Kada se četrdesetdvogodišnji Adis Mahmutović nakon gotovo devet godina života u Njemačkoj vratio u rodno selo kod Olova da proda očevu kuću i konačno zatvori jedno poglavlje života, posljednje što je očekivao bilo je da će ga za to mjesto vezati stari bunar koji je kao dječak mrzio.
Njegov otac Hamid umro je prethodne zime u sedamdeset šestoj godini, a kuća, štala, mali voćnjak i četiri dunuma zemlje ostali su Adisu i njegovoj mlađoj sestri Mireli. Mirela je živjela u Sarajevu i nije željela imanje. Adis je u Stuttgartu radio kao vozač dostavnog kamiona, imao suprugu Sabinu i sina koji je Bosnu poznavao uglavnom s ljetnih odmora, pa mu se činilo besmislenim držati kuću u kojoj niko neće živjeti.
Kupac se pojavio brzo, čovjek iz susjednog mjesta koji je želio obnoviti kuću i napraviti manju farmu. Dogovorili su cijenu, ali kupac je tražio da se prije prodaje riješi stari bunar iza štale. Kameni obod bio je napukao, drveni poklopac istrunuo, a bunar dubok više od deset metara. Adis je bez razmišljanja pristao da ga zatrpa.
Upravo dok je s komšijom Mensurom mjerio koliko će zemlje i kamenja trebati, Mensur je rekao: „Prije nego ga zatrpaš, provjeri ima li šta unutra. Neko može baciti pumpu, željezo, svašta.“ Adis je posudio malu vodootpornu kameru sa svjetlom koju je Mensurov zet koristio za pregled cijevi, vezao je na uže i počeo je spuštati niz bunar.
Na prvih nekoliko metara vidio je samo mokar kamen. Niže se pojavio sloj mahovine, zatim tamna voda. Spustio je kameru još malo i okrenuo je prema zidu. Slika je zadrhtala. Na ekranu se na trenutak pojavilo nešto blijedo, gotovo bijelo, sa dvije tamne tačke. Adis je instinktivno povukao uže.
„Stani“, rekao je Mensur. „Vrati.“ Adis je ponovo spustio kameru i približio svjetlo. Ovoga puta slika je bila jasnija. Između dva kamena, možda metar iznad vode, nalazilo se ljudsko lice. Adisu su se ruke ukočile jer ga je prepoznao. To je bilo lice njegovog starijeg brata Nedima, koji je nestao prije dvadeset četiri godine.
Nedim je imao dvadeset jednu godinu kada je nestao, Adis sedamnaest. Bio je visok, mršav mladić s tamnom kosom, širokim osmijehom i malim ožiljkom iznad lijeve obrve koji je dobio kao dječak nakon pada s bicikla. Jednog majskog jutra 2002.
otišao je iz kuće nakon teške svađe s ocem i više se nije vratio. Hamid je tvrdio da je Nedim želio otići u Sloveniju s dvojicom poznanika i tamo pronaći posao. Porodica je prijavila nestanak. Prvih mjeseci tražili su ga, raspitivali se kod rođaka, policije i ljudi koji su odlazili raditi vani. Jedan poznanik rekao je da ga je možda vidio u Zagrebu, drugi da je čuo da je otišao u Italiju.
Ništa nikada nije potvrđeno. Godine su prolazile. Majka Azema umrla je 2014. i do posljednjih mjeseci života vjerovala da će se Nedim jednog dana pojaviti na kapiji. Adis je s vremenom prihvatio da njegov brat možda više nije živ, ali nikada nije saznao šta mu se dogodilo.
Zato ga je prizor na ekranu potpuno slomio. Ipak, kada je Mensur uzeo kameru i pažljivije je okrenuo, postalo je jasno da u zidu bunara ne postoji ljudska glava. Bio je to komad fotografije ili nekog drugog ravnog materijala iza mutnog stakla.
