Nermin je ostao nepomičan iza debelog stabla, ne usuđujući se napraviti ni korak. U životu je mnogo puta zalazio u najdublje dijelove šume, ali nikada nije primijetio uski prolaz skriven između stijena i korijenja starog hrasta. Kada je prišao nekoliko metara bliže, shvatio je da je otvor bio gotovo potpuno zaklonjen gustim granama i mahovinom. Bez čovjeka koji tačno zna gdje se nalazi, bilo ga je gotovo nemoguće primijetiti. Imam Haris se sagnuo i ušao unutra noseći termosicu i torbu. Nermin je kroz uski otvor ugledao malu prostoriju osvijetljenu petrolejskom lampom. Zidovi su bili obloženi daskama, na podu su se nalazili debeli ćilimi, a u uglu je gorjela mala peć na drva. Oko nje je sjedilo troje djece – dvije djevojčice i jedan dječak – umotani u vunene deke. Pored njih je sjedila sijeda žena, krhka i mršava, ali vedrog pogleda. Čim je Haris ušao, najmlađa djevojčica potrčala mu je u zagrljaj. „Znala sam da ćeš doći“, rekla je kroz osmijeh. Imam joj je pomilovao kosu, sipao vrući čaj u limene šolje i iz torbe izvadio svježe pogačice, med, lijekove i nekoliko školskih svesaka. Nije izgledao kao čovjek koji je došao u posjetu. Izgledao je kao član njihove porodice.

Nermin više nije mogao šutjeti. Tiho je pokucao na drveni okvir skloništa i ušao. Djeca su se na trenutak uplašila, ali Haris je samo mirno podigao ruku. „Ne bojte se“, rekao je. „Ovo je Nermin. On čuva ovu šumu već mnogo godina.“ Šumar je zbunjeno pogledao prisutne i upitao ono što mu je cijelim putem odzvanjalo u glavi: „Ko su ovi ljudi?“ Haris je nekoliko trenutaka šutio, a zatim polako počeo pričati priču koju gotovo niko u selu nije znao. Starica se zvala Zehra, a djeca su bili njeni unuci: Ajla, Hamza i mala Merjem. Prije četiri godine njihovi roditelji poginuli su u saobraćajnoj nesreći vraćajući se iz grada. Nakon toga uslijedio je dug spor oko starateljstva i nasljedstva. Daleki rođaci pokušavali su prodati njihovu kuću i zemlju, a djeca su trebala biti razdvojena i smještena u različite ustanove dok sud ne donese konačnu odluku. Zehra je, bojeći se da će unuci izgubiti jedno drugo i jedini dom koji su imali, pobjegla s njima prije nego što je postupak završen. Sakrili su se u staro ratno sklonište duboko u šumi, koje je njen pokojni muž davno napravio za najteža vremena. Samo je Haris znao gdje se nalaze. Pronašao ih je sasvim slučajno jedne snježne noći i tada im obećao da ih neće ostaviti same dok se ne pronađe pošteno rješenje.

Svako jutro prije sabaha donosio im je topli čaj, hranu, lijekove, drva i školske knjige. Učio je djecu čitati Kur’an, pomagao im oko školskih zadataka i svake sedmice nosio njihove urađene zadaće učiteljici koja je vjerovala da ih djeca šalju preko rođaka iz drugog sela. Ljekar iz obližnjeg doma zdravlja povremeno je dolazio noću kada bi neko od djece imao temperaturu, ali nikada nije nikome otkrio njihovo skrovište. „Nisam ih skrivao od zakona“, tiho je rekao Haris. „Skrivao sam ih od nepravde dok zakon ne stigne.“ Nermin je spustio pogled. Kao šumar znao je da bi po pravilima morao odmah prijaviti ono što je vidio. Ali gledajući djecu kako se prvi put nakon dugo vremena smiju dok piju vrući čaj, nije imao snage izgovoriti ni jednu riječ protiv njih.

Umjesto prijave, narednog dana otišao je pravo u opštinu. Nije otkrio gdje se porodica nalazi, ali je pronašao starog prijatelja, advokata koji je besplatno pregledao cijeli predmet. Pokazalo se da je postupak godinama stajao zbog administrativne greške, dok su pojedini rođaci pokušavali iskoristiti situaciju kako bi se domogli zemlje. Advokat je uz pomoć centra za socijalni rad i nekoliko poštenih službenika uspio dokazati da je Zehra jedini bliski srodnik sposoban brinuti o djeci. Sud je ubrzao postupak, a nekoliko mjeseci kasnije donesena je konačna odluka: djeca ostaju zajedno sa bakom u svojoj porodičnoj kući, koja im se vraća kao zakonitim nasljednicima. Kada je Haris donio tu vijest u sklonište, Zehra je dugo plakala ne izgovarajući ni riječ. Djeca nisu najbolje razumjela sve pravne papire, ali su shvatila ono najvažnije – više ih niko neće razdvojiti.

Početkom proljeća cijelo selo se okupilo ispred njihove obnovljene kuće. Komšije su donijele namještaj, stolove, zavjese, posteljinu i hranu. Stolari su besplatno popravili krov, električari obnovili instalacije, a mladi iz sela očistili zapušteno dvorište. Nermin je sa svojim šumarima isjekao osušena stabla oko kuće kako bi djeca bila sigurnija. Imam Haris nije želio nikakvu zahvalnicu. Rekao je samo da je radio ono što bi svaki čovjek trebao učiniti kada vidi da je neko u nevolji. Međutim, direktor škole imao je drugačiju ideju. Na prvom školskom času nakon povratka djece, zamolio je Harisa da govori učenicima. Imam je ispred pune učionice podigao onu staru izgrebanu termosicu koju je godinama nosio kroz snijeg. Djeca su mislila da će pričati o vjeri ili dobročinstvu. Umjesto toga rekao je: „Ljudi su mislili da u ovoj termosici nosim samo čaj. A zapravo sam svako jutro nosio nadu. Ponekad čovjek ne može promijeniti cijeli svijet. Ali može učiniti da se nekoliko promrzlih srca ne osjećaju zaboravljeno.“

Od tada niko više nije nagađao zašto je imam svake zime odlazio u staru šumu prije sabaha. Kada bi prvi snijeg prekrio selo, djeca bi se uvijek sjetila priče o zelenoj termosici. A Haris ju je i dalje čuvao na polici u svojoj kući, ne kao uspomenu na tajnu koju je skrivao, nego kao podsjetnik da najveća dobrota često nastaje daleko od pogleda ljudi, tamo gdje nema aplauza ni priznanja, nego samo tiha potreba da se nekome pomogne.

Na zidu obnovljene kuće Zehra je kasnije objesila malu drvenu ploču na kojoj je pisalo:

„Nije nas spasila toplina čaja. Spasila nas je toplina čovjekovog srca.“

KRAJ.