Kada bi u kuću Dedića u malom selu nedaleko od Travnika došli gosti, četrdesetogodišnja Marina izgledala je kao snaha kakvu bi svaki stariji čovjek poželio. Svom osamdesetogodišnjem svekru Hasanu prva bi donijela mekanu stolicu, stavila mu jastuk iza leđa i pred njega spustila kafu bez šećera.
„Babo, nemojte ustajati, ja ću“, govorila bi dovoljno glasno da je čuju rođaci i komšije. Ako bi Hasan pokušao odnijeti šolju u kuhinju, uzela bi mu je iz ruke. Pred ljudima mu je popravljala kragnu, podsjećala ga na lijekove i govorila svom mužu Nedimu: „Ne brini ti za babu dok radiš.
Dok sam ja ovdje, ništa mu neće faliti.“ Nedim joj je vjerovao. Radio je kao vozač za firmu iz Viteza i često odlazio prije sedam ujutro, a vraćao se tek predvečer. Njegov otac je nakon moždanog udara ostao slabiji na lijevu nogu i više nije mogao živjeti potpuno sam. Zato se prije sedam mjeseci preselio kod sina i snahe.
Nedim je mislio da je pronašao najbolje moguće rješenje. Samo je njihova šezdesetosmogodišnja komšinica Zilha, čija je kuća stajala s druge strane niske ograde, primjećivala nešto što ostali nisu: čim bi posljednji gost otišao i Nedimov automobil nestao niz cestu, Marina bi prestala Hasana zvati „babo“.
Hasan je prije bolesti živio u svojoj staroj kući udaljenoj desetak kilometara. Bio je penzionisani radnik pilane, udovac već jedanaest godina i čovjek koji je teško prihvatao pomoć. Imao je malu penziju, nekoliko stabala šljive i radionicu u kojoj je popravljao polomljene drške alata komšijama.
Nakon udara proveo je tri sedmice u bolnici i još mjesec dana na rehabilitaciji. Ljekar je rekao da može hodati uz štap, ali da bi bilo rizično da ostane sam, posebno zbog kupanja, stepenica i mogućnosti novog pada. Nedim ga je doveo kući bez mnogo razgovora. Marina se tada nije protivila.
Njihove dvije kćerke već su studirale u Sarajevu, pa je jedna soba bila prazna. Problem je bio što je ono što je trebalo trajati nekoliko mjeseci postepeno postalo trajno. Nedim je počeo govoriti da se otac više nikada neće vratiti u staru kuću. Hasan nije bio siguran da to želi, a Marina je shvatila da niko nije ni pitao želi li ona godinama biti osoba koja će najveći dio dana provoditi sa svekrom.
Umjesto da to kaže mužu, počela je ljutnju usmjeravati prema Hasanu. U početku su to bile sitnice. Nakon što Nedim ode, Marina bi mu rekla da ne ulazi u kuhinju dok ona ne završi čišćenje. Zatim je počela ostavljati njegov doručak na malom stolu u hodniku jer je tvrdila da previše mrvi. Kada bi Hasan uključio televizor, govorila bi da je preglasan. Ako bi izašao na terasu dok ona razgovara s prijateljicom, rekla bi:
„Možete li malo unutra? Ne morate baš sve slušati.“ Hasan se pokušavao ne svađati. Govorio je sebi da je ovo njena kuća i da treba biti zahvalan što ga je primila. Ali pravila su postajala sve ponižavajuća. Marina mu je jednom rekla da tokom dana ne koristi veliki frižider nego mali u ostavi, gdje mu je ostavljala vodu, jogurt i nešto hrane. „Lakše je da svako zna šta je njegovo“, objasnila je. Hasan je pogledao police pune hrane i pitao: „A šta ako hoću jabuku?“ Marina je odgovorila: „Samo pitajte.“ Nakon toga rijetko je išta tražio.
Zilha je prve znakove primijetila kroz prozor svoje kuhinje. Svakog jutra oko pola osam vidjela bi Nedima kako odlazi. Dvadesetak minuta kasnije Hasan bi često izašao i sjeo na klupu uz šupu, čak i kada je bilo hladno. Jednog novembarskog jutra Zilha je prešla ogradu i pitala ga zašto sjedi vani dok puše vjetar. Hasan se nasmijao.
„Volim zraka.“ „Hasane, poznajem te četrdeset godina. Ti si i ljeti govorio da te propuh ubija.“ On se nasmijao, ali nije odgovorio. Zilha mu je ponudila kafu. Odbio je. Sljedećeg dana ponovo ga je vidjela vani. Trećeg dana donijela mu je šolju bez pitanja. Dok je pio, iz kuće je izašla Marina.
