Prvog ljeta stara Behija Kadić pomislila je da joj je neko popravio ogradu iz sažaljenja, drugog je već bila ljuta, a petog je bila potpuno uvjerena da muškarac koji svakog jula dolazi automobilom s njemačkim tablicama nešto traži oko njene kuće. Behija je imala sedamdeset četiri godine i živjela sama u selu između Jajca i Donjeg Vakufa, u staroj prizemnici iza koje su se spuštale dvije male livade prema potoku.
Ograda uz cestu bila je starija od mnogih komšija. Svake zime poneki stub bi istrunuo, žica bi popustila, a Behija bi na proljeće improvizovala popravku komadom daske ili starom žicom. Jednog julskog jutra začula je udarce čekića. Kada je izašla, ugledala je muškarca od oko šezdeset godina kako mijenja truli stub. Pored ceste stajao je srebrni karavan s njemačkim registarskim tablicama.
„Ko si ti?“ povikala je. Muškarac je podigao glavu, problijedio, ostavio čekić i gotovo potrčao prema automobilu. Behija je ostala kraj ograde potpuno zbunjena. Sljedećeg ljeta vratio se. Ovoga puta zamijenio je dvije poprečne daske na stražnjoj strani dvorišta.
Čim je otvorila vrata, ponovo je nestao. Trećeg ljeta Behija je namjerno ostavila stolicu ispred kuće, ali čovjek nije došao sve dok jednog dana nije otišla na pijacu. Kada se vratila, ograda kod šljive bila je popravljena. „Ovaj mene posmatra“, rekla je komšinici Fadila.
Do petog ljeta selo je već imalo svoje teorije: da ispod Behijine zemlje postoji nešto vrijedno, da je nepoznati Nijemac nekada živio u kući, da traži zakopano zlato ili da želi kupiti imanje čim starica umre.
Behija se smijala tim pričama sve dok jednog avgustovskog jutra iza nove daske nije pronašla nešto zbog čega se više nije smijala — mali crveni plastični čep, dječju igračku kakvu je njen pokojni sin Mirza imao prije gotovo četrdeset godina.
Mirza je bio Behijino jedino dijete. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći s dvadeset sedam godina, mnogo prije nego što je njegova majka ostarjela sama u kući. Behija nije od njegove smrti napravila temu o kojoj se u selu stalno govorilo. Imala je fotografiju u dnevnoj sobi, nekoliko njegovih stvari u ormaru i uspomene koje je čuvala bez objašnjavanja.
Zato ju je crveni čep uznemirio. Bio je dio stare plastične zviždaljke kakvu je Mirza kao dječak nosio oko vrata. Njegova je odavno nestala. Behija je odmah pomislila da nepoznati čovjek ulazi u šupu ili kuću dok nje nema. Pregledala je brave, prozore i tavanski otvor.
Ništa nije bilo dirano. Pozvala je nećaka Samira, koji je živio dvadesetak kilometara dalje, i prvi put mu ispričala cijelu priču. Samir je reagovao mnogo ozbiljnije od komšija.
Rekao joj je da ne pokušava sama zaustaviti čovjeka i postavio malu kameru usmjerenu prema kapiji, ali tako da snima samo Behijino dvorište i prilaz. „Ako opet dođe, imat ćemo tablice i lice“, rekao je. Behija je odgovorila: „Lice sam mu već vidjela. Hoću da znam zašto bježi.“
Čekali su skoro godinu. Sljedećeg jula kamera je zabilježila srebrni karavan koji se zaustavio nešto poslije sedam ujutro. Muškarac je izašao, otvorio gepek i izvadio alat. Nije obilazio kuću niti gledao kroz prozore. Otišao je pravo do ograde uz cestu i počeo mijenjati donju dasku.
