Čovjek s druge strane rijeke

U malom bosanskom selu, između guste šume i hladne planinske rijeke, živio je starac po imenu Ismet.

Bio je tih čovjek. Svako jutro ustajao je prije ostalih, pravio kafu i odlazio do rijeke. To mu je bila navika više od četrdeset godina. Sjedio bi na staroj drvenoj klupi, gledao vodu i vraćao se kući prije zalaska sunca.

Sve je bilo potpuno obično.

Sve dok jednog jutra nije ugledao čovjeka na drugoj strani rijeke.

Ismet je prvo pomislio da je to neki putnik. Čovjek je stajao potpuno mirno. Nosio je tamni kaput i u ruci držao stari štap.

Ali kada je Ismet bolje pogledao njegovo lice, krv mu se sledila.

Čovjek preko rijeke izgledao je potpuno isto kao on.

Isto lice. Ista sijeda kosa. Isti ožiljak iznad lijeve obrve. Čak je i držanje tijela bilo isto.

Ismet je trepnuo nekoliko puta.

Čovjek preko rijeke uradio je isto.

Ismet je podigao desnu ruku.

Čovjek preko rijeke podigao je desnu ruku.

Ismet je napravio jedan korak unazad.

Drugi čovjek je učinio isto.

Starac je pobjegao kući.

Sljedećeg jutra pokušao je sebe ubijediti da je sve samo priviđenje. Možda je bio umoran. Možda je magla napravila neobičnu sjenku. Možda je neko slučajno ličio na njega.

Ali kada je ponovo stigao do rijeke, čovjek je već bio tamo.

Čekao ga je.

Ismet mu je prišao nekoliko koraka.

„Ko si ti?“ povikao je.

Čovjek nije odgovorio.

Samo je stajao i gledao ga.

Ismet je ponovo pitao: „Kako se zoveš?“

Ovoga puta čovjek je polako otvorio usta. Ali glas nije mogao čuti zbog šuma rijeke.

Čovjek je samo pokazao prema šumi iza Ismeta.

Zatim je nestao.

Ne otišao.

Ne potrčao.

Samo više nije bio tamo.

Trećeg dana Ismet je pronašao tragove cipela na obali.

Bili su potpuno isti kao njegovi.

Ista veličina. Isti oblik đona.

Pratili su obalu nekoliko metara, a zatim naglo prestajali.

Ismet je počeo osjećati da čovjek preko rijeke nije slučajan stranac.

Zato je otišao do najstarije osobe u selu, žene po imenu Fatima.

Kada joj je opisao čovjeka, žena je dugo šutjela.

A onda ga je pitala: „Jesi li vidio njegovu lijevu ruku?“

„Jesam.“

„Ima li ožiljak?“

Ismet je klimnuo.

Fatima je spustila pogled.

„Onda se vratio.“

Ismet se namrštio.

„Ko?“

Fatima nije odgovorila.

Umjesto toga, otišla je do stare drvene komode i izvadila požutjelu fotografiju.

Na fotografiji su bila dva dječaka.

Stajali su pored iste rijeke.

Ismet je odmah prepoznao sebe.

Ali pored njega bio je još jedan dječak.

Imao je njegovo lice.

Ismet je problijedio.

„Ko je ovo?“

Fatima ga je pogledala.

„Tvoj brat.“

Starac je odmahnuo glavom.

„Nemam brata.“

Fatima je tiho rekla: „Imao si ga.“

Te noći Ismet nije mogao spavati.

Pokušavao je da se sjeti djetinjstva. Sjećao se kuće. Sjećao se majke. Sjećao se oca.

Ali nije se mogao sjetiti brata.

Zašto?

Kako je moguće da je cijeli život zaboravio osobu koja je izgledala potpuno isto kao on?

U zoru je pronašao staru drvenu kutiju koju je njegova majka ostavila iza sebe.

Unutra su bile dječije stvari. Stari sat, crveni šal, nekoliko pisama i jedna mala metalna pločica.

Na njoj su bila urezana dva imena.

Ismet i Ismail.

Ismet je osjetio kako mu ruke drhte.

Ismail.

To ime mu je bilo poznato.

Ali nije znao odakle.

Tada je pronašao posljednje pismo.

Nije bilo upućeno njemu.

Pisalo je: „Ako se ikada vrati, nemoj mu dozvoliti da pređe rijeku.“

Ispod toga stajao je potpis njegove majke.

Sljedećeg jutra Ismet se vratio na rijeku.