„Zilho, nemojte mu donositi kafu. Doktor mu je rekao da smanji.“ Hasan je spustio šolju. Zilha je pogledala Marinu. „Jedna mala mu neće ništa.“ Marina se nasmiješila. „Vi ga razmazite, a ja poslije moram paziti.“ Rečenica je zvučala bezazleno, ali Zilha je vidjela kako Hasan odmah spušta pogled.
Nekoliko sedmica kasnije Dedićima je došla rodbina iz Zenice. Zilha je također bila pozvana na kafu. Marina je cijelo popodne trčala oko Hasana. Donijela mu je supu prije svih, pitala ga je li mu hladno i pred gostima rekla: „Babo, ako vam noga zaboli, samo recite.“ Hasan je gotovo cijelo vrijeme šutio. Kada su gosti krenuli, jedna rođaka je rekla Nedimu:
„Čuvaj ti ovu ženu. Ne bi svaka ovako pazila svekra.“ Nedim se ponosno nasmijao. Hasan je gledao u stol. Zilha je posljednja izašla. Već je stigla do svoje kapije kada se sjetila da je ostavila naočale. Vratila se bez kucanja jer su vrata još bila otključana. Iz kuhinje je čula Marinin glas:
„Sad možete skloniti svoj tanjir. Nisam ja cijeli dan služavka.“ Hasan je odgovorio da će to učiniti čim malo odmori nogu. „Pred ljudima možete sjediti tri sata, a kad treba odnijeti tanjir, odmah vas boli.“ Zilha je ostala u hodniku. Hasan je tiho rekao: „Nisam tražio da me služiš.“ Marina je odgovorila: „Niste tražili ništa. Samo ste došli i ostali.“
Zilha je uzela naočale i otišla prije nego što je iko primijetio da se vratila. Te noći nije mogla zaspati. Poznavala je Hasana još iz vremena kada su im djeca išla zajedno u školu. Znala je da je tvrdoglav i ponosan, ali nije željela donositi zaključak na osnovu jedne svađe.
Zato ga sljedećeg jutra nije ispitivala. Samo je sjela kraj njega na klupu. Nakon nekoliko minuta rekla je: „Čula sam jučer.“ Hasan se ukočio. „Šta?“ „Dovoljno.“ On je odmah rekao: „Nemoj Nedimu ništa govoriti.“ „Zašto?“ „Jer će napraviti belaj.“
„A ti ćeš ovako?“ Hasan je dugo gledao prema cesti. „Nedim radi. Ima kredita. Djeca studiraju. Ako se posvađa sa ženom zbog mene, šta sam onda napravio?“ Zilha je odgovorila: „A šta je ona napravila?“ Hasan nije rekao ništa.
Zilha je narednih sedmica saznala da problem nije jedna ružna rečenica. Hasan joj je polako priznao da ruča sam kada Nedim nije kod kuće, da mora pitati prije nego uzme hranu iz glavnog frižidera i da ga Marina često šalje u sobu kada joj neko dođe. Najviše ga je boljelo što se pred Nedimom ponaša potpuno drugačije.
„Da je stalno takva, on bi vidio“, rekao je. „Ovako će misliti da lažem.“ Zilha ga je pitala zašto se ne vrati svojoj kući. Hasan je rekao da bi se sutra vratio kada bi mogao, ali kupatilo je na spratu, ulaz ima tri visoke stepenice, a zimi niko ne prolazi redovno kraj kuće.
„Mogao bih pasti i ležati dva dana.“ Zilha je tada razumjela zašto šuti. Nije birao između dobre i loše kuće. Birao je između nesigurnosti kada je sam i poniženja kada nije.
Prelomni trenutak dogodio se početkom decembra. Nedim je imao slobodnu subotu, a u kuću su došli njegova sestra Mirela i njen muž. Marina je ponovo bila savršeno pažljiva. Čak je pred svima donijela Hasanu toplu deku. Zilha je s prozora gledala goste kako odlaze oko četiri. Nedim je deset minuta kasnije odvezao sestru do autobuske stanice.