„Nije čovjek“, rekao je Mensur. Adis je jedva odgovorio: „Znam to lice.“ Odmah je prekinuo plan zatrpavanja. Niko nije smio silaziti u bunar. Pozvali su ljude koji su imali opremu za siguran pregled, a sljedećeg dana, nakon provjere zraka i zidova, jedan od radnika uspio je prići niši u kojoj je kamera vidjela lice.
Iz nje je izvukao usku plastičnu kutiju, nekada providnu, sada mutnu i požutjelu. Unutra je bila fotografija Nedima snimljena nekoliko mjeseci prije nestanka.
Adis je odmah prepoznao fotografiju. Nastala je na vašaru u susjednom mjestu. Nedim je na njoj imao crnu jaknu, a iza njega se vidio rub ringišpila. Azema je godinama držala sličnu fotografiju u porodičnom albumu, ali Adis nije znao da postoji još jedna.
U kutiji se nalazila i stara audio-kaseta umotana u dvije plastične vrećice. Voda je ipak prodrla u jedan ugao, ali kaseta nije bila potpuno uništena. Na njoj je plavim flomasterom pisalo samo „A.“. Adis je fotografiju odnio sestri Mireli. Kada ju je ugledala, sjela je za kuhinjski sto i dugo nije govorila. „Odakle ti ovo?“ „Iz bunara.“
Mirela ga je pogledala kao da je rekao nešto besmisleno. „Nemoj se šaliti.“ „Ne šalim se.“ Ispričao joj je sve. Mirela je odmah pitala ono čega se i Adis bojao: ko je stavio Nedimovu fotografiju u bunar i zašto? Još čudnije, fotografija nije bila bačena u vodu.
Bila je pažljivo smještena u nišu između kamenova, zajedno s kasetom. Neko je morao znati da niša postoji. Adis se sjećao da je otac bunar održavao sve do starosti.
Mijenjao je poklopac, popravljao obod i uvijek se ljutio ako bi djeca bacala kamenčiće unutra. Nakon uvođenja vodovoda bunar više nije bio potreban, ali Hamid nikada nije dopuštao da ga zatrpaju. Adis je to pripisivao tvrdoglavosti starog čovjeka. Sada više nije bio siguran.
Kasetu nisu pokušavali pustiti u običnom kasetofonu. Odnijeli su je čovjeku u Sarajevu koji je znao raditi sa starim audio-snimcima. Nakon pažljivog čišćenja uspio je izvući dio sadržaja. Snimak je bio loš, pun šuma i prekida, ali glasovi su se mogli razlikovati.
Prvi je pripadao Nedimu. Drugi je bio ženski. Adis ga nije prepoznao, ali Mirela jeste gotovo odmah. „Amela“, rekla je. Amela Hadžić bila je Nedimova djevojka koju Hamid nikada nije prihvatio.
Njena porodica bila je iz drugog sela, otac joj je imao lošu reputaciju zbog dugova i čestih svađa, pa je Hamid bio uvjeren da će Nedim sebi uništiti život ako ostane s njom. Adis se sjećao svađa, ali ne i koliko su bile ozbiljne. Na kaseti Nedim i Amela nisu govorili o bijegu zbog posla. Govorili su o tome da zajedno napuste selo.
Nedim je rekao da je skupio nešto novca i da će prvo otići u Sarajevo, a zatim pokušati pronaći posao u Hrvatskoj. Amela je plakala i govorila da se boji. U jednom trenutku Nedim joj je rekao:
„Ako se predomisliš, ostavi kasetu kod bunara. Znaš gdje.“ Snimak se nakon toga prekidao. Adis je preslušao tu rečenicu nekoliko puta. „Kod bunara“, ponovio je. To je značilo da niša nije bila Hamidova tajna. Nedim i Amela su je poznavali.
Pronaći Amelu nakon toliko godina nije bilo jednostavno, ali Mirela je preko rođaka saznala da danas živi u Zenici i nosi drugo prezime. Imala je četrdeset šest godina, bila udata i majka dvoje odrasle djece. Kada joj je Adis telefonom spomenuo Nedimovo ime, dugo je šutjela. Pristala je razgovarati samo pod uslovom da ne dolaze njenoj kući.
