U malom selu Blagaj, nedaleko od Mostara, postojalo je jedno polje koje je godinama privlačilo pažnju mještana.
Nije bilo posebno veliko.
Nije bilo ni najplodnije u okolini.
Ali usred njega raslo je nešto što niko nije mogao objasniti.
Visoka palma.
U Bosni su palme bile rijetkost, posebno tako visoke i stare.
Stablo je bilo široko, savijeno na jednu stranu i toliko visoko da se vrh gotovo gubio među krošnjama drugih stabala.
Niko nije znao ko ju je zasadio.
Neki su tvrdili da ju je donio čovjek koji se davno vratio iz daleke zemlje.
Drugi su govorili da je palma tu stajala mnogo prije nego što su oni rođeni.
Ali najčudnije se dešavalo noću.
Kada bi selo utihnulo, iz palme bi dolazio neobičan zvuk.
Ponekad je podsjećao na šapat.
Ponekad na duboko stenjanje.
A ponekad na udarce.
Tup.
Tup.
Tup.
Djeca su se plašila prolaziti pored polja nakon zalaska sunca.
Stariji su govorili da nije dobro dirati palmu.
Samo je djed Hamza uvijek govorio:
„To drvo priča svoju priču.“
Njegov unuk Emir tome se smijao.
„Djede, drveće ne priča.“
Hamza bi se nasmiješio.
„Samo zato što ti ne razumiješ njegov jezik ne znači da šuti.“
Emir je imao dvadeset šest godina i radio je u Sarajevu. U selo je dolazio vikendom da pomogne djedu oko imanja.
Nije vjerovao u legende.
Nije vjerovao ni u duhove.
A najmanje je vjerovao da palma može pričati.
Jedne ljetne večeri Emir je ostao duže u polju.
Sunce je već zašlo.
Dok je skupljao alat, začuo je zvuk.
Tup.
Tup.
Tup.
Okrenuo se prema palmi.
Lišće se jedva pomjeralo.
Vjetra gotovo da nije bilo.
A zvuk se ponovio.
Tup.
Tup.
Tup.
Emir je prišao.
„Dobro, da vidimo šta radiš.“
Pokušao je dodirnuti stablo.
U trenutku kada je položio ruku na koru, zvuk je prestao.
Emir je povukao ruku.
Nekoliko sekundi vladala je potpuna tišina.
A onda se začuo još jedan zvuk.
Ali ovog puta nije dolazio iz palme.
Dolazio je iz zemlje.
Emir je napravio korak unazad.
Te noći nije ništa rekao djedu.
Ali sljedećeg jutra Hamza ga je čekao ispred kuće.
„Čuo si je.“
Emir se iznenadio.
„Šta?“
„Palmu.“
„Kako znaš?“
Hamza je samo pogledao prema polju.
„Svako ko je dodirne prvi put, čuje ono što drugi ne čuju.“
Emir se nasmijao.
„Djede, nema tu ničega.“
Hamza je uzeo štap.
„Onda pođi sa mnom.“
Odveli su se do palme.
Hamza je rukom očistio zemlju oko njenog korijena.
„Vidiš li ovo?“
Na stablu, tik iznad zemlje, nalazio se mali urez.
Izgledao je kao slovo.
Emir se sagnuo.
„Šta piše?“
Hamza je odgovorio:
„H.“
„H kao Hamza?“
Starac se nasmijao.
„Ne. H kao Hasan.“
Emir je zastao.
Hasan je bilo ime njegovog pradede.
Čovjeka kojeg nikada nije upoznao.
„Kakve on ima veze s palmom?“
Hamza je sjeo na kamen.
„Više nego što misliš.“
Prije gotovo sedamdeset godina, Hasan se vratio iz inostranstva.
Donio je malu sadnicu palme.
Svi su mu se smijali.
Govorili su da takvo drvo ne može preživjeti bosanske zime.
Ali palma je preživjela.
Godinama je rasla.
Hasan je često sjedio pored nje.
Jednog dana nestao je.
Nije bilo tragova.
Nije bilo poruke.
Samo je iza sebe ostavio palmu.
„Je li ikada pronađen?“ pitao je Emir.
Hamza je odmahnuo glavom.
„Ne.“
„A zašto mi to nikada nisi rekao?“
„Jer tvoj otac nije želio da pričaš o tome.“
„Zašto?“
Hamza je šutio.
Te večeri Emir je odlučio ostati u polju.
Uzeo je lampu i sjeo nekoliko metara od palme.
Ponoć je prošla.
Ništa se nije događalo.
A onda je počeo zvuk.
Tup.
Tup.
Tup.
Emir je ustao.
Zvuk je bio pravilniji nego prethodne noći.
Prišao je stablu.
Ponovo je položio ruku na koru.
Ovaj put začuo je nešto što ga je sledilo.
Kao da neko govori veoma tiho.
„Ispod… kamena…“
Emir je odmah povukao ruku.
Pogledao je oko sebe.
Nije bilo nikoga.
Vratio se do kuće.
Hamza je još bio budan.
„Šta si čuo?“
Emir je šutio.
Djed ga je pogledao.
„Rekla ti je.“
„Palma?“
„Da.“
„Kako?“
Hamza nije odgovorio.
Samo je uzeo lampu.
Zajedno su se vratili u polje.
Kod palme je stajao veliki kamen.
