Kad kažeš ništa, obično znači nešto.”
Amina je sjela pored njega.
Iz torbe je izvadila papir.
“Učiteljica nam je rekla da ćemo sljedećeg mjeseca početi novi predmet.”
“Je li težak?”
“Nije. Ali trebamo imati nekoliko knjiga.”
Mehmed je pogledao papir.
“Koliko koštaju?”
Amina je spustila pogled.
“Ne znam.”
“Koliko?”
“Dvadeset maraka za jednu, a treba mi nekoliko.”
Mehmed je šutio.
Dvadeset maraka nije bilo malo za njegovu kuću.
Te godine ovce nisu dale mnogo janjadi, a cijene brašna, ulja i drugih namirnica stalno su rasle.
Amina je brzo rekla:
“Ne moram ih kupiti, dedo. Mogu posuditi od drugarice.”
Mehmed joj je vratio papir.
“Nećeš posuđivati.”
“Ali…”
“Naći ćemo.”
Amina se nasmiješila.
“Nije važno.”
Mehmed je pogledao prema toru.
Tamo je stajalo malo bijelo janje.
Bilo je najljepše janje koje je imao.
Rođeno nekoliko mjeseci ranije, bilo je zdravo i snažno.
Mehmed ga je hranio iz ruke.
Znao je da bi ga na pijaci mogao dobro prodati.
Ali nije ga želio prodati.
Bilo mu je drago.
Svako jutro bi ga pomazio po glavi.
“Ti si mi posljednje dobro janje”, govorio bi.
Te noći Mehmed dugo nije mogao zaspati.
Ležao je u svojoj sobi i gledao kroz prozor.
Mjesec je obasjavao dvorište.
Razmišljao je o Amini.
Sjetio se sebe kada je bio dječak.
Njegov otac nije imao novca za knjige.
Mehmed je tada morao napustiti školu i početi raditi.
Nije želio da se ista priča ponovi.
Ujutro je ustao prije sabaha.
Obukao je staru jaknu, stavio kapu na glavu i otišao u tor.
Amina ga je vidjela kroz prozor.
“Dedo, gdje ideš?”
“Na pijacu.”
“Ali danas nije pijaca.”
“Za mene jeste.”
Amina nije razumjela.
Mehmed je otvorio tor.
Izveo je bijelo janje.
Amina je istrčala iz kuće.
“Dedo!”
“Šta je?”
“Nemoj njega prodati.”
Mehmed ju je pogledao.
“Zašto?”
“On je najljepši.”
“Znam.”
“Pa zašto ga onda vodiš?”
Mehmed se nasmiješio.
“Da zaradiš svoje knjige.”
Amina je počela plakati.
“Neću knjige ako moraš prodati njega.”
Mehmed joj je stavio ruku na rame.
“Slušaj me, dijete.”
Amina ga je pogledala.
“Janje će jednog dana postati ovca. Knjiga će ti možda promijeniti cijeli život.”
Djevojčica je šutjela.
Mehmed je nastavio:
“Ja sam imao jednu priliku za školu i izgubio sam je. Ti imaš priliku. Neću dozvoliti da je izgubiš zbog novca.”
Uzeo je konopac i krenuo.
Pijaca je bila u gradu, udaljenom skoro tri sata hoda.
Mehmed nije imao automobil.
Autobus je tog jutra prolazio tek kasno.
Zato je odlučio pješke.
Put je vodio preko brda, kroz šumu i pored nekoliko starih kuća.
Jutro je bilo hladno.
Janje je hodalo pored njega.
Nakon sat vremena Mehmed je počeo osjećati bol u koljenima.
Ali nije stao.
Samo je malo usporio.
Na pola puta sreo je svog komšiju Hasana.
Hasan je vozio stari traktor.
“Mehmede! Gdje si krenuo?”
“Na pijacu.”
“Tri sata pješke?”
“Da.”
Hasan je pogledao janje.
“Prodaješ ga?”
“Moram.”
“Uđi. Povešću te.”
Mehmed je odmahnuo glavom.
“Ne mogu.”
“Zašto?”
“Traktor je pun drva.”
Hasan je slegnuo ramenima.
