Stari kovač je svake subote zatvarao radionicu tačno u podne. Komšije su mislile da ide odmarati, a istina je otkrivena sasvim slučajno i rasplakala cijelo selo.
U malom bosanskom selu pod obroncima planine Konjuh nalazila se posljednja kovačka radionica u cijelom kraju. Iz nje se svakoga dana od ranog jutra čuo ritmičan zvuk čekića koji udara o usijano željezo, a varnice su osvjetljavale stari kameni prag. Radionicu je vodio Mustafa Salihović, sedamdesetdvogodišnji kovač kojeg su svi zvali majstor Mujo. Više od pedeset godina kovao je plugove, sjekire, motike, potkovice i sve ono bez čega seoski život nije mogao funkcionisati. Govorili su da njegove ruke više osjećaju željezo nego vlastiti dlan i da nijedan alat koji je izašao iz njegove radionice nije pukao prije vremena.
Mujo je bio čovjek malo riječi. Nikada nije odbio popraviti alat siromašnom seljaku, često nije ni naplaćivao posao, a kada bi ga neko pokušao previše hvaliti, samo bi odmahnuo rukom i rekao: „Nije teško pomoći čovjeku koji pošteno radi.“ Ipak, postojala je jedna njegova navika koju niko nije mogao objasniti. Svake subote, tačno u dvanaest sati, bez obzira koliko posla imao, gasio bi vatru u peći, spuštao čekić, zaključavao radionicu i odlazio.
To je radio godinama.
Ako bi mušterija došla u pet minuta do podne sa slomljenim plugom, Mujo bi mirno rekao: „Dođi u ponedjeljak.“ Ako bi neko molio da ostane još pola sata jer mora završiti sjetvu, samo bi se ljubazno izvinio i zaključao vrata. Nikada nije pravio izuzetak. Zbog toga su se mnogi ljutili. Govorili su da je postao star i lijen, da mu više nije stalo do posla ili da subotom jednostavno želi odmarati. Neki su čak odlazili kod drugih majstora u susjedna sela, uvjereni da Mujo više nije ozbiljan zanatlija.
Kada bi ga neko pitao zašto baš subotom zatvara radionicu u podne, odgovorio bi uvijek istim riječima:
„Postoji posao koji ne smije čekati.“
Nikada nije objasnio koji posao.
Njegova supruga Aiša umrla je prije deset godina, djece nije imao, a živio je sasvim sam u maloj kući iza radionice. Upravo zato ljudima je njegova navika bila još čudnija. Da je odlazio porodici ili unucima, svi bi razumjeli. Ovako je samo nestajao do kasno navečer, a niko nije znao gdje.
Vremenom su kroz selo počele kružiti razne priče. Jedni su tvrdili da odlazi u obližnji grad igrati šah sa starim prijateljima. Drugi su govorili da ima vikendicu skrivenu u planini. Treći su bili uvjereni da svake subote obilazi mezarje i razgovara sa pokojnom suprugom. Niko nije imao dokaz ni za jednu priču, ali svako je imao svoje objašnjenje.
Jedini čovjek kojem je sve to bilo neobično bio je mladi automehaničar Emir, koji je imao radionicu nekoliko kuća dalje. Divio se Muji još od djetinjstva i često je dolazio učiti stare zanatske trikove. Primijetio je da Mujo svake subote prije odlaska u platnenu torbu pažljivo spakuje nekoliko tek iskovanih predmeta, malu kutiju eksera, čekić, turpiju i nešto umotano u bijelu krpu. Kada bi se uveče vratio, torba bi uvijek bila prazna.
Jedne subote Emir ga je upitao:
„Majstore, mogu li poći s vama? Možda mogu pomoći.“
Mujo se blago nasmiješio.
„Doći će vrijeme kada ćeš pomoći. Danas još nije.“
To je bio kraj razgovora.
Prošlo je još nekoliko mjeseci.
Jednog septembarskog dana selo je pogodila jaka kiša. Rijeka je nadošla, mnogi putevi bili su odsječeni, a ljudi su žurili da zaštite stoku i usjeve. U toj gužvi Mujo je, kao i svake subote, zaključao radionicu tačno u podne i krenuo svojim uobičajenim putem.
Nekoliko minuta kasnije Emir je primijetio da je stari kovač zaboravio svoju najvažniju kožnu torbu ispred radionice.
Bez razmišljanja ju je uzeo i potrčao za njim.
Pratio ga je više od pola sata kroz šumski put kojim gotovo niko nije prolazio.
Na kraju staze Mujo je zastao ispred stare, gotovo srušene kuće koju je selo odavno smatralo napuštenom.
Kada je Emir prišao bliže, kroz otvoreni prozor začuo je dječiji smijeh.
A zatim je ugledao prizor zbog kojeg mu je torba ispala iz ruku.
Emir je zastao kao ukopan. Kroz poluotvoren prozor stare kuće ugledao je prizor koji nikada neće zaboraviti. Na drvenom stolu sjedilo je šestero djece, od sedam do petnaest godina, dok je stari Mujo pred njima pažljivo pokazivao kako se drži čekić i kako se željezo obrađuje bez žurbe. Na zidu su visjeli mali čekići, kliješta i turpije koje je očigledno sam napravio u dječijoj veličini. U jednom uglu nalazila se peć koju je improvizovao od stare metalne bačve, a pored nje nekoliko stolica različite visine. Djeca su se smijala dok su pokušavala iskovati prve jednostavne kukice i potkovice. Nije to bila napuštena kuća. Bila je to mala radionica puna života.
