Bogati gazda ponizio je siromašnog dječaka pred cijelim selom, a deset godina kasnije morao je pokucati na njegova vrata i moliti za pomoć.
U malom bosanskom selu pod obroncima planine Grmeč živio je trinaestogodišnji dječak Nermin Selimović sa svojom majkom Zinetom i mlađom sestrom Ajlom. Njihova stara kuća od neobrađene cigle nalazila se na kraju sela, okružena zapuštenom baštom i nekoliko stabala šljive koja su svake godine davala sve manje plodova. Nakon što je Nerminov otac poginuo radeći u kamenolomu, porodica je ostala bez jedinog sigurnog izvora prihoda. Zineta je povremeno čistila kuće i prala veš bogatijim porodicama, ali novca je bilo tek toliko da djeca ne legnu gladna. Nermin je odmalena shvatio da djetinjstvo za njega neće biti isto kao za njegove vršnjake. Poslije škole nije igrao fudbal niti se družio na seoskom igralištu. Skupljao je drva po šumi, pomagao starijim komšijama oko sijena i radio sve sitne poslove koje je mogao pronaći kako bi majci olakšao život. Iako je bio siromašan, bio je izuzetno vrijedan i odličan učenik. Učitelji su govorili da rijetko viđaju dijete koje ima toliko želje za učenjem uprkos teškom životu.
Najbogatiji čovjek u selu bio je Branko Vasić, vlasnik velikih voćnjaka, pilane i nekoliko kamiona. Njegova ogromna kuća sa visokim željeznim kapijama odavno je postala simbol bogatstva. Ljudi su ga poštovali jer je zapošljavao mnogo radnika, ali su ga se istovremeno i plašili zbog njegove oholosti. Branko je vjerovao da novac određuje vrijednost čovjeka. Često je govorio da siromašni ostaju siromašni zato što nisu dovoljno sposobni. Njegov sin Marko išao je u isti razred kao Nermin. Vozili su ga skupim automobilom, nosio je najskuplju odjeću i često se hvalio stvarima koje je imao. Nermin ga nikada nije mrzio. Smatrao je da čovjek ne bira porodicu u kojoj će se roditi.
Jednog proljetnog dana škola je organizovala veliki humanitarni vašar na kojem su učenici prodavali domaće proizvode kako bi prikupili novac za obnovu školske biblioteke. Nermin i njegova majka cijelu su noć pravili pite, domaći sok od zove i nekoliko tegli pekmeza. Bio je to gotovo sav višak hrane koji su imali u kući, ali Zineta je rekla da je obrazovanje važnije od svega. Kada su stigli na seoski trg, svi štandovi već su bili puni. Branko Vasić bio je glavni sponzor manifestacije i stajao je na bini okružen lokalnim političarima i novinarima. Nermin je prišao jednom praznom stolu i počeo slagati proizvode, uvjeren da će i on moći učestvovati. Međutim, Branko je to primijetio. Prišao je dječaku pred desetinama okupljenih ljudi i glasno rekao: „Ko ti je rekao da možeš ovdje prodavati? Ovaj prostor je za ozbiljne izlagače, a ne za one koji donose nekoliko tegli pekmeza da glume trgovce.“ Ljudi su se nelagodno pogledali. Nermin je pokušao objasniti da želi pomoći školi, ali Branko ga nije pustio da završi. Uzeo je jednu teglu pekmeza, podigao je visoko i podrugljivo rekao: „Misliš li da će ovim spasiti biblioteku?“ Zatim ju je spustio na sto toliko grubo da se razbila. Pekmez se razlio po stolu i zemlji. Na trgu je nastala neprijatna tišina. Nermin je kleknuo da pokupi razbijeno staklo dok su mu suze padale niz lice. Najviše ga je boljelo što je njegova majka sve to nijemo gledala.
Tog dana cijelo selo pričalo je o poniženju koje je dječak doživio. Mnogi su smatrali da je Branko pretjerao, ali niko nije imao hrabrosti javno mu se suprotstaviti. Kada su se vratili kući, Zineta je zagrlila sina i rekla mu nešto što će pamtiti cijelog života: „Sine, nikada nemoj poželjeti da budeš bogat kao on. Poželi da budeš čovjek kakav on nikada nije postao.“ Te riječi duboko su se urezale u Nerminovo srce. Umjesto da ga slome, učinile su ga još odlučnijim da uspije.