Čim je automobil otišao, Marina je izašla na terasu i bacila deku na stolicu. Hasan je krenuo prema dnevnoj sobi, ali ga je zaustavila. „Nemojte sad tamo. Moram sve očistiti.“ „Samo bih sjeo.“ „Imate svoju sobu.“ Hasan je rekao: „Cijeli dan sam bio tamo s ljudima.“ „Ljudi su otišli.“
Zilha je stajala s druge strane ograde i sve čula. Ovoga puta nije prešutjela. Prišla je kapiji i rekla: „Marina, pusti čovjeka da sjedne.“ Marina se okrenula. „Molim?“ „Čula si.“ „Ovo je moja kuća.“ „Jeste. Zato je još gore što čovjek u njoj mora čekati da mu sin dođe da bi smio biti u dnevnoj sobi.“
Marina je problijedjela od bijesa. „Ne miješajte se u moju porodicu.“ Zilha je odgovorila: „Ne bih da mi Hasan nije mjesecima govorio da šutim.“ Hasan je odmah ustao. „Zilho, dosta.“ Ali bilo je kasno. Nedim se upravo vraćao. Izašao je iz automobila i već s kapije čuo posljednje riječi.
„Šta da šuti?“ pitao je. Niko nije odgovorio. Pogledao je oca, zatim suprugu, pa Zilhu. „Šta se događa?“ Hasan je rekao da nije ništa. Zilha ga je prekinula. „Jeste nešto. I ako mu ti nećeš reći, reći ću ja ono što sam sama vidjela.“
Nedim nije odmah povjerovao. Ne zato što je mislio da Zilha laže, nego zato što se njene riječi nisu uklapale u sedam mjeseci onoga što je gledao vlastitim očima. Pitao je oca jede li zaista odvojeno kada njega nema. Hasan je šutio. „Babo, gledaj me.“ Hasan ga je pogledao. „Ponekad.“
„Moraš li pitati za hranu?“ „Nedime, nemoj.“ „Je li istina?“ Nakon duge tišine Hasan je odgovorio: „Jeste.“ Marina je tada počela govoriti. Rekla je da Zilha vidi samo nekoliko trenutaka, da niko ne zna koliko je teško živjeti s bolesnim starcem i da Hasan nije bespomoćan koliko se predstavlja. Nedim ju je zaustavio.
„Je li istina da ga šalješ u sobu kada ja odem?“ Marina je rekla da joj ponekad treba privatnost. „Je li istina da pred gostima radiš stvari koje inače ne radiš?“ Marina je šutjela.
Te večeri nije bilo velikog izbacivanja ni dramatičnog kraja braka. Nedim je prvo odvezao oca kod sestre Mirele. Hasan je protestovao jer nije želio praviti problem, ali Nedim mu je rekao: „Problem već postoji. Samo ga ja nisam vidio.“ Kada se vratio kući, razgovor sa Marinom trajao je skoro do jutra.
Ona je konačno priznala da nikada nije željela trajno živjeti sa svekrom. Pristala je na nekoliko mjeseci, a kada je Nedim bez razgovora počeo govoriti da će Hasan ostati zauvijek, osjećala je da joj je neko oduzeo pravo glasa u vlastitoj kući. Pred ljudima je glumila brižnost jer nije željela da je porodica smatra lošom snahom.
„A njemu si pokazivala ljutnju koju nisi smjela pokazati meni“, rekao je Nedim. Marina nije mogla poreći. Nedim je također morao priznati svoju grešku. Očekivao je od supruge da bude svakodnevni njegovatelj njegovom ocu samo zato što je više vremena kod kuće. Nikada je nije pitao može li to izdržati. Ali jasno joj je rekao da to ne opravdava ponižavanje čovjeka koji od nje zavisi.
Narednih mjesec dana porodica je tražila rješenje u kojem Hasan neće morati birati između samoće i života u kojem se osjeća nepoželjno. Njegova stara kuća bila je zdrava i čvrsta, samo neprilagođena njegovom stanju. Nedim i sestra Mirela platili su da se u prizemlju napravi malo kupatilo.
Na ulazu su postavili rukohvat i blagu rampu, a Hasan je dobio dugme za hitan poziv koje je nosio oko vrata. Dogovorili su s lokalnom službom pomoći u kući da žena dolazi radnim danima, dok je Zilha, koja je ionako često prolazila tim putem, obećala da će ga zvati svako jutro.
Hasan se vratio u svoju kuću krajem januara. Prve večeri sjedio je u dnevnoj sobi gotovo do ponoći, ne zato što mu se gledao televizor, nego zato što je uživao u jednostavnoj činjenici da ga niko neće pitati zašto još sjedi tu.