“Onda barem sjedni malo.”
Mehmed je sjeo na kamen pored puta.
Hasan ga je pogledao.
“Je li sve u redu?”
Mehmed se nasmiješio.
“Biće.”
Nije želio pričati o knjigama.
Nije želio da iko sazna da prodaje svoje najbolje janje zbog toga.
U selu su ljudi znali koliko mu je teško.
Mehmed je ustao.
“Vidimo se.”
Nastavio je hodati.
Kada je stigao do grada, već je bio umoran.
Pijaca je bila puna ljudi.
Prodavali su sir, kajmak, krompir, jabuke, med, drva i stoku.
Čuli su se glasovi trgovaca sa svih strana.
Mehmed je privezao janje i čekao.
Prvi čovjek koji je prišao pitao je:
“Koliko tražiš?”
Mehmed je rekao cijenu.
Čovjek je odmah pokušao spustiti.
“Previše.”
Mehmed je odmahnuo glavom.
“Nije.”
“Dat ću ti manje.”
“Ne mogu.”
Čovjek je otišao.
Mehmed je čekao.
Sat vremena.
Drugi sat.
Sunce je već bilo visoko.
Tada mu je prišao čovjek kojeg je poznavao iz susjednog mjesta.
Pogledao je janje.
“Zdravo, Mehmede.”
“Zdravo.”
“Prodaješ?”
“Da.”
Čovjek je pogledao janje.
“Zdravo je.”
“Jeste.”
“Dat ću ti koliko tražiš.”
Mehmed ga je pogledao iznenađeno.
“Stvarno?”
“Stvarno.”
Novac je prešao iz ruke u ruku.
Mehmed je posljednji put pomazio janje.
“Čuvaj ga.”
Čovjek je klimnuo.
Mehmed je stavio novac u unutrašnji džep jakne.
Nije otišao odmah kući.
Prvo je krenuo prema knjižari.
Ušao je unutra.
Mlada prodavačica ga je pozdravila.
“Dobar dan.”
“Dobar dan.”
“Treba mi nekoliko knjiga.”
“Za koji razred?”
Mehmed je izvadio papir koji mu je Amina dala.
Prodavačica je pogledala spisak.
“Imamo sve.”
Mehmed je pogledao knjige.
Bile su nove.
Mirisale su na papir.
Pomislio je kako će Amina biti sretna.
Platio je.
Nakon toga je ostao još samo mali dio novca.
Prodavačica mu je pružila račun.
Mehmed ga je uzeo i pažljivo stavio u džep.
Na povratku kući noge su ga boljele više nego ujutro.
Tri sata hoda do pijace.
Još nekoliko sati po gradu.
A sada još tri sata nazad.
Ali nije žalio.
Dok je hodao, zamišljao je Aminu kako otvara knjige.
To mu je davalo snagu.
Kada je stigao do sela, već je padao mrak.
Amina je sjedila pred kućom i čekala.
Čim ga je ugledala, potrčala je prema njemu.
“Dedo!”
Mehmed je izvadio malu vrećicu.
“Za tebe.”
Amina ju je otvorila.
Knjige.
Djevojčica je gledala u njih nekoliko sekundi.
Onda je počela plakati.
“Zašto plačeš?”
“Zato što si prodao janje.”
Mehmed se nasmiješio.
“Ne plači.”
“Ali ti si hodao cijeli dan.”
“Pa?”
“Tri sata tamo.”
“I tri nazad.”
Amina je pogledala njegove umorne noge.
“Zaboljele su te noge.”
Mehmed je odmahnuo rukom.
“Proći će.”
Amina je zagrlila djeda.
“Vratiću ti ja ovo jednog dana.”
Mehmed ju je pomilovao po kosi.
“Ne trebaš meni ništa vraćati.”
“Ali…”
“Kad budeš velika, pomozi nekome kome bude trebalo.”
Amina je klimnula.
“Obećavam.”
Te večeri Amina je stavila knjige pored kreveta.
Nije ih ni otvorila.
Samo ih je gledala.
Za nju to nisu bile obične knjige.
Bile su dokaz da neko vjeruje u nju.
Sljedećih godina Amina je učila više nego ikada.
