Kada je četrdesetšestogodišnja Fatima tog hladnog oktobarskog jutra povela svoju jedinu kravu niz blatnjavi put prema stočnoj pijaci u Travniku, nije mogla zaustaviti suze. Krava Bjelka bila je posljednje vrijedno što joj je ostalo nakon smrti muža Huseina. Od njenog mlijeka pravila je sir i kajmak, prodavala ih komšijama i tako hranila četrnaestogodišnju kćerku Aminu i devetogodišnjeg sina Haruna.
Ali na stolu kod kuće ležalo je upozorenje da mora platiti dug za struju i nekoliko zaostalih računa, dok je u ladici držala još gori papir — potvrdu da Amina mora platiti troškove školskog doma ako želi nastaviti školovanje u Travniku. Fatima je tri noći računala, brisala brojeve i ponovo ih pisala. Rješenja nije bilo. Zato je tog jutra poljubila Bjelku između rogova, vezala joj konopac oko vrata i krenula prema pijaci.
„Oprosti mi“, šaputala je životinji. Nije znala da će nekoliko sati kasnije nepoznati starac platiti kravu bez cjenkanja, uzeti konopac iz njene ruke, a zatim joj ga vratiti zajedno s kovertom zbog koje će Fatima pomisliti da je napravio strašnu grešku.
Fatimin muž Husein bio je vrijedan čovjek koji je godinama radio u pilani nedaleko od Travnika. Nikada nisu imali mnogo, ali djeca nisu išla gladna na spavanje. Sve se promijenilo dvije godine ranije kada je Husein iznenada umro od srčanog udara. Iza njega nije ostala ušteđevina, samo mala kuća, nekoliko dunuma zemlje i Bjelka. Fatima je radila sve što je mogla:
čistila kuće, brala maline, pomagala starijim ženama i prodavala mliječne proizvode. Amina je bila odlična učenica i sanjala je da jednog dana postane medicinska sestra. Kada je dobila priliku nastaviti školovanje u Travniku, Fatima joj je obećala da novac neće biti razlog da odustane. Ali troškovi su rasli. Jedne večeri Amina je čula majku kako u kuhinji broji posljednje novčanice.
„Mama, ne moram ići“, rekla je. „Mogu ostati ovdje i raditi.“ Fatima ju je pogledala gotovo ljutito. „Tvoj babo i ja nismo te učili da odustaneš zato što smo siromašni.“ Sljedećeg jutra odlučila je prodati Bjelku.
Na pijaci su trgovci odmah prepoznali da joj je novac potreban. Jedan joj je ponudio jedva polovinu vrijednosti krave. Drugi je pregledao Bjelku i rekao: „Stara je. Budi sretna ako dobiješ išta.“ Fatima je znala da laže; Bjelka je bila zdrava i još je davala dovoljno mlijeka. Ipak, vrijeme je prolazilo, a ona je postajala sve očajnija. Tada joj je prišao starac od možda sedamdeset godina.
Nosio je običan smeđi kaput i staru vunenu kapu. „Koliko tražiš?“ upitao je. Fatima mu je rekla cijenu, očekujući cjenkanje. Starac je samo izvadio novac i prebrojao ga. „U redu.“ Fatima ga je zbunjeno pogledala. „Nećete ni pokušati spustiti cijenu?“ „Ako si rekla koliko vrijedi, zašto bih te tjerao da kažeš manje?“ odgovorio je. Te jednostavne riječi gotovo su je ponovo rasplakale.
Kada joj je stavio novac u ruku, Fatima je posljednji put zagrlila Bjelku. „Dobro je čuvajte“, rekla je. „Mirna je. Samo se boji grmljavine. I nemojte joj davati hladnu vodu odmah poslije mužnje.“ Starac ju je pažljivo slušao. „Dugo je kod vas?“ „Od teleta.“ Fatima je spustila pogled. „Muž ju je kupio kada se Harun rodio.“ Starac je na spomen Huseina podigao obrve.
