U selu Gornje Polje, skrivenom između šumovitih brda iznad Zavidovića, ljudi su godinama prolazili pored starog kamenog bunara iza kuće porodice Kadić ne obraćajući pažnju na njega. Bio je dublji od većine seoskih bunara, gotovo potpuno obrastao mahovinom, s drvenim krovom koji se nakrivio na jednu stranu i zahrđalim lancem koji odavno nije držao kantu.
Voda se iz njega nije koristila još od devedesetih, otkako je kroz selo provedena nova mreža, pa je bunar ostao samo nijemi ostatak vremena kada su žene svakog jutra dolazile po vodu.
Ali početkom jednog hladnog oktobra dogodilo se nešto zbog čega su ljudi nakon zalaska sunca počeli zaobilaziti taj dio sela. Prva je glas čula sedamdesetdvogodišnja Senija Durić. Vraćala se od sestre nešto poslije devet navečer kada je, prolazeći pored Kadićeve ograde, začula nešto nalik ženskom dozivanju.
Zaustavila se, oslušnula i jasno čula dvije riječi koje su dolazile iz pravca bunara: „Meho… čekaj…“ Senija je potrčala kući i zaklela se sinu da je prepoznala glas. Pripadao je Fatimi Kadić, ženi koja je umrla prije gotovo trideset godina.
Već sutradan pola sela znalo je za priču. Neki su se smijali, drugi govorili da Senija slabo čuje, ali smijeh je prestao tri noći kasnije kada su glas čuli i drugi. Najprije bračni par koji se vraćao automobilom, zatim dvojica mladića koji su namjerno otišli do bunara da dokažu da se ljudi bez razloga plaše
. Obojica su se vratila blijeda. Tvrdili su da se iz dubine najprije čulo tiho šuštanje, zatim ženski glas, slab i isprekidan, ali dovoljno jasan da izgovori: „Meho… nemoj ići…“ Najčudnije je bilo to što je Meho bio ime Fatiminog muža, čovjeka koji je nestao iz sela samo nekoliko mjeseci nakon njene smrti i nikada se više nije vratio.
Fatimina smrt oduvijek je bila jedna od onih priča koje selo pamti samo napola. Umrla je u februaru 1996. godine, nekoliko mjeseci nakon završetka rata, kada je imala četrdeset jednu godinu.
Zvanično je uzrok bila upala pluća koja se naglo pogoršala. Njena jedina kćerka Selma tada je imala šesnaest godina. Meho je nakon ženine smrti prodao nekoliko komada stoke, ostavio Selmu kod svoje sestre u Zenici i otišao navodno tražiti posao u inostranstvu. Prvih godina poslao je nekoliko razglednica, zatim je kontakt potpuno prestao.
Selma se udala, preselila u Sarajevo i rijetko dolazila u selo. Kuća je ostala njenom amidži, a nakon njegove smrti ponovo je pripala njoj, ali godinama je stajala gotovo prazna. Kada ju je Senija nazvala i rekla šta se događa, Selma je prvo mislila da je riječ o ružnoj šali. „Moja majka je mrtva“, rekla je. „Znam, dijete“, odgovorila je Senija.
„Upravo zato te zovem.“ Selma nije namjeravala dolaziti sve dok joj Senija nije spomenula riječi koje se navodno čuju: „Meho, nemoj ići.“ Tada je zašutjela. Majka je upravo te riječi često govorila ocu posljednjih mjeseci rata kada bi izlazio noću. Selma ih je kao djevojčica čula desetine puta. Nikada o tome nije pričala ljudima u selu.
Dva dana kasnije stigla je u Gornje Polje zajedno sa svojim dvadesetšestogodišnjim sinom Denisom, koji je na cijelu priču gledao mnogo hladnije. Bio je tehničar za telekomunikacione sisteme i čim je čuo za glas iz bunara, rekao je da gotovo sigurno postoji objašnjenje. „Zvuk putuje čudno kroz cijevi, kamen i prazne prostore.
Možda neko priča stotinama metara dalje, a bunar ga samo pojačava.“ Selma je željela vjerovati upravo u to. Ipak, prve večeri kada su stajali nekoliko metara od bunara, nešto poslije deset sati, iz dubine se začulo tiho pucketanje, zatim šum i onda glas.
