Oluja koja je početkom septembra prešla preko sela Podbriježje kod Vareša trajala je manje od četrdeset minuta, ali je iza sebe ostavila polomljene grane, nekoliko oštećenih krovova i prizor o kojem će selo pričati mjesecima.
Najviše štete bilo je na imanju sedamdesetogodišnjeg Rasima Čengića, gdje je stara lipa pala preko kamenog zida iza kuće i srušila gotovo polovinu oboda bunara koji se nije koristio još od osamdesetih godina. Rasim je sljedećeg jutra izašao s lopatom i tačkama namjeravajući ukloniti kamen prije nego što neko dijete priđe otvoru.
Dok je pomjerao jedan od većih komada, primijetio je da se ispod zemlje ne nalazi samo obična glina. Na dubini nešto većoj od pola metra vidjela se ravna, zahrđala metalna površina. Pozvao je komšiju Sulejmana, pa su zajedno uklonili još nekoliko manjih kamenova.
Tada su obojica ustuknula. Ispod srušenog zida nalazila su se uska metalna vrata, visoka možda metar i dvadeset, postavljena gotovo vodoravno u padinu pored bunara. Na sredini su imala debelu ručku, a uz rub ostatke crne gumene brtve.
Nisu izgledala kao nešto što pripada običnom seoskom podrumu. „Jesi li znao za ovo?“ pitao je Sulejman. Rasim je odmahnuo glavom. Na tom imanju rođen je 1956. godine, njegov otac Hamid živio je tu cijeli život, a ni jednom nije spomenuo vrata ispod bunara.
Do podneva je pred Rasimovom kućom stajalo dvadesetak ljudi. Neko je tvrdio da vrata vode u vojni bunker. Drugi je govorio o tunelu iz Drugog svjetskog rata. Jedan stariji čovjek rekao je da je kao dječak slušao priče o njemačkom zlatu zakopanom u brdu.
Rasim je pokušavao rastjerati ljude jer je zemlja oko bunara bila raskvašena i nestabilna, ali onda je njegov unuk Alen, tridesetdvogodišnji građevinski tehničar koji je stigao iz Sarajeva, kleknuo kraj vrata i obrisao blato s metala. U gornjem uglu pojavile su se tri utisnute oznake: „V-12“. Ispod njih jedva se mogla pročitati godina: 1963.
Alen je odmah rekao da niko ne smije otvarati vrata dok se ne provjeri teren. Ako iza njih postoji zatvoren podzemni prostor, unutra može nedostajati kisika, mogu postojati otrovni plinovi ili urušena konstrukcija.
To nije spriječilo selo da do večeri izmisli deset novih priča. Rasim je posebno bio zbunjen godinom 1963. Imao je sedam godina kada su vrata očigledno postavljena, ali nije se sjećao nikakvih radova. Sjećao se bunara, stare štale, oca Hamida i majke Zinete, čak i mjesta gdje je tada stajala kruška koju su posjekli mnogo kasnije.
Nije se sjećao kamiona, radnika niti kopanja. Kada je pokušao prizvati uspomene, sjetio se samo jednog neobičnog detalja: otac mu je kao djetetu strogo zabranjivao da se igra iza bunara. Rasim je uvijek vjerovao da je razlog duboka voda.
„Ako je ovo napravljeno 1963, babo je morao znati“, rekao je Alenu. „Naravno da je znao“, odgovorio je unuk. „Pitanje je zašto nikad nije rekao.“ Sljedećeg dana pozvali su čovjeka koji se bavio pregledom starih objekata i zatvorenih prostora. Nakon što je teren osiguran, izmjeren je zrak kroz mali otvor koji se pojavio uz donji rub vrata.
Rezultati nisu dopuštali ulazak bez ventilacije. Tek nakon nekoliko sati provjetravanja i dodatne provjere vrata su pažljivo otvorena. Iza njih nisu se nalazile stepenice koje vode duboko pod zemlju, nego uzak betonski hodnik koji se spuštao blagim nagibom.
Zidovi su bili vlažni, ali neočekivano čvrsti. Na lijevoj strani prolazila je zahrđala metalna cijev, a na stropu su visjele keramičke električne izolacije bez žica. Hodnik je nestajao u mraku nakon desetak metara.
Alen je osvijetlio unutrašnjost snažnom lampom. Na podu se vidio tanak sloj mulja, ali i nešto što ih je još više zbunilo: dvije paralelne metalne trake, nalik veoma uskim šinama.
