U selu Gornji Vrh, skrivenom između dvije guste planine i šume pune starih bukvi, ljudi su vjerovali da priroda uvijek nešto govori. Samo što je malo ko znao slušati.
Selo je imalo nešto više od četrdeset kuća. Zimi bi snijeg znao zatrpati put prema gradu, pa bi ljudi danima ostajali odsječeni od svijeta. Ljeti bi se cijelo selo punilo mirisom pokošene trave, dima iz starih dimnjaka i svježeg hljeba koji su žene pekle u krušnim pećima.
Ali Gornji Vrh imao je jednu čudnu pojavu o kojoj se rijetko pričalo.
Tri dana prije svake velike nesreće, nijedna kokoška u selu ne bi snijela jaje.
Prvi put kada se to dogodilo, niko nije obratio pažnju.
Bilo je to prije dvadeset i dvije godine. Jednog ponedjeljka ujutro, farmeri su obišli kokošinjce i shvatili da nema nijednog jajeta.
„Valjda je zbog vremena“, govorio je stari Mehmed.
„Možda su se kokoške razboljele“, rekla je njegova žena.
Trećeg dana, na putu prema gradu, autobus je sletio s planinskog puta. Poginula su dva čovjeka.
Nakon toga, kokoške su ponovo počele nositi jaja.
Ljudi su nekoliko dana pričali o tome, a onda zaboravili.
Sve dok se isto nije ponovilo.
Tri dana prije velikog požara u pilani, nije bilo nijednog jajeta.
Tri dana prije nego što je bujica odnijela most preko rijeke, opet ništa.
Tri dana prije smrti jednog starog seljaka koji je cijeli život radio na svojoj zemlji, kokošinjci su utihnuli.
Ali ljudi su govorili da je sve to slučajnost.
Sve dok jednog septembarskog jutra, mnogo godina kasnije, mladi farmer Haris nije otvorio vrata svog kokošinjca.
Pogledao je unutra.
Dvadeset i šest kokoški.
Nijedno jaje.
Haris se namrštio.
„Čudno.“
Njegova supruga Lejla stajala je iza njega.
„Koliko ih je jučer bilo?“
„Četrnaest.“
„A prekjučer?“
„Petnaest.“
Lejla ga je pogledala.
„Haris…“
On se okrenuo.
„Šta?“
„Jesi li ikad čuo onu staru priču o jajima?“
Haris se nasmijao.
„Nemoj mi reći da vjeruješ u to.“
Lejla nije odgovorila.
Samo je pogledala prema šumi.
Tog jutra i ostali farmeri primijetili su isto.
Kod porodice Kovačević – nijedno jaje.
Kod starog Jusufa – nijedno.
Kod braće Salihović – nijedno.
Čak ni kod Fate, koja je imala samo šest kokoški i hvalila se da joj nose jaja gotovo svaki dan.
Do podneva cijelo selo je pričalo o tome.
Ali niko nije ozbiljno vjerovao.
Samo je stari Avdo, najstariji čovjek u selu, sjedio ispred svoje kuće i šutio.
Haris ga je pronašao predvečer.
„Dedo Avdo, znaš li nešto o ovome?“
Starac ga je dugo gledao.
„Koliko jaja?“
„Nijedno.“
Avdo je spustio pogled.
„Onda imamo tri dana.“
Haris se nasmijao, ali Avdo nije.
„Tri dana do čega?“
„Do onoga što ne možemo zaustaviti.“
„Kakve su to gluposti?“
Avdo je ustao i prišao mu.
„Slušaj me dobro. Prvi put kada sam vidio da nema jaja, imao sam devetnaest godina.“
„I šta se dogodilo?“
„Poginuo je moj brat.“
Haris je prestao da se smije.
„Drugi put, selo je ostalo bez mosta. Treći put, izgorjela je pilana. Četvrti put…“
Avdo je zastao.
„Četvrti put šta?“
Starac je pogledao prema šumi.
„Četvrti put sam znao šta će se dogoditi. Ali nisam ništa uradio.“
„Zašto?“
„Jer mi niko nije vjerovao.“
Haris je htio još nešto pitati, ali je starac već ušao u kuću.