„Meho… čekaj…“ Selma je toliko snažno uhvatila sina za ruku da ga je zaboljelo. Denis nije poznavao glas svoje nane, ali je pogledao majku i shvatio da ga je ona prepoznala. „To je ona“, prošaptala je Selma. Denis joj nije odgovorio. Izvadio je telefon i snimio sljedećih nekoliko minuta. Glas se više nije javio.
Sljedećeg jutra Denis je preslušao snimak desetine puta. Nije mu zvučao kao osoba koja govori iz bunara. Glas je bio previše jednak, iste jačine, bez promjene u disanju ili tonu. Još čudnije, prije riječi se svaki put čuo gotovo isti kratki metalni šum. Postavio je mali snimač kraj bunara i naredne tri noći bilježio sve zvukove.
Glas se javio prve i treće noći, oba puta između 21:40 i 22:20. Kada je uporedio snimke, otkrio je nešto što je potpuno promijenilo prirodu misterije: rečenica je bila identična. Ne samo iste riječi nego isti kašalj između njih, isto produženo „e“ u imenu Meho i isti zvuk udarca nekoliko sekundi poslije. „Ovo nije neko ko nas zove“, rekao je majci.
„Ovo je snimak.“ Selma ga je gledala zbunjeno. „Kakav snimak? Odakle?“ Denis nije znao. Spustio je baterijsku lampu prema bunaru, ali voda je bila preduboko da bi se išta vidjelo. Pregledao je drveni krov, kamenje i prostor oko oboda. Nije pronašao zvučnik ni kabl. Zatim je primijetio nešto što mu je ranije promaklo: iza bunara, gotovo potpuno prekriven zemljom i korijenjem, izlazio je komad tanke crne cijevi. Nije bila vodovodna.
Pratio ju je nekoliko metara dok nije nestala ispod temelja stare šupe. Selma je rekla da se ne sjeća da je ikada vidjela tu cijev. Šupa je bila zaključana zahrđalim katancem, ali ključ su pronašli u kući. Unutra su bile stare motike, daske, prazne tegle i pokvarena peć.
Denis je pomjerio veliki drveni sanduk i iza njega ugledao rupu u zidu kroz koju je prolazila ista crna cijev. Na drugom kraju nalazila se mala metalna kutija pričvršćena za gredu. Kada ju je otvorio, unutra nije našao savremenu elektroniku nego ostatke starog kabla i nešto nalik malom zvučniku.
Uređaj je bio toliko star da nije mogao objasniti kako još radi. Kabel je dalje vodio ispod poda. „Neko je ovo postavio namjerno“, rekao je. Selma je osjetila hladnoću iako je šupa bila obasjana jutarnjim suncem. „Ko?“ Denis je odgovorio: „To ćemo tek saznati.“
Pozvali su električara iz obližnjeg mjesta, čovjeka po imenu Edin koji je poznavao stariju audio-opremu. Nakon pregleda rekao je da dio instalacije vjerovatno potiče iz osamdesetih ili ranih devedesetih. U šupi je nekada postojao jednostavan sistem kojim se zvuk mogao prenijeti kroz kabl do malog zvučnika postavljenog u bočnom otvoru bunara.
Ali uređaj koji bi reprodukovao zvuk više nije bio tamo. „Bez izvora ovo ne može samo pričati“, rekao je Edin. Denis je tada pregledao pod. Jedna daska bila je novija od ostalih. Ispod nje pronašli su mali plastični uređaj spojen na stari kabel. Bio je moderan, napajan baterijama, s memorijskom karticom i jednostavnim vremenskim prekidačem.
Neko ga je postavio nedavno. Misterija više nije bila natprirodna. Neko je namjerno puštao stari snimak Fatiminog glasa u bunar, uglavnom noću. Pitanje je sada bilo mnogo ozbiljnije: ko je imao snimak žene mrtve trideset godina, zašto ga je postavio upravo sada i zašto je želio da cijelo selo vjeruje da mrtva Fatima doziva nestalog muža?