Sastali su se u malom kafiću na periferiji Zenice. Adis je stavio fotografiju na sto. Amela ju je prepoznala prije nego što ju je potpuno izvukao iz koverte. „Mislila sam da je ovo nestalo“, rekla je. Adis joj je ispričao gdje je pronađena. Amela je zatvorila oči.
Zatim im je objasnila da su ona i Nedim kao mladi koristili nišu u bunaru kao skrovište za poruke jer Hamid nije dopuštao da se viđaju. Niša je bila dovoljno visoko iznad vode i mogla se dohvatiti malom kukom koju je Nedim napravio.
Kaseta je bila posljednja poruka koju je Amela ostavila. Fotografiju je stavila uz nju. „Zašto?“ pitao je Adis. „Jer nisam došla.“ Noć prije planiranog odlaska roditelji su otkrili šta namjerava.
Otac joj je zaprijetio da će je zaključati i prijaviti Nedima zbog krađe ako ode. Amela se uplašila. Snimila je poruku u kojoj Nedimu govori da ne može krenuti i stavila kasetu u njihovo skrovište. „Ali na kaseti je razgovor vas dvoje.“ Amela ga je pogledala zbunjeno. „Na drugoj strani je moja poruka.“ Oštećenje trake spriječilo je stručnjaka da dođe do tog dijela.
„Je li Nedim znao da si odustala?“ pitao je Adis. „Ne znam. Trebao je provjeriti bunar prije odlaska.“ „Je li otišao?“ Amela je spustila pogled. „Vidjela sam ga sljedećeg jutra.“
Adis je osjetio kako mu srce ubrzava. Prema priči koju je cijeli život znao, Nedim je nakon svađe s ocem otišao iz kuće i niko iz porodice ga više nije vidio. Amela je sada tvrdila da ga je srela kod autobuske stanice oko deset ujutro. Bio je sam i nosio malu sportsku torbu. Rekla mu je da ne može s njim. Posvađali su se. Nedim joj je rekao da će otići bez nje.
„Pitala sam gdje. Rekao je: ‘Bilo gdje gdje me niko neće pitati čiji sam sin.’ To je posljednje što mi je rekao.“ „Zašto nikada nisi rekla policiji?“ Amela je odgovorila da jeste. Nekoliko sedmica nakon nestanka dala je izjavu. Adis to nije znao jer je tada bio maloljetan i porodica mu nije govorila detalje.
„Tvoj otac je znao da sam ga vidjela“, rekla je. „Hamid je došao kod nas. Mislio je da ja znam gdje je Nedim. Moj otac ga je izbacio iz dvorišta.“ Time je pala najstrašnija sumnja koja se u Adisu počela stvarati: Hamid očigledno nije sakrio kasetu nakon što je nešto učinio sinu. Nije ni znao da je ona tamo, barem ne tada.
Ipak, ostalo je pitanje zašto je Hamid desetljećima odbijao zatrpati bunar. Odgovor se pojavio tek kada je Adis pregledao očevu staru radionicu prije prodaje kuće. Ispod radnog stola pronašao je improvizovanu kuku na dugoj metalnoj šipki.
Na vrhu je bila savijena baš tako da može ući između kamenova. Pokazao ju je Ameli, koja ju je odmah prepoznala kao sličnu onoj koju je Nedim koristio za izvlačenje poruka.
To je značilo da je Hamid kasnije otkrio skrovište. Ali ako je pronašao nišu, zašto nije izvadio kutiju? Adis je ponovo spustio kameru i pažljivije pregledao zid. Nekoliko centimetara iznad niše primijetio je sitne ogrebotine na kamenu.
Hamid je očigledno pokušavao dohvatiti nešto. Kutija je vjerovatno tokom godina skliznula dublje iza kamena i postala nedostupna običnom kukom. Možda je Hamid znao da se unutra nalazi nešto Nedimovo, ali nije znao šta.
