Svake večeri, djed je sjedio pored bunara i tiho pričao. Selo je mislilo da je star i zbunjen. Bunar mu je, kažu, odgovarao

U selu Osoje, skrivenom između dvije visoke planine i guste bukove šume, postojao je bunar stariji od svih kuća u selu.

Niko nije znao ko ga je sagradio.

Kameni zid oko njega bio je prekriven mahovinom, a voda je uvijek bila hladna, čak i kada bi ljeto trajalo mjesecima. Mještani su ga koristili generacijama. Žene su nekada dolazile po vodu, djeca su se ljeti igrala oko njega, a starci su sjedili u njegovoj blizini kada bi sunce zašlo.

Ali posljednjih godina jedan čovjek je dolazio tamo svake večeri.

Djed Salih.

Bio je star više od osamdeset godina.

Nakon smrti svoje žene ostao je sam u maloj kući na kraju sela.

Svake večeri, tačno kada bi se posljednja svjetlost povukla iza planine, Salih bi uzeo svoj drveni štap i polako otišao do bunara.

Sjeo bi na kamen.

 

Nagnuo se nad vodu.

I počeo pričati.

Tiho.

Ponekad bi govorio deset minuta.

Ponekad cijeli sat.

A onda bi se vraćao kući.

Mještani su mislili da je poludio od starosti.

„Priča sa mrtvima“, govorili su.

„Nije mu više dobro u glavi.“

„Pustite starca.“

Ali Salih nije mario.

Njegov unuk Armin često je gledao djeda kroz prozor.

Jedne večeri više nije mogao izdržati.

Pratio ga je do bunara.

Djed je sjedio pored vode.

 

„Djede?“

Salih se nije okrenuo.

„Znao sam da ćeš doći.“

Armin je zastao.

„Kako?“

„Jer si me već tri puta pratio.“

Armin se nasmijao.

„Šta radiš ovdje svake noći?“

Salih je pogledao u bunar.

„Razgovaram.“

„Sa kim?“

Djed je šutio.

Onda je rekao:

„Sa onim što je ispod.“

Armin je pogledao vodu.

 

„Šta je ispod?“

Salih se nasmiješio.

„Večeras još ništa.“

Armin je pomislio da je to samo djedova šala.

Ali onda je čuo nešto.

Tiho.

Duboko.

Kao da neko iz dna bunara izgovara riječ.

„Armin…“

Mladić je problijedio.

„Jesi li ti to rekao?“

Salih je odmahnuo glavom.

„Ne.“

Armin je prišao bunaru.

„Neko je izgovorio moje ime.“

„Znam.“

„Ko?“

Djed je ustao.

 

„Idemo kući.“

Te noći Armin nije spavao.

Sljedećeg jutra otišao je do bunara.

Nije bilo ničega.

Samo voda.

Čista i mirna.

Kada je ispričao ocu šta je čuo, čovjek se nasmijao.

„Djed ti je napunio glavu pričama.“

„Ali čuo sam.“

„Vjetar.“

Armin nije bio uvjeren.

Naredne večeri ponovo je pratio djeda.

Salih je donio malu staru svesku.

Sjeo je pored bunara i otvorio je.

„Šta je to?“

„Imena.“

 

„Čija?“

„Ljudi koji su nestali.“

Armin je pogledao stranice.

Bilo ih je desetine.

Neka imena bila su stara više od pedeset godina.

„Zašto ih zapisuješ?“

Salih je pogledao prema vodi.

„Jer bunar pamti.“

Armin je osjetio jezu.

„Kako?“

Djed je spustio kamenčić u vodu.

Čekali su.

Jedan.

Dva.

Tri.

Sa dna se začuo tup zvuk.

A onda glas.

 

„Salih…“

Armin je uzmaknuo.

Djed nije.

„Tu sam“, rekao je.

Glas iz bunara odgovorio je:

„Kasniš.“

Salih je zatvorio oči.

„Znam.“

Armin više nije mogao šutjeti.

„Ko si ti?“

Nije bilo odgovora.

Ponovo je bacio kamen.

Glas se javio:

„Armin.“

Mladić je osjetio kako mu srce lupa.

„Šta hoćeš?“

Tišina.

A onda:

 

„Tri dana.“

Djed je naglo ustao.

„Idemo.“

„Šta znači tri dana?“

„Ne pitaj.“

„Djede!“

Salih ga je pogledao.

„Ako ti bunar nešto kaže, ne odgovaraj mu.“

Ali bilo je kasno.

Jer iz bunara je stigao još jedan glas.

Ovoga puta glas Arminove majke.

„Armine…“

Mladić se ukočio.

Njegova majka je umrla kada je imao deset godina.

„Mama?“

Salih ga je uhvatio za ruku.

„Ne.“

Glas je ponovio:

 

„Armine…“

Djed ga je odvukao.

Te noći Salih je prvi put zaključao vrata.

Sutradan je u selo stigao čovjek po imenu Faruk.

Tvrdio je da je istraživač i da proučava stare bunare.