Selma je željela odmah otići policiji, ali Denis ju je zamolio da prvo pregledaju memorijsku karticu. Na njoj se nalazila samo jedna audio-datoteka. Datum stvaranja bio je nov, očigledno kopiran s drugog izvora. Denis je pustio cijeli snimak. Do tada su ljudi iz bunara čuli samo nekoliko sekundi jer je uređaj bio podešen da reprodukuje kratak dio.
Original je trajao gotovo šest minuta. Na početku se čuo šum, zatim glas mlađe Selme koja je kao djevojčica nešto govorila u pozadini. Potom Fatima: „Meho, nemoj ići.“
Nakon toga muški glas odgovarao je nešto nerazumljivo. Čulo se zatvaranje vrata, nekoliko sekundi tišine, pa Fatimin glas mnogo bliže mikrofonu: „Ako ovo ostane, neka Selma jednog dana zna da nisam ljuta.“ Selma je problijedjela. Nikada nije znala da je takav snimak postojao.
Sjećanje joj se vratilo tek nakon nekoliko minuta. Otac je početkom devedesetih iz Austrije donio mali kasetofon. Snimali su muziku s radija, dječje glasove i porodične razgovore. Negdje su postojale kasete, ali nakon rata Selma ih više nikada nije vidjela. U snimku je Fatima nastavila govoriti. Nije otkrivala zločin niti neku veliku tajnu.
Govorila je o Mehi, koji je posljednjih mjeseci bio potpuno promijenjen. Želio je otići iz sela, uvjeren da više nema budućnosti. Fatima je bila bolesna i osjećala da neće moći putovati. Molila ga je da barem sačeka proljeće. „Ako odeš, nemoj Selmu ostaviti da misli da je ona razlog“, rekla je na snimku. Zatim se kaseta završavala.
Selma je plakala bez glasa. Cijelog života vjerovala je da je otac nakon majčine smrti jednostavno pobjegao od nje. Snimak nije dokazivao suprotno, ali je pokazivao da je odlazak planirao mnogo ranije i da je između roditelja postojao razgovor o kojem ona ništa nije znala. Ipak, još nisu znali ko je pronašao kasetu i postavio uređaj. Odgovor je došao neočekivano.
Denis je pregledao baterije u uređaju i primijetio naljepnicu male prodavnice tehničke robe u Zavidovićima. Vlasnik se sjetio kupca jer nije često prodavao takve tajmere. Bio je to stariji muškarac iz Gornjeg Polja, sedamdesetšestogodišnji Ramo Kadić, dalji Mehin rođak koji je živio samo kilometar od napuštene kuće.
Kada su došli kod njega, Ramo nije poricao. Sjeo je za kuhinjski sto, spustio ruke na koljena i rekao samo: „Mislio sam da će Selma doći ako selo počne pričati.“ Selma ga je gledala u nevjerici. „Ti si puštao glas moje mrtve majke iz bunara?“ „Jesam.“ „Zašto me nisi nazvao?“ Ramo je spustio pogled. „Jer sam te zvao prije tri godine. Nisi se javila.“
„Mogao si ponovo.“ „Mogao sam.“ Denis se jedva suzdržavao. „Umjesto toga napravio si da ljudi misle da duh govori iz bunara?“ Ramo nije imao dobro opravdanje. Ono što je imao bila je priča. Prije nekoliko mjeseci čistio je kuću svog pokojnog brata i pronašao kutiju kaseta koje su nekada pripadale Mehi. Meho ih je ostavio kod njega neposredno prije odlaska iz Bosne.
Ramo ih desetljećima nije ni pogledao. Kada je nedavno nabavio stari kasetofon, preslušao ih je i prepoznao Fatimin glas. Na jednoj kaseti čuo je rečenicu o Selmi. Pokušao je pronaći njen broj, ali imao je stari kontakt. Umjesto da pita nekoga za novi, napravio je nešto što je u njegovoj glavi izgledalo kao način da je natjera da se vrati.
Znao je za staru instalaciju kod bunara jer ju je upravo Meho napravio osamdesetih. Nekada je služila za sasvim bezazlenu stvar: Meho je eksperimentisao s malim zvučnikom kako bi iz šupe mogao čuti radio dok radi oko bunara i bašte. Ramo je spojio moderni uređaj, izrezao dio snimka i podesio ga da se pušta nekoliko puta tokom večeri.