Prvi pregled pokazao je da prolaz ide gotovo ravno prema brdu iza Rasimove kuće. Nakon dvadesetak metara završavao je u prostoriji širokoj možda četiri metra. Unutra su stajali zahrđali nosači, velika metalna kolotura i ostaci drvenih sanduka koji su se od vlage gotovo raspali. Na jednom zidu bila je pričvršćena emajlirana tabla. Većina slova je nestala, ali moglo se pročitati:
„VODA – ZATVARANJE GLAVNOG VENTILA“. Tada je prva velika teorija sela pala u vodu. Nije izgledalo kao vojni bunker. Izgledalo je kao tehnički objekat povezan s vodom. Ipak, pitanje je postalo još čudnije: zašto bi se glavni ventil nalazio duboko ispod privatnog imanja, iza vrata za koja vlasnik nije znao?
Alen je fotografisao oznake i poslao ih poznaniku koji je radio u komunalnom preduzeću. Odgovor je stigao istog dana. Niko od mlađih zaposlenika nije znao ništa, ali penzionisani radnik po imenu Đorđe Matić sjetio se da je šezdesetih postojao projekat takozvanog pomoćnog gravitacionog vodovoda za nekoliko sela i tadašnji rudnički pogon.
Dio sistema nikada nije ušao u punu upotrebu. „Ako je to V-12“, rekao je Đorđe telefonom, „onda bi negdje unutra morao biti još jedan prolaz.“ Rasim je osjetio nelagodu. „Kuda vodi?“ pitao je. „Ako dobro pamtim stare priče, prema brdu. Ali nisam siguran. Ja sam počeo raditi mnogo kasnije.“
Narednih dana više nije bilo dopušteno da radoznali mještani prilaze otvoru. Alen i stručni tim nastavili su pregled. Iza prostorije s ventilom pronađen je drugi hodnik, uži i mnogo stariji od betonskog dijela.
Zidovi više nisu bili betonirani nego obloženi kamenim blokovima. Tu su se završavale metalne trake na podu. Nakon još tridesetak metara prolaz je bio zatrpan zemljom. Činilo se da oluja nije otkrila veliki tunel, nego mali dio nekadašnjeg sistema. Međutim, na bočnom zidu nalazila su se druga metalna vrata, manja od prvih. Kada su ih otvorili, pronašli su suhu prostoriju s policama.
Na njima nije bilo zlata ni oružja. Stajalo je desetak staklenih boca, nekoliko zahrđalih alata i debela drvena ploča na kojoj su olovkom bili zapisani datumi, količine vode i kratice. Posljednji čitljiv datum bio je 17.
juni 1965. Uz njega je pisalo: „Obustavljeno – teren pomjeren.“ Na drugoj strani ploče nalazila su se prezimena petorice radnika. Jedno od njih bilo je Čengić. Rasim je dugo gledao. Ispred prezimena je stajalo slovo H. „Hamid“, rekao je tiho. Njegov otac nije samo znao za podzemni prolaz. Radio je u njemu.
Rasim je te večeri prvi put nakon mnogo godina otvorio stari drveni ormar u kojem je držao nekoliko očevih stvari. Hamid je umro 1994. i iza sebe nije ostavio mnogo papira. Rasim je pronašao vojnu knjižicu, nekoliko računa, staru člansku kartu i fotografiju radnika pred kamionom. Na poleđini je bilo napisano: „Voda, 1964.“
Do tada ta riječ nikome nije značila ništa. Rasim je fotografiju pokazao Đorđu Matiću, koji je prepoznao dvojicu starijih radnika. Preko njihovih porodica došli su do osamdesetosmogodišnjeg Ante Pavlovića, jedinog živog čovjeka koji je neposredno znao šta se gradilo. Ante je pristao razgovarati s njima i odmah se nasmijao kada je čuo priče o bunkeru.
„Bunker? Kakav bunker? Mi smo kopali da ljudi imaju vode.“ Objasnio je da je početkom šezdesetih nekoliko izvora iznad sela trebalo povezati gravitacionim sistemom s rezervoarom niže u dolini. Problem je bio što je jedan dio trase prolazio kroz nestabilno brdo. Umjesto površinskih cijevi, napravljena je kratka servisna galerija kroz koju su radnici mogli kontrolisati ventil i dovod.