Mirela se tada sjetila događaja koji joj ranije nije djelovao važan. Nekoliko godina nakon Nedimovog nestanka otac ju je pitao je li ikada vidjela brata da nešto skriva kod bunara. Kada je rekla da nije, više nije spominjao. „Zato ga nije dao zatrpati“, rekla je. „Mislio je da je Nedim nešto ostavio.“
Adis je odustao od prodaje na nekoliko sedmica i pokušao pronaći stvarni trag bratovog odlaska. Ovaj put nije jurio glasine o Italiji i Sloveniji. Počeo je od autobuske stanice i datuma nestanka.
Stare evidencije više nisu postojale, ali jedan nekadašnji vozač kojeg je pronašao preko lokalnog prevoznika sjetio se Nedima kada mu je pokazao fotografiju. Nije mogao garantovati da je sjećanje potpuno tačno nakon toliko godina, ali tvrdio je da je mladić sličan njemu tog dana putovao prema Sarajevu. Važniji trag stigao je iz policijske dokumentacije koju porodica ranije nije detaljno vidjela.
Nedim je nekoliko mjeseci nakon nestanka evidentiran prilikom kontrole u Rijeci. Datum rođenja i ime roditelja poklapali su se. Bio je živ najmanje četiri mjeseca nakon što je napustio selo. Ta jedna činjenica srušila je desetljeća mračnih sumnji. Hamid nije znao gdje je sin, ali Nedim nije stradao one noći kod kuće niti završio u bunaru.
Dalji trag vodio je do sezonskih poslova na hrvatskoj obali, zatim do kratkog boravka u Italiji. Nakon toga ponovo ništa. Adis je preko društvenih mreža i poznanika pronašao dvojicu ljudi koji su početkom dvijehiljaditih radili s Nedimom u okolini Rijeke.
Jedan ga je pamtio vrlo dobro. Rekao je da je Nedim bio zatvoren, vrijedan i tvrdoglav, da je rijetko govorio o porodici i da je želio otići dalje prema Francuskoj. „Je li ikada spominjao brata?“ pitao je Adis.
Čovjek je razmislio. „Spominjao je mlađeg brata. Govorio je da će mu se javiti kad se sredi.“ „Je li se sredio?“ „Ne znam. Jednog dana otišao je. Mislili smo da je našao drugi posao.“
Potraga nije završila čudesnim susretom. Adis nije pronašao Nedima živog nekoliko ulica dalje u nekom evropskom gradu, niti je otkrio njegovu novu porodicu koja je čekala da bude pronađena. Posljednji pouzdani trag vodio je do 2004. godine, kada je radio nekoliko mjeseci u sjevernoj Italiji. Nakon toga trag se prekidao.
Ali za Adisa se nešto ipak promijenilo. Dvadeset četiri godine u njegovoj glavi postojala je jedna noć i jedna porodična svađa nakon koje je brat nestao. Sada je znao da je Nedim mjesecima poslije toga živio, radio, putovao i donosio vlastite odluke. Otac nije bio posljednja osoba koja ga je vidjela.
Bunar nije bio mjesto zločina. Fotografija nije bila znak da je Hamid nešto strašno sakrio. Bila je poruka koju je jedna preplašena djevojka ostavila mladiću s kojim nije imala hrabrosti pobjeći.
Hamid je mnogo kasnije očigledno otkrio njihovo skrovište i proveo godine pokušavajući shvatiti šta je sin ostavio unutra. Zato je popravljao bunar. Zato se protivio zatrpavanju. Možda je do kraja života vjerovao da se u tom zidu nalazi odgovor koji će mu reći gdje je pogriješio.
Kada je Adis konačno ispričao kupcu cijelu priču, čovjek mu je rekao da bunar više ne želi zatrpavati. Dogovorili su da se stručno osigura novim čvrstim poklopcem i ogradom. Adis je ipak odlučio odgoditi prodaju kuće.
