Mještani su ismijavali starca koji je skupljao staro željezo, a nakon njegove smrti otkrili su kome je godinama pomagao.
Na obroncima planine Ozren, nedaleko od Maglaja, nalazilo se malo selo Donje Brijesce. Bilo je to mirno mjesto u kojem su ljudi živjeli od poljoprivrede, stočarstva i sezonskih poslova. Svaka kuća imala je mali voćnjak, nekoliko kokoši ili ovaca, a vijesti su se širile od jedne avlije do druge brže nego što bi se dim podigao iz dimnjaka. U tom selu živio je sedamdesetosmogodišnji Husein Alić, starac kojeg su gotovo svi poznavali po starim kolicima na kojima je svakoga dana skupljao odbačeno željezo, stare šporete, zahrđale cijevi i pokvarene mašine. Nosio je izblijedjelu jaknu, gumene čizme i staru kačket-kapu koja je već odavno izgubila boju. Djeca bi mu često mahala dok je prolazio kroz selo, ali mnogi odrasli nisu krili podsmijeh. Govorili su da je čitav život proveo kopajući po tuđem otpadu i da je mogao pronaći lakši način da zaradi nekoliko maraka. Husein nikada nije odgovarao na njihove riječi. Samo bi se nasmiješio, zahvalio kada bi mu neko ostavio komad starog željeza i tiho nastavio svojim putem.
Nekada davno Husein nije živio tako skromno. Radio je više od trideset godina u željezari u Zenici i bio poznat kao vrijedan majstor koji je vlastitim rukama odgojio dvoje djece zajedno sa suprugom Rabijom. Međutim, nakon što je željezara smanjila broj radnika, ostao je bez posla nekoliko godina prije penzije. Nedugo zatim supruga je teško oboljela i gotovo svu ušteđevinu potrošili su na liječenje. Kada je Rabija preminula, Husein je ostao sam u staroj kući na kraju sela. Sin je otišao raditi u Njemačku, a kćerka se udala i preselila u Mostar. Oboje su ga često zvali da dođe živjeti s njima, ali je starac uvijek odbijao. Govorio je da ne može napustiti kuću u kojoj je proveo cijeli život sa svojom suprugom. Umjesto da dane provodi besposleno, kupio je stara kolica i počeo skupljati željezo koje bi prodavao na otpadu u Maglaju.
Mještani su ga svakodnevno viđali kako polako gura teška kolica uz brdo. Ljeti bi ga sunce pržilo, zimi bi gazio kroz snijeg, ali nijedan dan nije preskočio posao. Ljudi su često mislili da to radi iz pohlepe ili zato što nema pametnijeg posla. Neki su ga zadirkivali nazivajući ga „starim željezarom“, dok su drugi govorili da je šteta što čovjek u tim godinama još uvijek vuče staro željezo po selu. Husein se nikada nije naljutio. Svakome bi pristojno nazvao selam ili dobar dan, pomogao starijoj komšinici prenijeti drva ili odnio vreću brašna do kuće ako bi vidio da neko ne može sam. Njegova dobrota bila je jednako tiha kao i njegov život.
Jedino što niko nije znao bilo je gdje završava novac koji je zarađivao. Ljudi su pretpostavljali da jedva sastavlja kraj s krajem, jer je i dalje nosio istu staru odjeću i živio u skromnoj kući bez ikakvog luksuza. Husein nikada nije kupio novi automobil, nije renovirao kuću niti je sebi priuštio nešto skuplje. Ono malo što bi zaradio gotovo istog dana nestajalo je s njegovog računa, ali o tome nije govorio nikome. Čak ni njegova djeca nisu znala šta radi s tim novcem. Kada bi ga pitali zašto se toliko muči, samo bi odgovorio da čovjek vrijedi onoliko koliko može biti koristan drugima.
Jednog hladnog februarskog jutra Husein nije prošao kroz selo sa svojim kolicima. Ljudi su pomislili da je možda bolestan jer se to nikada ranije nije dogodilo. Komšija Stipe, zabrinut što ga nije vidio cijeli dan, otišao je do njegove kuće. Vrata su bila odškrinuta. Husein je mirno ležao u svojoj staroj fotelji, a na stolu pored njega nalazili su se naočale, otvoreni Kur’an i šolja čaja koja se odavno ohladila. Ljekar je mogao samo potvrditi da je starac preminuo tokom noći prirodnom smrću. Vijest se brzo proširila cijelim selom. Mnogi su osjetili tugu, ali su vjerovali da će njegova dženaza biti skromna jer nije imao mnogo rodbine.
