Glas iz bunara koji se čuo svake noći — ali čiji je bio?

U jednom zabačenom bosanskom selu postojala je stara kamena česma, a nekoliko metara iza nje nalazio se bunar koji niko nije koristio više od četrdeset godina.

Bunar je bio dubok.

Toliko dubok da niko iz sela nije znao gdje mu se završava dno.

Oko njega je bila podignuta niska kamena ograda, obrasla mahovinom, a preko otvora je stajao težak drveni poklopac.

Mještani su govorili da je bunar odavno presušio.

Ipak, svake noći, tačno nekoliko minuta poslije ponoći, iz njegove dubine čuo bi se glas.

Uvijek isti.

Tiho.

Promuklo.

Kao da neko govori iz velike udaljenosti.

Prve noći glas je izgovorio samo jedno ime:

„Milan…“

Sljedeće noći ponovo:

„Milan…“

A treće noći glas je izgovorio:

„Vrati se.“

Problem je bio u tome što u selu više nije živio nijedan Milan.

Ljudi su počeli zatvarati prozore čim bi se približila ponoć.

Djeca nisu smjela prolaziti pored bunara.

Starije žene su tvrdile da se tu nikada ne treba zadržavati nakon zalaska sunca.

Ali niko nije znao objasniti ko govori.

Sve dok jednog dana u selo nije stigao starac po imenu Adem.

Adem je tamo živio kao dječak, ali je napustio selo prije skoro pedeset godina.

Kada je prvi put čuo priču o bunaru, samo je šutio.

„Čuli ste glas?“ upitao je.

„Svake noći“, odgovori jedan mještanin.

Adem je dugo gledao prema bunaru.

Zatim je tiho rekao:

„Onda se nešto promijenilo.“

Niko nije razumio šta je mislio.

Te noći Adem je odlučio ostati pored bunara.

Ponio je staru lampu i sjeo nekoliko metara dalje.

Selo je utihnulo.

Jedanaest sati.

Jedanaest i trideset.

Jedanaest i pedeset.

Ništa.

A onda je sat pokazao 00:07.

Adem je čuo prvo šuštanje.

Iz dubine bunara dolazio je hladan zrak.

Plamen njegove lampe zatreperio je.

A onda…

„Ademe…“

Starac je problijedio.

Glas je izgovorio njegovo ime.

Ne Milanovo.

Njegovo.

Adem je ustao.

„Ko si?“ prošaptao je.

Nekoliko sekundi nije bilo odgovora.

A onda je iz dubine došlo:

„Znaš ko sam.“

Adem je napravio korak unazad.

„Ne.“

Glas se ponovo javio.

Ovoga puta bio je još tiši.

„Znaš.“

Adem je pobjegao kući.

Sljedećeg jutra niko ga nije mogao natjerati da govori.

Tek predvečer izvadio je staru fotografiju iz džepa.

Na njoj je bilo sedam dječaka.

Svi su stajali pored istog bunara.

Jedan dječak bio je prekrižen crnom olovkom.

Na poleđini je pisalo:

„Ljeto 1979. — nemojte zaboraviti šta se dogodilo.“

Mještani su pogledali fotografiju.

Adem je pokazao na prekriženog dječaka.

„Ovo je Milan.“

Nastala je tišina.

„Bio mi je najbolji prijatelj.“

„Šta mu se dogodilo?“ upitao je jedan čovjek.

Adem nije odgovorio.

Samo je rekao:

„Pao je u bunar.“

„Ali rekli ste da je bunar tada bio prazan“, reče neko.

Adem podiže pogled.

„Bio je.“

Te noći glas se ponovo čuo.

Ali ovaj put nije izgovorio Milanovo ime.

Rekao je:

„Sedam dječaka je došlo do bunara.“

Mještani su slušali iza zatvorenih prozora.

Glas je nastavio:

„Šest ih je otišlo.“

Tišina.

A onda:

„Jedan je ostao.“

U selu niko nije spavao.

Sljedećeg jutra Adem je nestao.

Njegova kuća bila je otključana.

Na stolu je ostala samo fotografija.

A na njenoj poleđini pojavila se nova rečenica.

Niko nije znao ko ju je napisao.

Pisalo je:

„Nije pao.“

Mještani su tada odlučili otvoriti bunar.

Pozvali su nekoliko ljudi i zajedno podigli težak poklopac.

Unutra nije bilo vode.

Nije bilo tijela.

Nije bilo ničega.

Samo duboka, crna rupa.

Jedan čovjek je spustio lampu na konopcu.

Spuštala se dugo.

Predugo.

A onda je neko odozdo povukao konopac.

Svi su se ukočili.

Polako su ga izvukli.

Na kraju konopca nije bila lampa.

Bila je stara dječija cipela.

Ademova cipela.

Te noći niko nije otišao do bunara.

Ali tačno u 00:07, glas se ponovo začuo.

Ovoga puta čuli su ga svi.

„Milan nije pao.“

Kratka tišina.

Zatim:

„Adem je gurnuo.“

U selu je nastao muk.

Ljudi su se pogledali.

Ali glas još nije završio.

„A sada se sjeća.“

Sutradan su pronašli Adema.

Stajao je pored bunara.

Bos.

Mokre odjeće.

I potpuno nepomičan.

Kada su mu prišli, nije rekao ništa.

Samo je pokazao prema bunaru.

Na unutrašnjem zidu, duboko ispod kamena, pronađena su urezana imena.

Bilo ih je sedam.

Šest imena bila su stara.

Sedmo je izgledalo potpuno novo.

ADEM.

Ispod njega bila je još jedna riječ:

„SLJEDEĆI.“

Adem je te noći napustio selo.

Niko ga više nikada nije vidio.

Bunar je ponovo zatvoren.

Drveni poklopac je zakucan debelim ekserima.

Godinama se ništa nije događalo.

Ljudi su počeli vjerovati da je sve završeno.

Sve dok se jednog jutra u selo nije doselio mladi bračni par.

Kupili su staru kuću blizu bunara.

Nisu znali ništa o priči.

Prve noći sve je bilo mirno.

Druge takođe.

Ali treće noći, nekoliko minuta poslije ponoći, žena je probudila muža.

„Čuješ li?“

Negdje iz daljine čuo se tih glas.

„Milan…“

Žena je otvorila oči.

Muž je pogledao kroz prozor.

Bunar je bio nekoliko desetina metara od kuće.

Poklopac je još uvijek bio na njemu.

Ali glas je dolazio iznutra.

A onda je glas izgovorio drugo ime.

„Adem…“

Treće ime.

„Sara…“

Žena se ukočila.

To je bilo njeno ime.

Muž je prišao prozoru.

Na bunaru je stajala figura.

Nije se pomjerala.

Samo je gledala prema njihovoj kući.

A onda je figura polako podigla ruku.

I pokazala prema zemlji.

Ujutro su otišli do bunara.

Na kamenom zidu, ispod mahovine, pronašli su sedam starih imena.

Ali sada je bilo osam.

Posljednje ime bilo je:

Sara.

A ispod njega, svježe urezana rečenica:

„Još jedno ime nedostaje.“

Od tog dana, bunar više nije bio tih.

Glas se čuo svake noći.

Ali više nije dozivao samo ljude iz prošlosti.

Počeo je izgovarati imena ljudi koji su još uvijek živjeli u selu.

Jedno po jedno.

I niko nije znao ko će biti sljedeći.

Jer najčudnije od svega nije bilo to što je glas dolazio iz bunara.

Najčudnije je bilo to što je bunar, prema svim starim zapisima, bio potpuno prazan.

A ipak… nešto je iz njega svake noći govorilo.