Hamza ga je pokušao pomjeriti.
Emir mu je pomogao.
Ispod kamena nalazila se stara metalna kutija.
Unutra je bilo nekoliko pisama.
Prvo pismo bilo je napisano Hasanovim rukopisom.
„Ako ovo pronađeš, znači da je palma preživjela i da je došlo vrijeme da neko sazna istinu.“
Emir je čitao dalje.
Hasan je napisao da je godinama sumnjao da je njegov poslovni partner krao novac od seljana.
Pronašao je dokaze.
Ali prije nego što ih je mogao predati policiji, dobio je prijetnje.
Zato je dokumente sakrio ispod palme.
Ali posljednje pismo bilo je mnogo čudnije.
„Ako nestanem, nemojte me tražiti tamo gdje ljudi traže. Tražite tamo gdje palma noću udara.“
Emir je pogledao djedu.
„Šta ovo znači?“
Hamza je šutio.
„Djede?“
„Tvoj pradjed je posljednje noći bio kod palme.“
„I?“
„Nakon toga je nestao.“
Emir je pogledao stablo.
Tup.
Tup.
Tup.
Zvuk se ponovo pojavio.
Ovaj put dolazio je iz donjeg dijela stabla.
Počeli su kopati.
Nakon gotovo pola sata pronašli su drvenu ploču.
Ispod nje bila je mala šupljina.
U njoj je bio stari nož.
Na dršci je bilo urezano:
H.H.
Hasan Hadžić.
Ali nije bilo tijela.
Nije bilo nikakvog drugog traga.
Samo još jedno pismo.
Emir ga je otvorio.
„Nisam mrtav. Morao sam otići. Ako se ikada vratim, palma će vam pokazati gdje sam ostavio posljednji dokaz.“
Emir je osjetio jezu.
„Znači, bio je živ kad je otišao.“
Hamza je klimnuo.
„Tako izgleda.“
„Zašto si sve ove godine šutio?“
Hamza je spustio glavu.
„Jer sam imao šesnaest godina. Moj otac mi je rekao da ništa ne govorim.“
„Jesi li znao gdje je otišao?“
„Ne.“
Sljedećeg jutra Emir je otišao u Mostar.
Počeo je tražiti stare podatke.
Nakon nekoliko dana pronašao je nešto neočekivano.
U arhivi je postojao zapis o čovjeku po imenu Hasan Hadžić koji je 1958. godine napustio Jugoslaviju.
Otišao je u Tursku.
Ali nije bilo podataka o njegovoj smrti.
Emir je uspio pronaći adresu porodice koja je nosila isto prezime.
Poslao je pismo.
Nekoliko sedmica kasnije stigao je odgovor.
U njemu je bila fotografija starijeg čovjeka.
Na poleđini je pisalo:
„Hasan Hadžić, 1984.“
Emir je zanijemio.
Njegov pradjed je živio još najmanje dvadeset godina nakon nestanka.
Uz fotografiju je bilo i pismo.
Hasan je napisao da je napustio Bosnu jer je znao da bi povratak ugrozio njegovu porodicu.
Dokaze je ostavio pod palmom.
Ali jedan dokument je odnio sa sobom.
Taj dokument pokazivao je ko je krao novac.
Ispostavilo se da je čovjek odgovoran za krađu bio ugledni trgovac iz susjednog grada.
Porodica je desetljećima skrivala istinu.
Emir je sve dokumente predao arhivu i policiji.
Ali i dalje ga je mučilo jedno pitanje.
Kako je palma proizvodila onaj zvuk?
Vratio se u selo.
Te noći stajao je ispred stabla.
Vjetar je bio snažan.
Listovi su udarali jedan o drugi.
Tup.
Tup.
Tup.
Emir se nasmijao.
Sada je razumio.
Nije bilo nikakvog duha.
Staro deblo je imalo šupljinu kroz koju je vjetar prolazio.
Ali nešto drugo još uvijek nije mogao objasniti.
Zašto je prvi put, kada je dotakao stablo, čuo riječi?
Možda je to bila njegova mašta.
Možda šapat vjetra.
A možda je čovjek ponekad spreman čuti odgovor tek kada dovoljno dugo traži pitanje.
Godinama kasnije, Emir je preuzeo djedovo imanje.
Palma je i dalje rasla.
Postala je još viša.
Jedne večeri njegov sin Harun došao je do njega.
„Babo, zašto ova palma noću pravi čudan zvuk?“
Emir se nasmijao.
„Zato što ima svoju priču.“
„Kakvu?“
Emir je pogledao staro stablo.
„Priču o čovjeku koji je nestao, ali nije zaboravio odakle je došao.“
Harun je stavio ruku na deblo.
Tup.
Tup.
Tup.
Dječak se nasmijao.
„Čujem je.“
Emir ga je pogledao.
„Šta čuješ?“
Harun je nekoliko trenutaka šutio.
A onda je rekao:
„Kao da neko kaže: vrati se.“
Emiru je osmijeh nestao s lica.
Pogledao je prema planini.
Palma se njihala na vjetru.
A negdje duboko u njenom starom deblu ponovo se začuo isti zvuk.
Tup.
Tup.
Tup.
Ovoga puta Emir više nije pokušavao pronaći objašnjenje.
Samo je tiho rekao:
„Neke priče nikada ne završe. Samo čekaju nekoga ko će ih ponovo čuti.“