„Kako se zvao vaš muž?“ „Husein Dedić.“ Čovjek je nekoliko trenutaka potpuno šutio. „Husein iz sela iznad Turbeta?“ Fatima ga je iznenađeno pogledala. „Jeste. Poznavali ste ga?“ Starac nije odmah odgovorio. Samo je pitao: „Je li radio u pilani kod Travnika?“ Kada je Fatima potvrdila, čovjek je skinuo kapu i dugo gledao u zemlju. Zatim je rekao: „Sačekajte me ovdje.“
Otišao je prema starom automobilu parkiranom uz cestu i vratio se s bijelom kovertom. Fatima je pomislila da želi poništiti kupovinu. Međutim, starac je uzeo konopac kojim je držao Bjelku, pogledao životinju, pa ga ponovo pružio Fatimi. „Evo.“ „Ne razumijem.“ „Vodite je kući.“ Fatima je odmahnula glavom. „Ali upravo ste je kupili.“ „Jesam.“ „Onda je vaša.“
Starac se blago nasmiješio. „Platio sam ono što sam želio platiti. Kravu nisam došao uzeti.“ Fatima je pokušala vratiti novac, ali čovjek joj je zatvorio šaku. Zatim joj je pružio kovertu. „A ovo pripada vama.“ Fatima se povukla. „Ne mogu to uzeti.“ „Niste još ni pogledali šta je.“ „Šta god da je, već ste mi dali previše.“ Starac je tada izgovorio Huseinovo ime tako tiho da se Fatima zaustavila. „Vaš muž je meni prije mnogo godina dao mnogo više.“
Sjela je na drvenu klupu pored pijace i otvorila kovertu. Unutra nije prvo ugledala novac, nego staru crno-bijelu fotografiju. Na njoj su stajala četiri mlada radnika ispred pilane. Jedan je bio Husein. Pored njega stajao je isti starac, samo četrdesetak godina mlađi. Na poleđini je Huseinovim rukopisom pisalo: „Nijedan posao nije vrijedan čovjekovog života.“
Fatima je podigla pogled. Starac je sjeo pored nje i predstavio se kao Mustafa. Ispričao je da je prije skoro trideset godina radio s Huseinom. Jednog dana pukao je lanac na mašini i veliki komad drveta krenuo prema njemu. Husein ga je gurnuo u stranu i sam zadobio ozbiljnu povredu ramena. „Spasio mi je život“, rekao je Mustafa. „A poslije nije htio ni da čuje za nagradu.“
Fatima je ponovo pogledala u kovertu. Iza fotografije nalazio se presavijeni dokument i nekoliko novčanica. Iznos je bio mnogo veći od cijene krave. „Ne“, rekla je i odmah pokušala vratiti kovertu. „Ovo ne mogu prihvatiti.“ Mustafa je nije uzeo. „Prije mnogo godina rekao sam Huseinu da ću mu jednog dana vratiti dug. Znaš šta mi je odgovorio? Rekao je:
‘Ako baš želiš vratiti, pomozi mojoj djeci ako njima ikada zatreba više nego meni.’ Mislio sam da se šali. Poslije sam otišao raditi u Austriju. Kada sam se vratio, izgubili smo kontakt. Tek danas sam saznao da je umro.“
Fatimi su suze klizile niz lice. Ali tada je otvorila presavijeni dokument.
Na vrhu je bilo ime njene kćerke Amine.
„Odakle vam ovo?“ prošaputala je.
Mustafa nije stigao odgovoriti.
Iza njih se začuo glas jednog trgovca: „Mustafa, jesi li siguran da želiš ovo uraditi? To nije mali iznos.“
Fatima je pogledala starca, pa dokument.
Mustafa joj je mirno odgovorio: „Nisam došao na ovu pijacu da kupim kravu. Došao sam kupiti dvije za svoje imanje. Ali izgleda da me je Husein danas doveo ovdje zbog nečeg sasvim drugog.“
Fatima je ponovo pogledala dokument i shvatila da drži potvrdu o uplati Amininog školskog doma za cijelu godinu. Mustafa je objasnio da je, dok je čekao da ona otvori kovertu, njegov sin telefonom kontaktirao školu prema podacima koje je Fatima ranije spomenula u razgovoru.
Uplata još nije bila završena, ali je u kovertu stavio novac namijenjen upravo tome i napisanu izjavu da želi pokriti troškove školovanja. „Ne mogu vam dozvoliti“, ponavljala je Fatima. „Vi mene ne poznajete.“ Mustafa ju je pogledao ozbiljno. „Tačno. Ali poznavao sam Huseina. A čovjeka najbolje upoznaš onda kada vidiš šta uradi kad niko ne očekuje da nešto dobije zauzvrat.“
Fatima je insistirala da barem vrati novac koji je dobila za Bjelku. Mustafa je odbio. „Kravu sam kupio po cijeni koju si tražila.“ „Ali ste mi je vratili.“ „To je moj problem.“ „Onda ste izgubili novac.“
Mustafa se nasmijao. „Ne. Danas sam prvi put poslije trideset godina platio dug koji mi je bio važniji od bilo kojeg računa.“ Zatim je ustao i pomilovao Bjelku po vratu. „Osim toga, ova krava očigledno pripada vašoj porodici. Vidio sam kako te gledala kada si mi dala konopac. Da sam je odveo, osjećao bih se kao lopov.“
Kada se Fatima tog popodneva vratila u selo vodeći Bjelku, Amina je istrčala iz kuće. „Mama! Nisi je prodala?“ Fatima nije odgovorila odmah. Zagrlila je kćerku, a zatim joj pružila kovertu. U kuhinji je ispričala sve što se dogodilo. Amina je nekoliko puta pročitala dokument, pa počela plakati.