Marina mu nije dolazila skoro tri mjeseca. Kada je konačno pitala može li ga posjetiti, Hasan je rekao da može. Sjela je za njegov kuhinjski sto i prvi put nije pokušala izgledati brižno. „Znam da vam izvinjenje neće vratiti ono vrijeme“, rekla je. „Neće“, odgovorio je Hasan.
„Bila sam ljuta na Nedima, na obaveze, na to što niko nije pitao mene. A onda sam to kažnjavala na vama.“ Hasan je dugo šutio. „Znaš šta je meni bilo najgore?“ „Šta?“ „Nisu ni ručak ni frižider. Najgore je bilo kada ljudi odu pa ti postaneš druga osoba. Onda počneš sumnjati u sebe. Misliš: možda pretjerujem, jer pred svima je dobra.“ Marina je spustila oči. „Znam.“ Hasan je odmahnuo glavom. „Sad znaš.“
Njihov odnos nije čudesno popravljen. Hasan više nikada nije živio s njima, a Marina nikada više nije koristila pretjerano nježne riječi pred gostima. Vremenom je počela dolaziti zajedno s Nedimom, a kasnije ponekad i sama. Ako bi Hasan rekao da nešto može uraditi bez pomoći, pustila bi ga.
Nedim i Marina također su otišli na bračno savjetovanje, gdje je Nedim morao naučiti da briga o njegovom ocu nije automatski ženina obaveza, a Marina da nezadovoljstvo mora izgovoriti osobi s kojom ima problem, a ne pretvoriti slabiju osobu u metu.
Najneobičnija promjena dogodila se kod Zilhe. Hasan ju je mjesecima zadirkivao da je „seoska inspekcija“. Svako jutro bi se pojavila na kapiji ili nazvala telefonom. Jednog proljetnog dana donijela mu je kafu i sjela u dvorištu. „Sad mogu priznati nešto“, rekla je.
„Šta?“ „Mislila sam da ćeš se naljutiti na mene što sam rekla Nedimu.“ Hasan se nasmijao. „I jesam.“ Zilha ga je iznenađeno pogledala. „Pa što nisi rekao?“ „Bio sam ljut jedno tri dana.“ „A poslije?“ Hasan je pogledao svoju kuću. „Poslije sam shvatio da sam se više bojao svađe nego života kakav sam živio.“
Skoro godinu dana nakon svega, Nedim je u očevoj kući organizovao mali porodični ručak za Hasanov osamdesetprvi rođendan. Došli su rođaci, komšije, djeca iz Sarajeva, Marina i, naravno, Zilha. Hasan je sjedio na čelu stola. Marina mu je donijela kafu, ali nije rekla: „Babo, nemojte ustajati.“
Samo ju je spustila pred njega i pitala: „Bez šećera?“ Hasan je klimnuo. Kada su gosti počeli hvaliti kako porodica lijepo brine o njemu, Hasan se nasmijao i rekao: „Nemojte vi ništa zaključivati po jednom ručku. Ljude treba gledati i kad nema gostiju.“ Za stolom je na trenutak zavladala tišina. Marina ga je pogledala. Hasan nije govorio iz osvete. Samo je rekao ono što je naučio.
Zilha se prva nasmijala. „E, to ti je pametno.“
Hasan je podigao šoljicu prema njoj. „A komšije treba dobro birati.“
Svi su se nasmijali, čak i Marina.
Kasnije, kada su posljednji gosti otišli, u kući su ostali samo Hasan, Nedim i Marina. Nedim je počeo skupljati tanjire. Marina je krenula pomoći, ali Hasan je ustao uz štap i uzeo svoju šoljicu.
„Ostavi, babo, ja ću“, rekao je Nedim.
Hasan ga je pogledao i nasmiješio se.
„Znam da ćeš. Ali mogu i ja.“
Polako je odnio šoljicu do sudopera i vratio se na svoje mjesto.
Niko mu nije rekao gdje smije sjediti.
Niko nije provjeravao ko gleda.
I nije bilo potrebno da ga iko pred drugima naziva ocem kako bi dokazao da ga poštuje.
Jer Hasan je na kraju shvatio da se prava briga ne vidi po tome koliko je neko nježan kada je kuća puna ljudi. Vidi se po onome što ostane kada se vrata zatvore, gosti odu i više nema publike.
A da Zilha jednog dana nije odlučila progovoriti, Nedim bi možda još dugo vjerovao upravo onoj verziji porodice koju je gledao samo nekoliko sati dnevno.
KRAJ