Čovjek je već čekao.

Ovoga puta nije stajao daleko. Bio je bliže vodi.

Ismet je povikao: „Ismail!“

Čovjek je podigao glavu.

Prvi put se nasmiješio.

A onda je izgovorio nešto.

Ovoga puta Ismet je jasno čuo.

„Kasniš.“

Starac je ostao bez riječi.

„Gdje si bio?“

Čovjek je pokazao prema šumi.

„Čekao sam.“

„Čekao šta?“

Čovjek je pogledao prema vodi.

„Da se sjetiš.“

Ismet je tog dana prvi put prešao rijeku.

Nije znao zašto.

Možda zbog odgovora. Možda zbog brata. Možda zato što je cijeli život osjećao da mu nešto nedostaje.

Kada je stigao na drugu obalu, čovjek više nije bio tamo.

Umjesto njega, pronašao je staru kuću skrivenu među drvećem.

Vrata su bila otvorena.

Unutra je sve izgledalo kao da je vrijeme stalo.

Na zidu su visile desetine fotografija.

Ismet je prišao prvoj.

Na njoj je bio on kao dječak.

Na drugoj je bio njegov brat.

Na trećoj su obojica stajali pored rijeke.

Na posljednjoj fotografiji jedan dječak je stajao sam.

Drugi je nedostajao.

Ispod fotografije pisalo je: „Onaj koji je prešao nije se vratio.“

Ismet je osjetio hladnoću.

I tada se sjetio.

Ne svega.

Samo jednog trenutka.

Bio je dječak.

On i Ismail su se igrali pored rijeke.

Ismail je potrčao prema vodi.

Ledena struja ga je povukla.

Ismet je pokušao da ga spasi.

Ali nije uspio.

Ismail je nestao.

A nakon toga njegova majka nikada više nije spomenula njegovo ime.

Kao da su se svi dogovorili da ga izbrišu iz sjećanja.

Ismet je izašao iz kuće.

Na obali je ponovo stajao njegov brat.

Ovoga puta mnogo bliže.

„Zašto si mi se pokazao tek sada?“ upitao je Ismet.

Ismail je pogledao prema rijeci.

„Nisam ja došao.“

Ismet se ukočio.

„Šta?“

Ismail je pokazao iza njega.

„Ti si došao meni.“

Starac se polako okrenuo.

I tada je ugledao nešto zbog čega nije mogao progovoriti.

Na drugoj strani rijeke stajao je još jedan Ismet.

Isti čovjek.

Isto lice.

Isti kaput.

Samo što je taj drugi Ismet gledao direktno prema njima.

Ismet je pogledao svog brata.

Zatim čovjeka preko rijeke.

Pa ponovo brata.

„Ko je on?“

Ismail je tiho odgovorio: „Onaj koji nikada nije prešao.“

Ismet je napravio korak unazad.

Čovjek preko rijeke napravio je isti korak.

Ismail je nestao u magli.

A onda je rijeka odjednom postala potpuno mirna.

Ismet je ostao sam.

Kada se nekoliko sati kasnije vratio u selo, niko nije vjerovao njegovoj priči.

Ali od tog dana više nije odlazio do rijeke.

Sve dok jednog jutra nije pronađen mrtav u svojoj kući.

Na stolu je ostavljena samo jedna fotografija.

Na njoj su bila tri dječaka.

Ismet.

Ismail.

I treći dječak čije lice niko nije prepoznavao.

Na poleđini je bila napisana jedna rečenica.

„Jedan je umro. Jedan je otišao. A treći još uvijek čeka.“

Mještani su pokušali pronaći mjesto sa fotografije.

Nikada ga nisu pronašli.

Ali nekoliko mjeseci kasnije, jedan dječak iz sela otišao je do rijeke.

Tamo je ugledao starca na drugoj obali.

Starac mu je izgledao poznato.

Dječak je prišao vodi.

Starac je podigao ruku.

Dječak je podigao svoju.

A onda je starac pokazao prema šumi.

Kao da mu govori da dođe.

Dječak je pobjegao.

Te večeri pitao je majku ko je živio pored rijeke.

Majka mu je odgovorila: „Niko.“

Dječak je tada izvadio fotografiju koju je pronašao na obali.

Na njoj je bio isti starac.

Ispod slike pisala je godina 1979.

A u donjem uglu fotografije stajao je dječak.

Dječak koji je držao fotografiju u rukama.

Imao je isto lice kao on.

Samo mnogo starije.