Majka koju je gazda izbacio s njive
Selo je bilo malo, ali su svi znali ko je bio najbogatiji čovjek u kraju.
Zvao se Marko.
Imao je velike njive, nekoliko kuća i radnike koji su za njega radili od ranog jutra do kasne večeri. Niko mu se nije lako suprotstavljao. Kada bi Marko nešto rekao, ljudi su uglavnom šutjeli.
Na kraju sela živjela je Ana, siromašna udovica koja je sama odgajala svoje dvoje djece.
Svako jutro ustajala je prije izlaska sunca.
Pripremila bi djeci malo hljeba, poslala ih u školu, a zatim odlazila na Markovu njivu.
Radila je bez prigovora.
Nije tražila mnogo.
Samo je željela da njena djeca imaju ono što ona nikada nije imala — priliku da se školuju.
Jednog dana, nakon nekoliko sati teškog rada, Ana je skupila hrabrost i prišla Marku.
„Gazda… mogu li vas nešto zamoliti?“
Marko je podigao pogled.
„Šta je?“
Ana je spustila oči.
„Djeci trebaju nove knjige za školu. Ako biste mogli malo povećati dnevnicu… samo dok ih ne kupim.“
Marko ju je nekoliko trenutaka nijemo gledao.
A onda se nasmijao.
„Veću dnevnicu? Ti?“
Ana nije odgovorila.
„Ako ti ne odgovara ono što plaćam, vrata su tamo.“
Pokazao je prema izlazu iz njive.
Ana je pokušala objasniti.
„Gazda, ne tražim zbog sebe. Djeca—“
„Dosta!“
Markov glas se prolomio njivom.
„Izađi s moje zemlje.“
Svi radnici su zašutjeli.
Ana je stajala nekoliko sekundi kao ukopana.
Zatim je obrisala suze rukavom, uzela svoju staru torbu i polako krenula kući.
Te večeri nije imala hrabrosti djeci reći šta se dogodilo.
Samo je sjela za sto i gledala njihove stare školske knjige.
Njen sin Nikola primijetio je suze.
„Mama, šta ti je?“
Ana se nasmiješila.
„Ništa, sine. Samo sam umorna.“
Ali te noći nije spavala.
Sljedećih nekoliko dana pokušavala je pronaći drugi posao.
Nije bilo lako.
Neki ljudi su je odbili jer je bila sama s djecom.
Drugi su nudili premalo novca.
Ipak, Ana nije odustala.
Počela je raditi gdje god je mogla — čistila je kuće, nosila drva, pomagala starim ljudima.
Polako je skupljala novac.
I, malo po malo, kupila je djeci knjige.
Prošle su godine.
Nikola je završio školu.
Bio je vrijedan i tih, baš poput svoje majke.
Napustio je selo i otišao u grad.
Ana ga je ispratila sa suzama u očima.
Nije znala da će se jednog dana vratiti.
I nije znala da će njegov povratak promijeniti sve.
Jednog hladnog jutra, mnogo godina kasnije, kroz selo je prošao crni automobil.
Zaustavio se ispred Markove velike kuće.
Iz njega je izašao mladi čovjek u skupom odijelu.
Marko je izašao pred vrata.
„Mogu li vam pomoći?“
Mladić ga je pogledao.
„Vi ste Marko?“
„Jesam.“
„Sjećate li se jedne žene koju ste prije mnogo godina izbacili s njive?“
Markovo lice se promijenilo.
Nije odgovorio.
Mladić je nastavio:
„Zvala se Ana.“
Marko je dugo šutio.
A onda je mladi čovjek izvadio jednu staru, požutjelu knjigu iz torbe.
Na prvoj stranici još uvijek je stajalo ime.
Nikola.
Marko je preblijedio.
„Vi ste…?“
„Njen sin.“
Nastala je tišina.
Nikola nije došao da se osveti.
Nije došao da ponizi čovjeka koji je nekada ponizio njegovu majku.
Došao je zbog nečeg sasvim drugog.
„Danas vodim firmu koja zapošljava ljude iz ovog kraja“, rekao je Nikola. „Želim pomoći porodicama koje nemaju dovoljno novca za školovanje djece.“
Marko ga je gledao u nevjerici.
„Zašto meni ovo govoriš?“
Nikola je spustio pogled prema staroj knjizi.
„Zato što me je majka naučila da čovjek ne postaje bolji tako što drugome vraća zlo.“
Marko nije znao šta da kaže.
Nikola se okrenuo i krenuo prema automobilu.
Ali prije nego što je ušao, zastao je.
„I još nešto…“
Marko ga je pogledao.
„Da ste tada mojoj majci dali veću dnevnicu, možda danas ne bih bio ovdje.“
Nikola je otišao.
Marko je ostao sam ispred svoje kuće.
Prvi put nakon mnogo godina pogledao je prema njivama koje je smatrao svojim najvećim bogatstvom.
A onda je shvatio nešto što novac nije mogao kupiti.
Žena koju je tog dana izbacio s njive nije izgubila ništa.
Ona je izgubila posao.
Ali on je izgubio priliku da bude čovjek.