Nakon dvadesetak minuta začuo se autobus koji je stao na raskrsnici. Behija se vraćala iz grada ranije nego što je planirala. Muškarac je čim ju je ugledao počeo spremati alat. Ovoga puta nije stigao pobjeći. Samir je upravo dolazio automobilom iz suprotnog pravca i parkirao iza njegovog karavana.
Behija je prišla kapiji i rekla: „Pet godina mi popravljaš ogradu. Danas ili ulaziš na kafu ili zovem policiju da im objasniš zašto dolaziš na moje imanje.“ Muškarac je nekoliko trenutaka gledao u nju, zatim u Samira, pa spustio torbu s alatom.
„Ne morate zvati policiju“, rekao je. Govorio je bosanski s blagim naglaskom koji nije bio njemački nego dalmatinski. „Zovem se Nikola Babić.“
Ime joj nije značilo ništa. Nikola je imao šezdeset dvije godine, živio je kod Nürnberga i radio kao vozač u firmi za dostavu medicinske opreme. Rođen je u Hrvatskoj, ali je kao dijete nekoliko godina živio upravo u Behijinom selu.
Njegov otac Petar radio je na izgradnji puta i porodica je stanovala kao podstanar u kući koja više nije postojala, stotinjak metara od Behijine. Nikola je tada imao devet godina. Mirza deset.
Bili su nerazdvojni tokom tri ljeta. Trčali su uz potok, pravili male brane od kamenja, penjali se na Behijinu šljivu i igrali fudbal pored ograde. Behija ga se nije sjećala jer je kroz njihovo dvorište tada prolazilo mnogo djece.
„Dobro“, rekla je. „Poznavao si Mirzu. Zašto mi onda pet godina popravljaš ogradu kao da nešto kradeš?“ Nikola je pogledao prema crvenom čepu koji je Behija stavila na sto. „Zbog toga.“
Objasnio je da to nije dio Mirzine zviždaljke. Bio je dio njegove. Kao djeca, Nikola i Mirza imali su gotovo iste crvene zviždaljke. Jednog dana su se posvađali tokom igre. Nikola je u bijesu bacio svoju preko ograde, a Mirza mu je rekao da je sam pronađe.
Nisu je našli. Nekoliko sedmica kasnije Nikolina porodica se preselila. Godinama nije razmišljao o tome. Nakon više od četiri decenije, kada je prolazio kroz Bosnu prema moru, odlučio je skrenuti kroz selo u kojem je proveo dio djetinjstva. Nije znao da je Mirza poginuo.
Zaustavio je automobil, prepoznao Behijinu kuću i ugledao je kako sjedi pred vratima. Od komšije je saznao ko je ona i šta se dogodilo njenom sinu. Nije imao hrabrosti prići. „Zašto?“ pitala je Behija.
Nikola je dugo tražio odgovor. „Jer sam se osjećao glupo. Dođem nakon četrdeset godina i kažem ženi koja je izgubila sina: dobar dan, ja sam se nekad igrao s njim? Nisam znao šta biste mislili.“
Behija je prekrižila ruke. „Pa si zaključio da je manje glupo krišom popravljati moju ogradu pet godina?“ Samir je spustio glavu da sakrije osmijeh. Nikola se prvi put nasmijao.
„Kad tako kažete, nije baš bila pametna ideja.“ Prvog ljeta, dok je stajao uz cestu, primijetio je da je jedan stub skoro pao. Imao je alat u automobilu jer je ranije pomagao rođaku oko vikendice. Zamijenio ga je bez posebnog plana. Kada je Behija izašla, uspaničio se i otišao. Sljedeće godine ponovo je prolazio kroz kraj, vidio drugi polomljen dio i uradio isto.
Nakon toga je popravka ograde postala neobičan način da se približi mjestu iz djetinjstva bez razgovora koji je izbjegavao. Crveni čep pronašao je prethodnog ljeta dok je kopao rupu za novi stub. Prepoznao ga je po malom urezu koji je kao dječak napravio nožem. Stavio ga je na dasku, namjeravajući ga uzeti, ali ga je zaboravio kada je začuo Behijina vrata.