„Htio sam da se priča proširi“, priznao je. „Znao sam da će neko doći do Selme.“ Selma je ustala od stola. „Preplašio si stare ljude. Moju majku si pretvorio u seosku priču.“ Ramo je klimnuo.
„Znam. Pogriješio sam.“ „Zašto ti je bilo toliko važno da čujem kasetu?“ Ramo je tada otišao u drugu sobu i vratio se s malom kartonskom kutijom. U njoj je bilo jedanaest kaseta. „Zato što na jednoj govori tvoj otac.“
Selma nije željela preslušavati kasete u Raminoj kući. Ponijela ih je sa sobom. Te večeri Denis je pronašao stari kasetofon i zajedno su ih pregledali. Većina je sadržavala muziku, razgovore za stolom, dječju Selmu kako recituje pjesmicu i Fatimu kako se smije. Na posljednjoj kaseti, snimljenoj nekoliko sedmica nakon Fatimine smrti, čuo se Mehin glas.
Govorio je Rami, očigledno svjestan da se snima. Rekao je da odlazi jer je dobio priliku za posao preko poznanika i da će Selmu, čim se smjesti, pozvati kod sebe. Nije želio da je vodi u neizvjesnost odmah nakon majčine smrti. Zatim je rekao nešto zbog čega je Selma morala zaustaviti kasetu. „Ako mi se nešto desi, nemoj joj govoriti da sam je ostavio.
To mi je najveći strah.“ Snimak se nastavljao. Meho je govorio o putu preko Mađarske prema Austriji, o čovjeku koji mu je obećao posao i o adresi na koju će se javiti. Nakon toga više nije bilo ništa. Ramo je objasnio da su nekoliko mjeseci stizale Mehinе razglednice, a zatim su prestale. Pokušavao je preko poznanika saznati gdje je, ali bez uspjeha.
U godinama poslije rata ljudi su nestajali iz kontakta mnogo lakše nego danas. Telefonski brojevi mijenjali su se, adrese gubile, porodice selile. Ramo nikada nije znao je li Meho namjerno prekinuo vezu ili mu se nešto dogodilo. „Zašto mi nisi dao kasete ranije?“ pitala ga je Selma sljedećeg dana. „Jer sam ih zaboravio“, rekao je, bez pokušaja da uljepša odgovor. „I to je moja sramota.“
Denis nije želio da priča završi pretpostavkom. Uz majčinu dozvolu počeo je tražiti tragove o djedu. Nije bilo brzog čuda. Nisu pronašli Mehu živog u velikoj kući u Austriji niti otkrili tajnu porodicu.
Nakon nekoliko sedmica i nekoliko službenih upita, došli su do podatka da je čovjek njegovog imena i godine rođenja početkom 1997. kratko bio prijavljen na adresi u blizini Graza. Kasnije se pojavio zapis o radu u građevinskoj firmi, a zatim ništa skoro dvije godine. Konačan trag pronađen je zahvaljujući jednom starom poznaniku čije ime je bilo zapisano na poleđini razglednice.
Čovjek je još bio živ. Sjećao se Mehe. Rekao je da je krajem 1998. teško povrijeđen na gradilištu. Nakon dugog liječenja otišao je kod rođaka u Njemačku, ali nije znao gdje. Potraga se nastavila još nekoliko mjeseci dok Selma nije dobila odgovor iz jednog njemačkog grada:
Meho Kadić umro je 2004. godine. Nikada se nije vratio u Bosnu. Zašto je prestao pisati kćerki ostalo je djelimično nejasno. U njegovim posljednjim godinama nije pronađen nikakav dokaz da ju je pokušavao kontaktirati.
Selma nije sebi izmišljala opravdanja za njega. Možda ga je bilo sram nakon godina šutnje. Možda je započeo drugi život i kukavički ostavio prvi iza sebe. Možda su neka pisma izgubljena, ali sigurno ne sva.
Snimak nije pretvorio Mehu u boljeg oca nego što je bio. Samo joj je pokazao da njegov odlazak nije počeo ravnodušnošću koju mu je cijelog života pripisivala. Namjeravao se javiti. Negdje između namjere i onoga što je stvarno uradio nastala je praznina koju više niko nije mogao potpuno objasniti.