Tražio je upravo bunar u Osoju.

Kada je ugledao Salihovu kuću, zastao je.

„Vi ste Salih?“

„Jesam.“

„Čuo sam da poznajete bunar.“

Djed ga je dugo gledao.

„Ko ti je rekao?“

Faruk se nasmiješio.

„Ljudi pričaju.“

Salih nije odgovorio.

Faruk je te večeri pokušao prići bunaru.

 

Ali Salih ga je zaustavio.

„Ne prilazi.“

„Zašto?“

„Zato što nije za tebe.“

Faruk se nasmijao.

„Bunar nije ničiji.“

Salih je tiho rekao:

„Nije.“

„Onda se sklonite.“

Djed ga je pogledao.

„Ne znaš šta tražiš.“

Farukov osmijeh je nestao.

„Znam tačno.“

Armin je stajao u blizini i sve čuo.

Kasnije je pitao djeda:

„Poznaješ li ga?“

Salih je dugo šutio.

„Njegov otac je dolazio ovdje.“

„Kada?“

 

„Prije četrdeset godina.“

„Zašto?“

„Zbog zlata.“

Armin je zastao.

Salih je nastavio:

„Pričalo se da je na dnu bunara zakopano nešto vrijedno. Nekoliko ljudi pokušalo je isprazniti bunar. Te noći jedan čovjek je nestao.“

„Ko?“

„Farukov otac.“

Armin je pogledao prema bunaru.

„I nikada nije pronađen?“

„Nije.“

Te noći Salih je ponovo otišao do bunara.

Armin ga je slijedio.

Djed je sjeo.

„Zašto još dolaziš?“

 

Salih je pogledao prema vodi.

„Jer mi svake večeri kaže gdje je.“

„Gdje je šta?“

Djed je šutio.

Onda je odgovorio:

„Tvoj otac.“

Armin je problijedio.

„Moj otac?“

Njegov otac je nestao prije sedam godina.

Svi su vjerovali da je poginuo u planinama.

Ali tijelo nikada nije pronađeno.

„Hoćeš reći da je moj otac živ?“

„Ne znam.“

„Onda šta bunar govori?“

Salih je pogledao unuka.

„Govori da nije umro ovdje.“

U tom trenutku iz bunara se začuo zvuk.

 

Tri puta.

Kuc.

Kuc.

Kuc.

Armin je prišao.

„Babo?“

Salih ga je povukao.

„Ne.“

Ali iz vode je stigao glas.

Ovoga puta sasvim jasan.

„Armine… ne vjeruj Faruku.“

Armin je problijedio.

Djed je zatvorio oči.

„Sad znaš zašto sam dolazio.“

Sljedećeg jutra Faruk je nestao.

Njegov automobil ostao je pored bunara.

 

Mještani su ga tražili cijeli dan.

Nisu ga pronašli.

A onda su pronašli tragove cipela koji su vodili prema šumi.

Armin i Salih krenuli su za njima.

Na kraju staze pronašli su stari kameni prolaz.

Vodio je ispod planine.

Na zidu je bila urezana ista riječ koju je Armin čuo iz bunara.

„Pamti.“

Ušli su unutra.

Nakon nekoliko stotina metara stigli su do podzemne prostorije.

Na sredini se nalazio mali kameni bazen.

Voda iz njega tekla je prema bunaru.

A pored bazena nalazio se Faruk.

Bio je živ.

Ali uplašen.

„Morate me izvesti odavde.“

Salih je prišao.

„Šta si našao?“

 

Faruk je pokazao prema zidu.

Tamo su bila uklesana imena.

Desetine imena.

Među njima i ime:

Jusuf.

Armin je zanijemio.

„To je moj otac.“

Faruk je klimnuo.

„Bio je ovdje.“

„Kada?“

„Prije sedam godina.“

„Šta mu se dogodilo?“

Faruk je spustio pogled.

„Nije umro.“

Armin je napravio korak prema njemu.

„Gdje je?“

Faruk je pokazao prema drugom prolazu.

 

„Otišao je dalje.“

„Kuda?“

„Prema planini.“

Armin je htio potrčati, ali Salih ga je zaustavio.

„Ne.“

„Zašto?“

Djed je pokazao prema vodi.

„Slušaj.“

Svi su zašutjeli.

Iz dubine se čuo šum.

A onda glas.

„Salih.“

Starac je zatvorio oči.

„Tu sam.“

„Vrijeme je.“

Armin je pogledao djeda.

„Kakvo vrijeme?“

Salih je prvi put izgledao uplašeno.

„Vrijeme da saznaš zašto sam dolazio.“

 

Uzeo je svesku iz džepa.

Otvorio posljednju stranicu.

Tamo je pisalo:

„Bunar ne predviđa budućnost. On čuva glasove onih koji su prošli kroz podzemlje.“

Armin je gledao u njega.

„Znači, glasovi pripadaju mrtvima?“

„Ne uvijek.“

„Šta to znači?“

Salih je šapnuo:

„Neki ljudi koji su ušli u planinu nikada nisu izašli.“

Armin je osjetio hladnoću.