Behija je uzela čep i pogledala mali rez sa strane. „Znači ovo nema nikakvu tajnu?“ „Samo glupu dječju svađu.“ „A ti nisi Mirzin rođak?“ „Nisam.“ „Nisi mu ništa dugovao?“ „Ne.“ „Nije ti spasio život?“
Nikola je zbunjeno odmahnuo glavom. Behija se nasmijala. „Dobro. Pitam jer bi selo do sutra izmislilo da te izvukao iz bunara, sakrio od vukova i ostavio ti pola imanja.“ Nikola se nasmijao toliko glasno da je i Samir počeo.
Tek tada je razgovor postao zanimljiv. Nikola se sjećao Mirze kao dječaka kakvog Behija gotovo da je zaboravila. Ispričao joj je kako je jednom ukrao tri nezrele kruške i poslije cijelo popodne imao bolove u stomaku, kako je pokušao napraviti splav od dvije daske na potoku i potonuo u vodu duboku jedva pola metra, kako je lagao da zna voziti bicikl bez ruku i završio u koprivama.
Behija je nekoliko puta prekidala Nikolu jer nije vjerovala da je njen mirni Mirza radio takve stvari. Nikola joj je odgovorio: „Pred vama je bio miran.“ Tada je iz novčanika izvadio malu izblijedjelu fotografiju. Na njoj su bila četiri dječaka pred starom ogradom. Jedan od njih bio je Mirza, blatnjav do koljena i nasmijan. Fotografija nije otkrivala nikakvu porodičnu tajnu. Bila je samo slika običnog dana koji niko tada nije smatrao važnim.
Behija ju je dugo gledala. „Mogu li je kopirati?“ pitala je. Nikola joj je odmah dao fotografiju. „Zadržite je. Imam skeniranu.“ Behija je odmahnula glavom. „Neću original. Tvoj je.“ Samir je kasnije napravio kopiju i uvećao je.
Behija ju je stavila u hodnik, ne pored svečanog portreta odraslog Mirze u dnevnoj sobi, nego blizu vrata. Na toj fotografiji njen sin nije izgledao kao čovjek kojeg treba oplakivati. Izgledao je kao dječak koji će sekundu kasnije vjerovatno opet upasti u blato.
Nikola se narednih dana nekoliko puta vraćao. Sada je dolazio kroz kapiju. Behija mu je čak dopustila da završi dio ograde, ali pod uslovom da ona kupi materijal. „Dosta si mi pet godina glumio tajnog majstora.“
Nikola joj je pokazao da dva stuba zapravo ne treba mijenjati, samo učvrstiti. Zajedno sa Samirom završio je posao za jedno popodne. Komšije su, naravno, dolazile pod raznim izgovorima da vide ko je misteriozni čovjek iz Njemačke.
Jedna žena donijela je Behiji paradajz koji joj nikada ranije nije donosila. Behija ju je pogledala i rekla: „Ako si došla zbog Nikole, sjedi. Ako si došla zbog mene, onda se pitam gdje je moj paradajz bio prošle godine.“
Najviše je razočaran bio komšija Sead, koji je pet godina tvrdio da Nikola traži nešto zakopano ispod ograde. „Znači nema ničega?“ pitao je. „Ima“, odgovorila je Behija ozbiljno. Sead se odmah približio. „Šta?“ „Kamenje i gliste.“ Nikola se toliko smijao da je morao sjesti.
Kada je došlo vrijeme da se vrati u Njemačku, prvi put nije otišao bez pozdrava. Behija mu je spakovala pitu za put, a on joj je ostavio broj telefona. Nije obećao da će dolaziti svakog ljeta.