Hamid je bio među ljudima koji su radili na iskopu jer je ranije imao iskustva u rudniku. Projekat je gotovo završen, ali nakon jakih kiša 1965. došlo je do pomjeranja tla. Jedan dio galerije napukao je i voda je počela prodirati. Sistem je procijenjen kao nepouzdan i napušten prije pune upotrebe. Kasnije je izgrađena druga trasa. „
Zašto su vrata zatrpana?“ pitao je Alen. Ante je objasnio da nisu namjerno skrivana kao tajna. Nakon klizišta ulaz je bio opasan, pa je zatvoren, a godinama su ljudi preko tog prostora nasipali zemlju i slagali kamen oko bunara. Malo-pomalo vrata su nestala. „A Hamid nikad nije pričao?“ Ante je pogledao Rasima. „Možda zato što se tamo dogodilo nešto o čemu nije volio govoriti.“
Ta rečenica vratila je misteriju. Ante je nekoliko trenutaka šutio prije nego što je objasnio da je tokom posljednjih radova 1965. u galeriji stradao mladi radnik. Nije poginuo, ali je teško povrijeđen kada se dio kamenog zida odlomio.
Zvao se Dragan Kovačević i imao je samo dvadeset dvije godine. Hamid je bio s njim. Prema Antinom sjećanju, Hamid je prvi primijetio pucanje zida i viknuo ljudima da izađu, ali Dragan se vratio nekoliko koraka jer je pokušao zatvoriti ventil.
Kamenje ga je oborilo. Hamid i još dvojica izvukli su ga. Dragan je mjesecima bio u bolnici i više se nije vratio na težak fizički posao. „Hamid je poslije toga govorio da se taj prolaz nikada više ne smije koristiti“, rekao je Ante.
„Krivio je sebe što nije ranije zaustavio rad.“ Rasim je ostao tih. Cijelo djetinjstvo pamtio je oca kao čovjeka koji se nije bojao ničega, ali sada je prvi put razumio zašto ga je toliko ljutito tjerao od prostora iza bunara. Nije štitio neku veliku tajnu. Štitio je mjesto povezano s događajem koji ga je očigledno pratio do kraja života.
Ali Alenu još nešto nije odgovaralo. Ako je prolaz bio samo servisna galerija vodovoda, zašto je drugi, kameni dio izgledao mnogo starije od 1963? Ante nije znao. „Mi taj dio nismo kopali“, rekao je. „Kad smo došli do njega, već je bio tamo.“ Prema njegovom sjećanju, radnici su prilikom iskopa naišli na staru podzemnu prostoriju ili hodnik.
Inženjer je zaključio da se može iskoristiti kao dio servisnog pristupa, pa su ga ojačali. Niko tada nije istraživao odakle potiče. To je otvorilo posljednje pitanje. Stručnjaci koji su pregledali kameni zid nisu mogli precizno odrediti starost samo pogledom, ali način zidanja nije odgovarao šezdesetim godinama.
Dalje kopanje kroz urušeni dio nije dolazilo u obzir zbog nestabilnog terena. Umjesto toga pregledane su stare karte područja. Na jednoj austrougarskoj karti s kraja devetnaestog stoljeća, približno na istom mjestu, nalazila se oznaka malog rudarskog objekta.
Područje oko Vareša imalo je dugu rudarsku tradiciju, pa objašnjenje više nije izgledalo neobično. Kameni hodnik vjerovatno je bio ostatak mnogo starijeg rudarskog ili istražnog prolaza koji su graditelji vodovoda šezdesetih jednostavno iskoristili.
Metalna vrata otkrivena olujom zato nisu vodila u jednu tajnu prostoriju. Vodila su u slojeve različitih vremena: prvo u vodovodni objekat iz šezdesetih, zatim u ostatak starijeg podzemnog prolaza čija se puna trasa više nije mogla sigurno utvrditi.
Selo je bilo pomalo razočarano. Nije pronađeno zlato, ratno sklonište ni tajna prostorija puna sanduka. Ipak, Rasimu otkriće nije bilo razočaranje. Prvi put je saznao čime se njegov otac bavio tokom perioda kojeg se on jedva sjećao.
Još važnije, shvatio je zašto je Hamid nakon svake velike kiše izlazio iza kuće i gledao prema bunaru. Rasim se kao dječak tome smijao. Mislio je da otac provjerava nivo vode.
Sada je znao da je vjerovatno gledao zemlju iznad prolaza u kojem je njegov kolega gotovo ostao zatrpan. Rasim i Alen uspjeli su preko nekoliko ljudi pronaći Draganovu porodicu
. Dragan je umro 2011, ali njegova kćerka Milica živjela je u Doboju. Kada joj je Rasim ispričao šta je oluja otkrila, iznenadila ga je pitanjem: „Je li Hamid Čengić bio vaš otac?“ „Jeste.“ „Moj otac ga je spominjao.“ Rasim je očekivao nešto loše.