Ne zato što je očekivao da će se Nedim jednog dana pojaviti na kapiji, nego zato što je nakon nekoliko sedmica provedenih na očevom imanju shvatio da je pokušavao prebrzo ukloniti sve što ga je podsjećalo na neriješene porodične stvari. Sestra Mirela nije imala ništa protiv. Tokom ljeta popravili su krov i očistili voćnjak.
Adisov sin Leon, koji je ranije svaki dolazak u Bosnu doživljavao kao dosadnu obavezu, počeo je pomagati djedovom starom komšiji oko kosilice i prvi put tražio da ostanu sedmicu duže. Jednog predvečerja Adis je sjedio kraj bunara i u rukama držao Nedimovu fotografiju.
Lice koje je nekoliko mjeseci ranije ugledao na ekranu kamere tada mu je izgledalo gotovo kao lice mrtvog čovjeka koje ga gleda iz zemlje. Sada je ponovo bilo ono što je oduvijek bilo: lice njegovog dvadesetjednogodišnjeg brata, snimljeno prije nego što je porodica naučila koliko dugo može trajati jedna nedovršena svađa.
Fotografiju nije vratio u bunar. Očistio ju je koliko je bilo moguće i stavio u album pored jedne porodične slike na kojoj su bili Hamid, Azema, Nedim, Mirela i on. Kasetu je sačuvao u posebnoj kutiji zajedno s digitalnom kopijom snimka.
Metalnu kuku pronađenu u očevoj radionici nije zadržao. Odnio ju je do bunara, pogledao je nekoliko trenutaka, a zatim je ostavio među starim alatom. Nije želio od nje praviti relikviju.
Najteže otkriće za njega nije bilo da je otac imao tajnu, nego da je možda nije ni imao. Hamid je vjerovatno znao manje nego što su djeca poslije njegove smrti pretpostavljala.
Bio je samo otac koji je izgubio sina nakon ružne svađe i naredne dvije decenije tražio značenje u svakom predmetu koji je sin ostavio iza sebe. Adis je godinama zamjerao Hamidu što je nakon Nedimovog nestanka postao šutljiv, tvrd i gotovo opsjednut imanjem.
Tek sada je razumio da je čovjek možda svakog puta kada je popravljao kamen oko bunara zapravo čuvao posljednje mjesto za koje je vjerovao da još sadrži nešto što mu je sin želio reći.
Pred povratak u Stuttgart Adis je posljednji put spustio kameru u bunar. Ne zato što je očekivao novo otkriće, nego da provjeri je li nakon radova sve sigurno. Svjetlo je polako klizilo niz kamenje.
Prošlo je mjesto na kojem je bila niša, zatim se zaustavilo iznad mirne vode. Na ekranu više nije bilo lica. Samo vlastiti odraz kamere na crnoj površini i sitni krugovi koje su pravile kapljice sa zida. Leon je stajao pored oca i pitao: „Je li tu stvarno bila slika amidže Nedima?“ Adis je klimnuo. „Jeste.“ „A gdje je on sada?“ Adis je dugo gledao u ekran prije nego što je odgovorio.
„Ne znam.“ Ranije bi mu ta rečenica zvučala kao poraz. Sada je bila samo istina. Nisu pronašli Nedima, ali su pronašli granicu između onoga što znaju i onoga što su godinama samo pretpostavljali. Kada je izvukao kameru, Adis je zatvorio novi poklopac i provjerio bravu.
Kuću više nije doživljavao kao mjesto puno očevih tajni, niti bunar kao rupu koju treba što prije zatrpati da bi imanje bilo lakše prodati. Bio je to samo stari bunar u čijem je zidu jedna davno ostavljena fotografija čekala mnogo duže nego što je iko planirao.
Ali kada je Adis prvi put spustio kameru u njegovu tamu i na ekranu ugledao bratovo lice, otvorilo se nešto mnogo dublje od kamenog otvora: priča koju je porodica dvadeset četiri godine smatrala završenom. I mada njen pravi kraj još nisu znali, Adis je prvi put prestao izmišljati najgori mogući odgovor samo zato što nikakav drugi nije imao.
KRAJ