Te noći Haris nije mogao spavati.
Oko ponoći začuo je čudan zvuk iz kokošinjca.
Kao da neko grebe po drvenim vratima.
Uzeo je lampu i izašao.
Kokoške su bile skupljene u jednom uglu.
Sve su gledale prema zemlji.
Haris je podigao lampu.
Na podu je ugledao nešto što ranije nije primijetio.
Malu rupu.
Prišao je i rukom uklonio slamu.
Ispod nje se nalazio komad stare metalne kutije.
Haris je izvukao kutiju iz zemlje.
Bila je zahrđala i zaključana.
Na poklopcu je bilo urezano samo nekoliko riječi:
„Kad kokoške utihnu, zemlja progovori.“
Haris je osjetio hladnoću niz leđa.
Sutradan je otišao do Avde.
Starac je otvorio vrata, ugledao kutiju i problijedio.
„Gdje si je našao?“
„U kokošinjcu.“
Avdo je zatvorio vrata za njim.
„Nisi smio to dirati.“
„Šta je unutra?“
Avdo je šutio.
„Dedo, šta je unutra?“
Nakon nekoliko trenutaka starac je izvadio stari ključ iz džepa.
Otključao je kutiju.
Unutra je bila požutjela fotografija, mali komad platna i presavijen papir.
Haris je uzeo fotografiju.
Na njoj je bilo nekoliko muškaraca koji su stajali ispred šume.
Jedan od njih bio je Avdo, mnogo mlađi.
Ali Harisu je pažnju privukao čovjek koji je stajao pored njega.
„Ko je ovo?“
Avdo je spustio pogled.
„Moj brat Ismet.“
„Onaj koji je poginuo?“
Starac je klimnuo.
„Nije poginuo u nesreći.“
Haris ga je pogledao.
„Šta?“
„Ubili su ga.“
U sobi je zavladala tišina.
Avdo je nastavio.
„Prije mnogo godina, nekoliko ljudi iz sela otkrilo je da se ispod šume nalazi stari rudarski tunel. Neko je vjerovao da tamo ima zlata. Ismet je htio prijaviti tunel jer je bio opasan. Ali drugi su htjeli kopati.“
„I?“
„Jedne noći tunel se urušio.“
„A Ismet?“
„Bio je unutra.“
Haris je pogledao fotografiju.
„Znači, neko ga je ubio?“
„Neko je zatvorio izlaz.“
Haris je osjetio kako mu srce ubrzano kuca.
„Ko?“
Avdo nije odgovorio.
Umjesto toga pokazao je na papir.
Na njemu je pisalo:
„Tri dana prije nesreće kokoške prestaju nositi. Ne zato što predosjećaju nesreću. One čuju ono što ljudi ne mogu.“
Haris je pročitao rečenicu nekoliko puta.
„Šta čuju?“
Avdo je šapnuo:
„Vodu.“
Te noći Haris nije mogao prestati razmišljati.
Sljedećeg jutra, drugog dana bez jaja, počela je padati kiša.
Isprva slaba.
A onda sve jača.
Rijeka ispod sela počela je naglo rasti.
Ali Haris je primijetio nešto neobično.
Kokoške nisu bile uznemirene zbog kiše.
Sve su bile okrenute prema istoj strani.
Prema staroj šumi.
Haris je otišao tamo.
Nakon pola sata hoda pronašao je udubljenje u zemlji.
Iz njega je dopirao slab zvuk vode.
Prislonio je uho na zemlju.
Čuo je šum.
Ali ispod toga još nešto.
Pucketanje.
Kao da se drvo lomi.
Haris se naglo povukao.
U tom trenutku začuo je iza sebe glas.
„Ne diraj to.“
Bio je to Avdo.
„Pratiš me?“
„Pratim ono što nisam smio pratiti prije trideset godina.“
Avdo je pokazao prema brdu.
„Ispod nas je stari tunel. Kiša puni podzemni kanal. Ako se zid uruši, voda će krenuti prema selu.“
Haris je problijedio.