Kada je sljedećeg proljeća Selma ponovo došla u Gornje Polje, stari bunar izgledao je gotovo isto. Denis je uklonio uređaj i presjekao stari kabl kako ga niko više ne bi mogao koristiti bez razloga.
Bunaru su stavili čvrst poklopac jer je predstavljao stvarnu opasnost, a ne zato što se iz njega čuju mrtvi. Ramo je nekoliko puta pokušao izvinuti se Selmi. Trebalo joj je dugo da mu oprosti način na koji ju je doveo u selo. „Mogao si mi poslati kasete“, rekla mu je. „Znam.“ „Mogao si pitati Seniju za moj broj.“ „Znam.“ „Mogao si uraditi gotovo bilo šta normalnije.“
Ramo se prvi put nasmijao. „I to znam.“ Selma se nije nasmijala odmah, ali nekoliko trenutaka kasnije ipak jeste. Kasete je odnijela u Sarajevo i dala ih digitalizovati. Najdragocjeniji snimak nije bio onaj zbog kojeg je selo mjesecima pričalo o glasu iz bunara. Bio je to sasvim običan snimak iz ljeta 1994.
Na njemu Fatima pere posuđe, Selma kao djevojčica nešto pjeva, a Meho u pozadini pokušava popraviti stolicu. U jednom trenutku nešto mu ispada, Fatima mu se smije, a zatim se smiju svi troje. Nema tajne, upozorenja ni posljednje poruke. Samo porodica koja još ne zna koliko će se brzo raspasti. Selma je upravo taj snimak najčešće slušala.
Selo je, naravno, nastavilo pričati svoju verziju. Neki su prihvatili objašnjenje o uređaju i kaseti. Nekoliko starijih žena i dalje je tvrdilo da su prve noći čule riječi kojih na snimku nije bilo. Senija se zaklinjala da je jednom glas izgovorio i njeno ime. Denis se više nije raspravljao. Znao je koliko se ljudsko sjećanje mijenja kada strah i očekivanje uđu u priču.
Jedne večeri, gotovo godinu dana nakon prvog glasa, on i Selma sjedili su iza stare kuće. Bunar je bio nekoliko metara dalje. Nije bilo uređaja, kabla ni zvučnika. Vjetar je prolazio kroz krošnje i negdje u daljini zalajao je pas. Selma je pogledala prema poklopcu i rekla: „Čudno je koliko sam se bojala tog mjesta.“ Denis ju je pitao boji li se još. „Ne.“
„Zato što znaš šta je bilo?“ Selma je malo razmislila. „Ne samo zato. Cijelog života mislila sam da znam priču svojih roditelja. Majka je umrla, otac me ostavio i to je bilo sve. Onda sam čula njen glas iz bunara i shvatila koliko stvari nikada nisam pitala.“ Denis je pogledao prema kući. „Jesi li dobila odgovore?“ „Neke.“ „A ostalo?“ Selma je slegnula ramenima.
„Neke stvari više nema ko objasniti.“ Ustala je, prišla bunaru i položila dlan na hladan kamen. Trideset godina ljudi su vjerovali da stari bunar skriva nešto mračno, a nekoliko mjeseci cijelo selo bilo je uvjereno da iz njega govori mrtva žena. Istina je bila neobičnija upravo zato što nije bila natprirodna: glas je zaista pripadao Fatimi, ali Fatima nikoga nije dozivala iz tame.
Njene riječi bile su zarobljene na staroj kaseti, sačuvane slučajno, pronađene prekasno i iskorištene na pogrešan način da bi se kćerka vratila kući. Ipak, kada je Selma te večeri zatvorila kapiju i krenula prema automobilu, zastala je jer joj se učinilo da je iza sebe čula majčin smijeh.
Okrenula se. Nije bilo ničega osim vjetra koji je prolazio kroz lišće starog oraha. Ovoga puta nije prišla bunaru niti pokušala pronaći objašnjenje. Samo se nasmiješila, ušla u automobil i ponijela sa sobom ono što joj je zaista ostalo od majčinog glasa — ne jezivo dozivanje iz dubine, nego šest minuta običnog porodičnog života sačuvanog na kaseti koju je vrijeme gotovo progutalo.
KRAJ