„Ali moj otac?“

Djed je pokazao prema prolazu.

„Tvoj otac je izašao.“

„Gdje je onda?“

„Vratio se u selo.“

Armin je zanijemio.

 

„Kada?“

Salih ga je pogledao.

„Prije tri dana.“

„Ali niko ga nije vidio.“

„Jer se nije vratio kući.“

„Gdje je?“

Djed nije odgovorio.

Umjesto njega, iz bunara se začuo glas.

Ovoga puta glas njegovog oca.

„Armine…“

Mladić je prišao vodi.

„Babo?“

Salih ga je pokušao zaustaviti.

Ali glas je nastavio:

„Nemoj vjerovati djedu.“

Armin se ukočio.

Pogledao je Salaha.

„Šta si uradio mom ocu?“

 

Starac je šutio.

„Djede!“

Salih je spustio glavu.

„Nisam ga ubio.“

„Onda gdje je?“

„U bunaru.“

Armin je ustuknuo.

„Šta?“

„Nije on unutra.“

„Onda?“

Salih je pogledao vodu.

„Njegov glas.“

Armin ništa nije razumio.

Tada je Salih otvorio posljednju tajnu.

Prije sedam godina, Jusuf je otkrio podzemni prolaz.

Pokušao je pronaći nestale ljude.

Ušao je unutra.

Ali se vratio samo njegov glas.

Bunar je, kako je Salih otkrio, bio povezan sa podzemnom šupljinom u kojoj su zvukovi putovali kroz stijene na nevjerovatan način.

Ljudi koji su govorili u dubini ostavljali su svoje glasove u kamenim kanalima.

Zato je bunar ponekad „odgovarao“.

 

Ali jedna stvar nije bila objašnjena.

Zašto je znao imena ljudi koji nikada nisu govorili kraj bunara?

Te noći Armin je ostao sam pored bunara.

Salih je otišao kući.

Vjetar je prolazio kroz selo.

Armin je gledao u crnu vodu.

„Babo?“

Tišina.

„Ako si stvarno tamo… reci mi.“

Ništa.

Onda se začuo glas.

Ali nije bio glas njegovog oca.

Bio je to glas djevojke.

„Armin…“

„Ko si?“

„Lejla.“

Armin je problijedio.

Lejla je bila njegova sestra koja je umrla kao dijete.

 

„To nije moguće.“

Glas je šapnuo:

„Nije bunar taj koji govori.“

Armin je ustao.

„Ko onda?“

„Onaj koji stoji iza tebe.“

Armin se polako okrenuo.

Iza njega je stajao njegov otac.

Jusuf.

Živ.

Blijed.

Umoran.

Ali živ.

Armin nije mogao progovoriti.

 

Jusuf ga je zagrlio.

„Došao sam kući.“

U daljini se začuo Salihov glas:

„Znao sam da hoćeš.“

Armin se okrenuo.

Djed je stajao na putu.

„Kako?“

Salih se nasmiješio.

„Bunar mi je rekao.“

Armin je pogledao vodu.

„Ali kako može govoriti?“

Djed je samo rekao:

„To pitanje postavi sutra.“

„Zašto?“

Salih se okrenuo prema kući.

„Jer večeras bunar govori meni.“

Te noći, prvi put nakon četrdeset godina, Salih nije otišao kući.

Sjeo je kraj bunara.

Do jutra.

 

Ujutro su ga pronašli kako mirno spava pored kamena.

Ali više nije disao.

Armin je stajao kraj njega sa suzama u očima.

A onda je iz bunara došao tihi glas.

Salihov glas.

„Ne tuguj, sine.“

Armin je pogledao u vodu.

„Djede?“

„Sad ti čuvaš bunar.“

Armin je šutio.

„I šta da radim?“

Nekoliko sekundi nije bilo odgovora.

A onda:

„Slušaj.“

Od tog dana Armin je svake večeri sjedio pored bunara.

Ljudi iz sela su govorili da je i on poludio.

Niko nije znao zašto dolazi.

 

Niko nije znao s kim razgovara.

Ali nakon nekoliko mjeseci, jedne hladne večeri, Armin je naglo ustao.

Iz bunara je čuo glas.

Nepoznat glas.

„Sutra će doći čovjek iz grada.“

Armin je zašutio.

„Koji čovjek?“

Bunar nije odgovorio.

Samo je iz dubine došlo tiho:

„Ne puštaj ga u selo.“

Armin je pogledao prema putu.

U daljini su se pojavila svjetla automobila.

A na zadnjem sjedištu, iza zamagljenog stakla, sjedio je čovjek kojeg je Armin prepoznao.

Faruk.

Čovjek za kojeg su svi mislili da je pobjegao.

Čovjek koji je znao za bunar.

I ovaj put nije dolazio da nešto pronađe.

 

Dolazio je po odgovor.

A bunar je te noći prvi put izgovorio samo jednu riječ:

„Kasno.“

Leave a Comment