Njegova supruga je imala zdravstvenih problema, a on je planirao uskoro u penziju. Behija mu je rekla da ne želi da zbog jedne stare ograde organizuje život. „Ako dođeš, dođi zbog kafe. Ograda će preživjeti.“
Sljedećeg ljeta Nikola nije došao. Poslao je razglednicu iz Njemačke, kratku i sasvim običnu. Napisao je da mu je supruga bolje i da možda stižu u septembru. Behija je razglednicu stavila u ladicu i nije od toga pravila događaj.
Ograda je izdržala zimu. Jedna daska se u proljeće olabavila, pa je Behija pozvala lokalnog majstora i platila da je popravi. Kada joj je Samir kroz šalu rekao da je mogla čekati Nikolu, odgovorila je: „Čovjek ima svoj život. Nisam ga usvojila zato što je znao mog Mirzu.“
U septembru se srebrni karavan ipak pojavio pred kućom. Nikola je ovoga puta došao sa suprugom Marijom. Parkirao je, izašao iz automobila i krenuo prema gepeku. Behija ga je gledala s vrata. „Ako izvadiš čekić, vraćaj se u Njemačku.“
Nikola je podigao obje ruke. „Nemam čekić.“
Iz gepeka je izvadio samo malu torbu i lubenicu.
„To može“, rekla je Behija.
Sjeli su pod šljivu. Nikola je pokazivao Mariji gdje su se on i Mirza igrali, gdje je nekada stajala kuća njegove porodice i gdje je izgubio zviždaljku. U jednom trenutku prišao je ogradi koju je godinama popravljao i prešao rukom preko daske.
„Čudno“, rekao je. „Mislio sam da se vraćam zbog ovog mjesta.“
Behija ga je pogledala. „I?“
„Valjda sam se vraćao jer nisam znao kako da pokucam.“
Behija se nasmijala. „Pet godina ti je trebalo da naučiš koristiti kapiju.“
Nikola je slegnuo ramenima. „Neki ljudi sporije uče.“
Poslije ručka Behija je iznijela uvećanu fotografiju četvorice dječaka. Nikola je dugo gledao Mirzu, pa joj ispričao još jednu sitnicu koje se tek tada sjetio: Mirza je uvijek namjerno gubio kada bi se najmanji dječak iz društva priključio njihovoj igri, samo da ovaj ne ode kući uplakan. Behija ništa nije rekla. Samo je ponovo pogledala dječaka na fotografiji.
Godinama je čuvala posljednje dane svog sina mnogo jasnije nego njegovo djetinjstvo. Sjećala se njegovog posljednjeg ručka, posljednjeg izlaska iz kuće i telefonskog poziva nakon nesreće.
Tragedija je svojim težinom prekrila hiljade običnih dana koji su postojali prije nje. Nikola joj nije vratio sina, niti je donio veliku tajnu koja bi promijenila prošlost. Vratio joj je nekoliko sasvim malih uspomena koje ona nikada nije imala priliku vidjeti.
Od tada je srebrni karavan povremeno dolazio pred Behijinu kuću, ali više niko nije obraćao posebnu pažnju. Nikola bi parkirao, otvorio kapiju i pokucao. Nekada bi donio kafu iz Njemačke, nekada ništa.
Ograda je s godinama ponovo počela propadati, pa su je Behija i Samir na kraju zamijenili jednostavnom metalnom. Kada je Nikola vidio novu ogradu, teatralno se uhvatio za srce.
„Uništila si moj posao.“
Behija mu je odgovorila: „Nisam. Samo sam ti ukinula izgovor.“
„Kakav izgovor?“
„Da dolaziš zbog ograde.“
Nikola je nekoliko trenutaka šutio, a zatim otvorio kapiju.
„Dobro“, rekao je. „Onda sam došao na kafu.“
Behija se pomjerila da ga propusti.
I prvi put otkako se nepoznati muškarac iz Njemačke pojavio pred njenom kućom, između njih više nije stajala nijedna daska koju je trebalo popraviti.
KRAJ