Nermin je učio danju i radio noću. Zahvaljujući odličnim rezultatima dobio je stipendiju za srednju školu u Bihaću, a zatim i za studij mašinstva u Sarajevu. Tokom studija osnovao je malu radionicu u kojoj je sa prijateljima razvijao moderne poljoprivredne mašine prilagođene malim proizvođačima. Njegove inovacije ubrzo su privukle pažnju velikih investitora. Za samo deset godina mala radionica prerasla je u uspješnu kompaniju koja je proizvodila savremenu poljoprivrednu opremu i zapošljavala stotine radnika. Nermin Selimović postao je jedan od najmlađih i najuspješnijih preduzetnika u Bosni i Hercegovini. Iako je mogao živjeti bilo gdje u svijetu, odlučio je sjedište firme izgraditi nedaleko od rodnog sela kako bi mladi ljudi imali posao i razlog da ostanu.
U isto vrijeme život Branka Vasića krenuo je sasvim drugim putem. Nekoliko loših poslovnih odluka, velika suša i dugovi prema bankama polako su uništavali njegovo bogatstvo. Pilana je zatvorena, voćnjaci su propadali, a kamioni jedan po jedan završavali na prodaji kako bi otplatio kredite. Sin Marko otišao je u inostranstvo i rijetko se javljao. Na kraju je Branko ostao gotovo sam, opterećen dugovima koje više nije mogao vratiti. Jedina nada bila mu je velika investicija koju je mogla spasiti samo jedna uspješna domaća kompanija.
Kada je saznao ime njenog vlasnika, dugo je nijemo gledao u papir.
Na njemu je pisalo:
„Direktor: Nermin Selimović.“
Nekoliko dana kasnije, sa posljednjim tragovima ponosa koje je još imao, Branko je stajao ispred velike poslovne zgrade.
Duboko je udahnuo.
Pokucao je na vrata kancelarije dječaka kojeg je nekada ponizio pred cijelim selom.
Branko Vasić nekoliko je trenutaka stajao ispred velikih staklenih vrata kompanije “Selim AgroTech”, nesiguran ima li uopšte pravo ući unutra. Nekada je pred njim cijelo selo skidalo kapu, a danas je nosio staru jaknu i u rukama držao izblijedjelu fasciklu sa dokumentima o dugovima. Na recepciji ga je ljubazna sekretarica zamolila da sačeka nekoliko minuta jer je direktor bio na sastanku. Dok je sjedio u modernom holu, pogled mu je pao na veliku fotografiju okačenu na zidu. Na njoj je bio nasmijani Nermin okružen radnicima u proizvodnoj hali. Ispod slike stajao je natpis: “Najveće bogatstvo svake kompanije nisu mašine, već ljudi.” Branko je spustio pogled. Prvi put nakon mnogo godina osjetio je koliko su prazne bile riječi koje je nekada izgovarao o siromašnima.
Vrata kancelarije polako su se otvorila.
„Gospodine Vasiću, izvolite.“
Branko je podigao glavu.
Pred njim je stajao Nermin.
Nije više bio dječak koji kleči na zemlji skupljajući razbijeno staklo. Bio je ozbiljan čovjek, mirnog pogleda i dostojanstvenog držanja. Na njegovom licu nije bilo ni traga zlobi. Samo ozbiljnost čovjeka koji je mnogo toga prošao.
Branko je ušao u kancelariju i dugo nije mogao pronaći riječi.
Na kraju je tiho rekao:
„Treba mi pomoć.“
Nermin ga je zamolio da sjedne.
Bez ijedne riječi osude saslušao je cijelu priču.
Branko mu je priznao da je firma pred stečajem, da banke traže naplatu dugova i da će više od osamdeset radnika ostati bez posla ako se nešto hitno ne promijeni. Govorio je polako, spuštene glave, kao čovjek kojem je ponos odavno slomljen.
Na kraju je dodao:
„Znam da nemam pravo ništa tražiti od tebe. Nakon onoga što sam ti uradio… vjerovatno sam posljednja osoba kojoj bi pomogao. Ali nisam došao zbog sebe. Došao sam zbog radnika. Oni nisu krivi za moje greške.“
U kancelariji je zavladala tišina.
Nermin je ustao i prišao velikom prozoru.
Pred očima mu se ponovo pojavio prizor sa školskog vašara. Razbijena tegla pekmeza. Majčine suze. Smijeh okupljenih ljudi.