Kada je Mujo ugledao Emira na vratima, na trenutak je zašutio. Znao je da je njegova tajna otkrivena. Emir mu je pružio zaboravljenu torbu i tiho rekao: „Majstore… oprostite što sam vas pratio. Nisam znao.“ Mujo je nekoliko sekundi gledao u djecu, a zatim ga pozvao unutra. „Kad si već došao“, rekao je blagim glasom, „sjedni. Vrijeme je da još neko sazna zašto subotom zatvaram radionicu.“ Djeca su nastavila raditi, a Mujo je počeo pričati priču koju je čuvao više od dvadeset godina.
Nakon rata u selu je ostalo mnogo djece bez očeva i djedova. Neka su odrasla u siromaštvu, neka bez ikoga ko bi ih naučio zanatu ili poštenom radu. Jednog dana Mujo je primijetio dvojicu dječaka kako pokušavaju prodati staro željezo koje su ukrali sa napuštenog imanja. Umjesto da ih prijavi, pozvao ih je u radionicu. Dao im je da očiste alat, pokazao im kako se kuje ekser i na kraju ih počastio toplim hljebom i supom. Sutradan su se vratili sami. Zatim su doveli još jednog dječaka, pa još jednu djevojčicu čiji je otac bio bolestan. Tako je nastala njegova subotnja škola zanata. Svake subote nakon podneva okupljao je djecu iz najsiromašnijih porodica, učio ih da rade vlastitim rukama, popravljao im bicikle, pravio alat za njihove roditelje, pomagao oko domaćih zadataka i uvijek im pripremao zajednički ručak. Nikada nije želio da selo sazna. Govorio je: „Ako neko dođe zbog hvale, neće ostati kad nestane aplauza.“
Emir je tada shvatio zašto je torba svake subote bila puna kada je Mujo odlazio, a prazna kada se vraćao. U njoj nisu bili samo čekići i ekseri. Nosio je sendviče, mlijeko, voće, školski pribor, nove rukavice i malu kovertu s novcem koju bi krišom ostavljao porodicama kojima je bilo najteže. Djeca nisu znala da mnoge njihove školske knjige, zimske jakne i ekskurzije nisu platili „dobri ljudi iz grada“, kako im je Mujo govorio, nego upravo on. Da bi to mogao finansirati, često je noću radio dodatne poslove u radionici, izrađivao ukrasne predmete i prodavao ih trgovcima u gradu. Sav taj novac završavao je u toj staroj kući.
„Ali zašto baš ovdje?“ upitao je Emir.
Mujo se nasmiješio i pogledao oko sebe.
„Ova kuća pripadala je mom ocu. Ovdje je mene naučio da držim prvi čekić. Kada je umro, obećao sam sebi da se iz ove kuće više nikada neće čuti plač, nego dječiji smijeh.“
Te riječi duboko su se urezale Emiru u srce.
Nekoliko sedmica kasnije dogodilo se nešto što niko nije očekivao. Mujo je tokom rada doživio težak srčani udar. Ljekari su mu strogo zabranili da nastavi raditi za nakovnjem. Vijest se brzo proširila selom. Tek tada Emir više nije mogao šutjeti. Na zboru građana ispričao je sve što je vidio te subote. U početku niko nije vjerovao. Ljudi koji su godinama govorili da je Mujo lijen ili tvrdoglav spuštali su glave od stida. Kada su zajedno otišli do stare kuće i vidjeli dječiju radionicu, male čekiće, crteže okačene po zidovima i bilježnice pune zapisanih lekcija, mnogima su suze same potekle.
Jedna djevojčica tada je iz džepa izvadila mali komad željeza u obliku srca.
„Ovo mi je majstor napravio kada sam ostala bez mame“, rekla je. „Rekao je da je čovjek najjači onda kada pomaže drugima.“
Jedan dječak dodao je svoju priču.
„Ja sam htio napustiti školu i otići raditi. Majstor mi je kupio knjige i rekao da se pravi majstor prvo kuje znanjem, pa tek onda čekićem.“
U tom trenutku u selu nije ostalo nijedno suho oko.
Već naredne subote, umjesto jednog starog kovača, pred kućom se pojavilo više od pedeset ljudi. Neko je donio drvenu građu, neko novu peć, neko školski pribor, a nekoliko zanatlija ponudilo je da besplatno podučava djecu različitim vještinama. Opština je obnovila staru kuću i pretvorila je u Centar zanata “Majstor Mujo”, mjesto gdje su djeca mogla učiti kovački, stolarski, električarski i mnoge druge zanate potpuno besplatno.
Mujo je, iako više nije mogao raditi kao nekada, svake subote sjedio na staroj klupi ispred radionice i posmatrao djecu kako kuju svoje prve ekseriće i potkovice. Osmijeh na njegovom licu bio je veći od svake zarade koju je ikada mogao ostvariti. Prije nego što je godinu dana kasnije tiho preselio, pozvao je Emira i rekao:
„Zapamti, sine… dobar majstor ne ostavlja iza sebe samo alat. Ostavlja ljude koji će znati njime činiti dobro.“
Danas se u Borovcu više ne pamti koliko je plugova ili sjekira iskovao stari Mujo. Pamti se da je svake subote zatvarao svoju radionicu u podne kako bi otvorio vrata budućnosti djeci koja nisu imala nikoga da ih povede pravim putem. A selo je tek tada shvatilo da je najveće bogatstvo koje je jedan kovač mogao iskovati bilo – ljudsko srce.
KRAJ.