Umjesto toga Milica je rekla da je Dragan cijelog života tvrdio kako mu je Hamid spasio nogu, možda i život. „Govorio je da ga je vaš otac izvukao kad su drugi već mislili da će se zid potpuno srušiti.“ Rasim je osjetio kako mu se grlo steže. Hamid je, izgleda, cijelog života osjećao krivicu zbog događaja za koji ga je povrijeđeni čovjek pamtio kao nekoga ko ga je spasio.
Nakon stručnog pregleda donesena je odluka da se galerija ne otvara za posjete. Tlo je bilo nestabilno, dio konstrukcije star, a radoznalost nije bila razlog da se rizikuje nečiji život. Ulaz je osiguran, ali metalna vrata nisu ponovo zatrpana.
Iznad njih napravljen je mali zaštitni pokrov kako voda ne bi direktno ulazila. Rasim je odbio prijedloge nekih mještana da se napravi turistička atrakcija. „Nije ovo pećina za izlet“, govorio je. „
Ako stručnjaci kažu da nije sigurno, onda nije.“ Alen je napravio jednostavan nacrt onoga što su uspjeli pregledati: ulaz pored bunara, betonski hodnik, prostorija s ventilom, bočni prostor, zatim stariji kameni dio koji završava urušenjem. Kada je nacrt pokazao djedu, Rasim ga je dugo gledao i rekao: „Čudno. Živio sam sedamdeset godina nekoliko metara iznad ovoga.“ Alen se nasmiješio. „Zemlja ne mora biti daleko da bi nešto sakrila.“
Sljedećeg proljeća popravili su kameni obod bunara, ali namjerno nisu vratili sve kako je bilo. Jedan dio ostavili su nižim kako bi se s dvorišta mogla vidjeti metalna vrata iza zaštitne ograde. Pored njih nije stajala dramatična tabla o tajnom tunelu
. Alen je postavio samo malu pločicu na kojoj je pisalo da se radi o ostatku nedovršenog vodovodnog sistema iz šezdesetih, djelimično izvedenog kroz stariji podzemni prolaz, te da ulazak nije dopušten zbog sigurnosti.
Jednog popodneva Rasim je sjedio ispod lipe koju su morali skratiti nakon oluje i gledao nekoliko dječaka kako s druge strane ograde pokušavaju zaviriti prema vratima. Jedan je pitao:
„Dedo Rasime, ima li tamo zlata?“ Rasim se nasmijao. „Nema.“ „Kako znaš?“ „Tražili smo.“ „A gdje tunel izlazi?“ Rasim je pogledao prema brdu. „Ne znamo.“ Dječak je odmah raširio oči, očigledno zadovoljniji tim odgovorom nego da mu je Rasim ispričao cijelu tehničku historiju. „Znači ipak postoji tajna?“ Rasim je malo razmislio. „Postoji dio koji ne znamo. To nije isto što i tajna.“
Kada su djeca otišla, Rasim je ostao sam kraj bunara. U ruci je držao kopiju stare fotografije radnika iz 1964. Na njoj je njegov otac Hamid imao jedva tridesetak godina, stajao je u blatnjavim čizmama pored četvorice ljudi i smijao se prema fotoaparatu.
Rasim ga nikada nije poznavao takvog. Njegova sjećanja počinjala su s ozbiljnijim čovjekom koji ga je tjerao od bunara i rijetko govorio o poslu. Oluja nije samo srušila kamen.
Otvorila je mali prolaz prema dijelu očevog života koji je sedamdeset godina bio udaljen svega nekoliko koraka od kuhinjskog prozora, a ipak potpuno nepoznat njegovom sinu.
Metalna vrata nisu vodila do zlata, tajnog vojnog skloništa niti prostorije koju je neko namjerno sakrio od sela. Vodila su do nedovršenog vodovoda, starog rudarskog prolaza i mjesta na kojem je jedan mladi radnik prije mnogo desetljeća zamalo izgubio život.
Ali za Rasima najvažnije je bilo ono što nijedna karta nije pokazivala: vrata su vodila do objašnjenja za očev strah, do događaja o kojem Hamid nikada nije naučio govoriti i do saznanja da čovjek kojeg je njegov otac cijelog života pamtio s osjećajem krivice njega nije pamtio kao krivca, nego kao čovjeka koji ga je izvukao ispod kamenja.
Kada je te večeri počela lagana kiša, Rasim je ustao i prije ulaska u kuću još jednom pogledao prema metalnim vratima. Nekada bi Hamid na prvi zvuk kiše izlazio upravo na to mjesto i dugo gledao zemlju. Rasim je tek sada, toliko godina poslije njegove smrti, konačno znao zašto.
KRAJ