Nije uvijek bilo lako.
Bilo je dana kada bi se umorila.
Bilo je dana kada bi željela odustati.
Ali svaki put kada bi pogledala knjige, sjetila bi se djeda kako ide putem sa janjetom.
Godine su prošle.
Amina je završila osnovnu školu.
Zatim srednju.
Onda je otišla na fakultet u Sarajevo.
Mehmed je svaki put kada bi ona došla kući pitao isto:
“Učiš li?”
Amina bi se nasmijala.
“Učim, dedo.”
“Jesu li knjige dobre?”
“Jesu.”
“Vrijede li?”
Amina bi ga zagrlila.
“Vrijede više nego što možeš zamisliti.”
Mehmed je ostario.
Više nije mogao hodati kao prije.
Koljena su ga boljela, a kosa mu je postala potpuno bijela.
Ali kada bi Amina došla iz Sarajeva, njegovo lice bi se promijenilo.
Jednog dana došla je kući sa diplomom.
Mehmed je sjedio ispred kuće.
Amina mu je prišla.
“Šta nosiš?”
“Nešto za tebe.”
Pružila mu je uokvirenu diplomu.
Mehmed je dugo gledao papir.
“Šta ovo znači?”
“Završila sam fakultet.”
Mehmed je spustio pogled.
Nije znao šta da kaže.
Onda je ustao.
Zagrlio je unuku.
“Znao sam.”
“Šta si znao?”
“Da ćeš uspjeti.”
Amina se nasmijala kroz suze.
“Sjećaš li se onog janjeta?”
Mehmed se nasmijao.
“Kako bih mogao zaboraviti?”
“To janje mi je promijenilo život.”
“Ne.”
Mehmed je odmahnuo glavom.
“Nije janje.”
“Šta onda?”
“Vjera.”
Amina ga je pogledala.
“Vjera u mene?”
“Da.”
Nekoliko godina kasnije Mehmed je preselio.
Cijelo selo ga je ispratilo.
Ljudi su pričali o njegovoj dobroti, radu i tome koliko je pomagao drugima.
Amina je stajala pored mezara i dugo šutjela.
U ruci je držala jednu od starih knjiga.
Na prvoj stranici još je bio Mehmedov rukopis.
Pisalo je:
“Za Aminu. Uči, dijete. Znanje je bogatstvo koje ti niko ne može oduzeti.”
Amina je zatvorila knjigu.
Pogledala je prema brdima iznad sela.
Sjetila se starca koji je jednog hladnog jutra poveo svoje najbolje janje na put.
Tri sata do pijace.
Tri sata nazad.
Samo da bi njegovo unuče imalo knjige.
Mnogo godina kasnije Amina je postala učiteljica.
Kada bi u njen razred došlo dijete čija porodica nije imala novca za knjige, ona bi mu ih kupila.
Nikada nije govorila odakle joj ta navika.
Jednog dana jedna djevojčica ju je pitala:
“Zašto nam pomažete?”
Amina se nasmiješila.
“Zato što je nekada davno jedan čovjek hodao šest sati zbog mojih knjiga.”
Djevojčica nije razumjela.
Amina je pogledala kroz prozor.
Daleko u brdima vidjela je svoje selo.
Vidjela je staru kuću.
Krušku ispred vrata.
I put kojim je njen dedo nekada hodao.
Tada je shvatila nešto što nikada neće zaboraviti:
Neki ljudi djeci ne ostavljaju velike kuće, novac ni imanja.
Ostave im priliku.
A ponekad je jedna takva prilika vrijednija od svega što čovjek može posjedovati.
Mehmed joj nije ostavio bogatstvo.
Ostavio joj je vjeru da može postati ono što želi.
Amina je tu vjeru kasnije prenijela na druge.
I tako je jedno malo janje, koje je jednog jutra krenulo putem prema pijaci, postalo dio priče koja je trajala mnogo duže od jednog života.
Jer novac od janjeta je nestao.
Knjige su se vremenom pohabale.
Papir je požutio.
Ali ljubav jednog djeda prema svom unučetu ostala je zauvijek.
I možda je upravo to najveće bogatstvo koje čovjek može ostaviti iza sebe.