Međutim, već sljedećeg dana ispred seoske džamije počeli su pristizati ljudi koje gotovo niko nije poznavao. Dolazili su automobili iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara i Bihaća. Stizale su porodice s djecom, mladi ljudi, ljekari, profesori, studenti i nekoliko starijih žena koje su nosile cvijeće u rukama. Mještani su zbunjeno posmatrali prizor. Pitali su se ko su svi ti ljudi i kakve veze imaju s tihim starcem koji je skupljao staro željezo.
Nakon dženaze riječ je zatražio imam koji je u rukama držao fasciklu s dokumentima koje je Husein ostavio. Mirnim glasom rekao je da je starac zamolio da se tek nakon njegove smrti otkrije istina o njegovom životu. U fascikli su se nalazile potvrde o uplatama, zahvalnice i pisma ljudi kojima je godinama pomagao. Pokazalo se da je gotovo sav novac koji je zaradio prodajući staro željezo redovno uplaćivao za liječenje bolesne djece, školovanje siromašnih učenika i pomoć udovicama koje su živjele same. Tokom posljednjih dvanaest godina finansirao je kupovinu lijekova za više od dvadeset teško oboljelih osoba, platio školarine studentima koji nisu imali novca i anonimno slao pakete hrane porodicama koje su živjele u najvećem siromaštvu. Niko od njih nije znao njegovo ime. Na svim uplatnicama stajala je samo jedna riječ: „Prijatelj.“
Prva je zaplakala mlada doktorica iz Sarajeva. Ispričala je da je kao djevojčica ostala bez oca i da njena majka nije imala novca da joj plati studije medicine. Nepoznati čovjek godinama je anonimno uplaćivao stipendiju zahvaljujući kojoj je završila fakultet. Tek tog dana saznala je da je taj čovjek bio Husein. Nakon nje javio se mladić iz Zenice kojem je starac platio operaciju srca kada je imao samo sedam godina. Jedna starija žena kroz suze je rekla da je svake zime pred njenim vratima pronalazila vreću brašna i drva za ogrjev, ali nikada nije saznala ko ih ostavlja. Mještani su nijemo slušali ispovijesti ljudi kojima je Husein promijenio život, dok su se u njihovim mislima vraćale sve one godine kada su ga ismijavali zbog starih kolica punih željeza.
Najviše je plakao komšija Mladen, čovjek koji je često znao kroz šalu reći da Husein cijeli život skuplja tuđe smeće. Prišao je starčevom mezaru, spustio ruku na svježu zemlju i tiho rekao: „Mi smo gledali šta vučeš na kolicima, a nismo vidjeli koliko dobra nosiš u srcu.“ Te riječi rasplakale su gotovo sve prisutne. U selu je tog dana zavladala tišina kakvu niko nije pamtio.
Nekoliko mjeseci kasnije mještani Donjeg Brijesca donijeli su zajedničku odluku. Umjesto da staru otkupnu stanicu željeza pretvore u skladište, obnovili su je i otvorili humanitarni centar koji nosi ime „Huseinovo srce“. Sav prihod od prikupljanja starog željeza od tada se koristi za školovanje djece iz siromašnih porodica i pomoć bolesnim mještanima. Djeca iz sela svake godine organizuju akciju prikupljanja starog metala, ne zato što moraju, već zato što žele nastaviti ono što je Husein radio cijelog života.
Na ulazu u selo danas stoji jednostavna drvena tabla s riječima koje je Husein zapisao u svojoj posljednjoj bilježnici:
„Ne stidi se poštenog posla. Čovjek nije velik po onome što zaradi, nego po onome što tiho podijeli s drugima.“
Stanovnici Donjeg Brijesca i danas zastanu pored te table kada prolaze kroz selo. Novim generacijama pričaju priču o starcu sa starim kolicima kojeg su mnogi ismijavali, a koji je iza sebe ostavio bogatstvo koje se nije moglo izmjeriti novcem. Naučio ih je da najveći ljudi često žive najskromnije i da se istinska dobrota gotovo uvijek krije iza onih koji o svojim djelima nikada ne govore.