„Koliko imamo vremena?“
Avdo ga je pogledao.
„Do sutra.“
Trećeg dana, nebo je postalo gotovo crno.
Ljudi su počeli primjećivati da rijeka raste.
Haris je okupio nekoliko farmera.
Ispričao im je šta je pronašao.
Neki su mu se smijali.
Drugi su rekli da je lud.
Ali onda se začuo snažan prasak iz pravca šume.
Zemlja je zadrhtala.
U daljini se otvorila velika pukotina.
Voda je počela izlaziti iz zemlje.
Ljudi su konačno povjerovali.
Cijelo selo se diglo na noge.
Žene su izvodile djecu.
Muškarci su otvarali štale.
Starci su pomagali nemoćnima.
Haris i još nekoliko ljudi otišli su prema starom tunelu.
Tamo su pronašli nešto što niko nije očekivao.
U zidovima tunela nalazile su se stare drvene grede.
A na jednoj od njih bilo je urezano ime.
Ismet.
Haris je prišao bliže.
Ispod imena nalazila se poruka:
„Nisam poginuo ovdje. Onaj ko ovo pronađe, neka ne vjeruje onome ko kaže da je tunel napušten.“
Haris je pogledao Avdu.
Starac je zanijemio.
„Znao je“, rekao je.
„Šta?“
„Znao je da će neko ponovo doći.“
Odjednom se iza njih začuo kamen koji pada.
Tunel se počeo urušavati.
„Bježite!“
Svi su potrčali.
Voda je provalila kroz zid i počela puniti tunel.
Uspjeli su izaći samo nekoliko sekundi prije nego što se ulaz potpuno zatvorio.
Te večeri selo je bilo spašeno.
Ali Haris nije mogao prestati misliti o poruci.
Sljedećeg jutra kokoške su ponovo počele nositi jaja.
Kao da se ništa nije dogodilo.
Ljudi su govorili da je sve bila samo slučajnost.
Ali Avdo je znao da nije.
Nekoliko dana kasnije, Haris je ponovo otvorio staru metalnu kutiju.
Ovog puta je ispod fotografije pronašao još jedan presavijen papir koji ranije nije vidio.
Na njemu je pisalo:
„Ako su kokoške prestale nositi, znači da ste već zakasnili. Tri dana nisu upozorenje. Tri dana su posljednja prilika.“
Haris je dugo gledao u riječi.
Zatim je okrenuo papir.
Na poleđini je bilo napisano još nešto.
Ime.
Jusuf Kovačević.
Haris je problijedio.
Jusuf je bio jedan od najbogatijih farmera u selu.
I jedan od ljudi koji su tog prvog dana govorili da je sve slučajnost.
Haris je odmah otišao do njegove kuće.
Vrata su bila otvorena.
Kuća prazna.
Na stolu je pronašao samo jednu staru fotografiju.
Na njoj su bili Avdo, Ismet…
i Jusuf.
Ali fotografija nije bila stara trideset godina.
Na poleđini je pisala godina koja je bila tek dvije godine ranije.
Haris je osjetio kako mu se stomak steže.
Neko je nastavio kopati po tunelu.
Neko je znao za tajnu.
I neko je posljednjih godina pokušavao da pronađe ono što je Ismet sakrio.
Haris je potrčao prema Avdinoj kući.
Ali kada je stigao, starac je već stajao ispred vrata.
U ruci je držao još jedno jaje.
Bilo je potpuno crno.
Avdo ga je pogledao i tiho rekao:
„Ovo nije bilo u mom kokošinjcu.“
Haris je zanijemio.
„Gdje si ga našao?“
Avdo je pokazao prema šumi.
„Ispred Ismetovog tunela.“
Obojica su gledala prema mračnim planinama.
A onda je iz daljine dopro zvuk.
Jedno kokošije kukurikanje.
Pa drugo.
Pa treće.
I odjednom su sve kokoške u selu počele glasno kljucati i udarati krilima.
Haris je pogledao Avdu.
Starac je samo šapnuo:
„Imamo još tri dana.“
Ovoga puta niko u Gornjem Vrhu nije mislio da je to slučajnost.