„Neću uzeti taj novac.“ Fatima je u njenom glasu prepoznala Huseinovu tvrdoglavost. „I ja sam isto rekla.“ „Pa zašto si ga donijela?“ Fatima je izvadila staru fotografiju. „Zato što možda ovo nije milostinja. Možda je obećanje koje je tvoj babo ostavio prije nego što smo ti i ja znale da će nam ikada trebati.“
Mustafa je nekoliko dana kasnije došao u selo. Ovaj put nije bio sam. Sa njim su stigli supruga, sin i unuka. Donio je još nekoliko fotografija iz vremena kada je radio s Huseinom. Djeca su prvi put čula priče o ocu koje im Fatima nikada nije mogla ispričati. Mustafa im je pričao kako je Husein dijelio ručak s radnicima, kako je ostajao nakon smjene pomoći drugima i kako je nakon nesreće u kojoj je spasio Mustafu odbio nekoliko plata koje mu je ovaj pokušao dati.
„Vaš babo nije bio bogat čovjek“, rekao je Harunu, „ali ja sam tada prvi put shvatio da postoje ljudi koji imaju malo, a ipak mogu dati više od onih koji imaju mnogo.“
Amina je nastavila školovanje. Fatima je zadržala Bjelku i ponovo prodavala mlijeko i sir. Mustafa nije pokušavao preuzeti njihov život niti ih pretvoriti u ljude koji zavise od njegove pomoći. Kada je Fatimi ponudio dodatni novac, ona ga je odbila. Umjesto toga zamolila ga je da joj pomogne pronaći stalne kupce za sir i kajmak.
Mustafa je imao nekoliko poznanika koji su držali restorane u Travniku. Za nekoliko mjeseci Fatima je zarađivala dovoljno da sama plaća račune i dio Amininih troškova. „E, ovo mogu prihvatiti“, rekla je Mustafi. „Nisi mi dao ribu. Pokazao si mi gdje je pijaca.“ Starac se glasno nasmijao.
Prošle su četiri godine. Amina je završila školu za medicinsku sestru i zaposlila se u Travniku. Od prve plate kupila je majci novi šporet, a od druge Harunu školske knjige. Fatima ju je upozoravala da nešto ostavi i za sebe. Amina bi se samo nasmijala.
Jednog dana rekla je majci: „Znaš šta mi je najčudnije? Babo je pomogao Mustafi prije nego što sam se ja rodila. A njegova odluka je godinama kasnije pomogla meni.“ Fatima je odgovorila: „Zato nikada ne znaš koliko daleko može otići ono dobro što uradiš danas.“
Bjelka je u međuvremenu ostarjela. Više nije davala mnogo mlijeka, ali Fatima nije ni pomišljala da je ponovo proda. „Ona je već jednom bila na pijaci za cijeli život“, šalila se.
Harun joj je napravio topliji dio štale, a Amina joj je svaki put kada bi došla iz Travnika donosila jabuke. Mustafa je povremeno navraćao i uvijek bi prvo otišao do Bjelke. „Najskuplja krava koju nikada nisam imao“, govorio je, a Fatima bi mu odgovarala: „Sam si kriv što si loš trgovac.“
Nekoliko godina kasnije Mustafa se razbolio. Amina je tada već radila u zdravstvenoj ustanovi. Kada je čula da mora često dolaziti na preglede, organizovala je da mu termini budu usklađeni i nekoliko puta lično pomogla njegovoj porodici oko procedura. Jednog dana Mustafa ju je pogledao iz bolničkog kreveta i rekao: „Tvoj otac mi je spasio život, ja sam tebi pomogao da završiš školu, a sada ti pomažeš meni. Izgleda da se taj dug nikada neće završiti.“ Amina se nasmiješila. „Možda zato što više nije dug.“ „Nego šta?“ „Porodica.“
Mustafi su potekle suze.
Fatima je tada prvi put potpuno razumjela ono što se dogodilo na pijaci. Mislila je da tog jutra vodi Bjelku da je zauvijek izgubi. Plakala je jer je vjerovala da siromaštvo od nje uzima posljednje što joj je muž ostavio. Ali upravo ju je taj konopac doveo do čovjeka koji je skoro trideset godina u sebi nosio sjećanje na Huseinovu dobrotu.
Mnogo kasnije, kada bi neko pitao Fatimu kako je upoznala Mustafu, ona bi pokazala stari konopac koji je čuvala na zidu štale. Nije čuvala novac iz koverte, jer je odavno potrošen na ono čemu je bio namijenjen. Nije čuvala ni potvrde o plaćenoj školi. Ali konopac nije bacila.
Podsjećao ju je na jutro kada je mislila da se vraća kući siromašnija nego ikada, a vratila se vodeći istu kravu, noseći budućnost svoje kćerke u koverti i priču o pokojnom mužu koju nikada ranije nije čula.
Husein za života nije znao hoće li mu Mustafa ikada vratiti učinjeno dobro.
Nije zato ni pomogao.
Ali skoro trideset godina kasnije, kada njegovoj porodici više nije mogao pomoći vlastitim rukama, jedno staro dobro djelo pronašlo je put kući umjesto njega.
A sve je počelo onog trenutka kada je uplakana udovica predala nepoznatom starcu konopac svoje posljednje krave.
I završilo se tako što joj je taj isti čovjek konopac vratio.
Zajedno s nadom koju je mislila da je tog jutra zauvijek izgubila.
KRAJ