Sjetio se i majčinih riječi:
“Nikada nemoj poželjeti da budeš bogat kao on. Poželi da budeš čovjek kakav on nikada nije postao.”
Polako se okrenuo prema Branku.
„Hoćete li poći sa mnom?“
Branko ga je zbunjeno pogledao.
Zajedno su sjeli u automobil.
Nermin nije rekao kuda idu.
Nakon dvadesetak minuta stigli su do stare osnovne škole.
Na školskom igralištu upravo su se igrala djeca.
Pored ulaza još je stajao stari trg na kojem je prije deset godina održan humanitarni vašar.
Nermin je zastao.
„Sjećate li se ovog mjesta?“
Branko je klimnuo glavom.
Oči su mu se napunile suzama.
„Ovdje sam mislio da pokazujem svoju moć“, prošaptao je.
„A zapravo sam pokazao koliko sam mali čovjek bio.“
Nermin je nekoliko trenutaka šutio.
„Znate li šta me tada najviše boljelo?“
Branko nije odgovorio.
„Nije me boljela razbijena tegla. Nije me boljelo ni to što ste me otjerali. Najviše me boljelo što sam pomislio da sam manje vrijedan samo zato što sam siromašan.“
Te riječi pogodile su Branka snažnije od bilo kakve uvrede.
Starac je spustio glavu.
„Oprosti mi, sine.“
Po prvi put u životu izgovorio je te riječi bez traženja opravdanja.
Nermin je prišao nekoliko koraka bliže.
„Ja sam vam oprostio još prije mnogo godina.“
Branko ga je zbunjeno pogledao.
„Kako?“
„Jer da nisam, cijeli život bih nosio teret vaše mržnje. A ja sam želio nositi samo svoje snove.“
Vrativši se u kompaniju, Nermin je okupio upravni odbor.
Svi su očekivali da će odbiti Brankovu molbu.
Umjesto toga rekao je:
„Kupujemo njegovu firmu.“
Jedan direktor odmah je upitao:
„Zašto bismo spašavali čovjeka koji vas je javno ponizio?“
Nermin je mirno odgovorio:
„Ne spašavamo njega. Spašavamo osamdeset porodica koje bi ostale bez hljeba.“
Kompanija je otkupila Brankovu firmu.
Nijedan radnik nije izgubio posao.
Plate su povećane, proizvodnja modernizovana, a stara pilana pretvorena u savremeni pogon za preradu drveta.
Branko je očekivao da će ga Nermin odmah poslati u penziju.
Ali dobio je sasvim drugačiju ponudu.
„Želim da ostanete ovdje.“
„Poslije svega?“
„Da.“
„Zašto?“
„Jer mladi ljudi treba da nauče dvije stvari. Kako se gradi uspješna firma… i kako oholost može uništiti čovjeka.“
Branko je prihvatio posao savjetnika.
Prvog dana rada okupio je mlade pripravnike.
Ispričao im je cijelu svoju priču.
Nije skrivao nijednu grešku.
Na kraju je rekao:
„Jednom sam mislio da novac daje čovjeku pravo da ponižava druge. Danas znam da pravo bogatstvo počinje onoga dana kada nekoga podigneš, a ne kada ga spustiš.“
Njegove riječi prenijeli su gotovo svi mediji u Bosni i Hercegovini.
Ali najveće iznenađenje tek je uslijedilo.
Na godišnjicu otvaranja nove fabrike Nermin je pozvao cijelo selo.
Na istom mjestu gdje se nekada razbila njegova tegla pekmeza otkriven je mali spomenik.
Na njemu nije bilo njegove statue.
Nije bilo ni imena njegove kompanije.
Stajala je samo jedna razbijena bronzana tegla.
I ispod nje uklesane riječi:
„Nikada ne ismijavaj siromašnog čovjeka. Ne znaš koliku snagu skriva neko ko svakog dana ustaje poslije poniženja i nastavlja dalje.“
Dok su ljudi čitali natpis, Branko je stajao nekoliko metara dalje sa suzama u očima.
Prišao je Nerminu i pred cijelim selom rekao:
„Ti si danas spasio mnogo više od moje firme. Spasio si moju savjest.“
Nermin se samo nasmiješio.
„Čovjek nije poražen kada izgubi novac. Poražen je tek kada izgubi dobrotu.“
Toga dana cijelo selo shvatilo je da najveća pobjeda nije vratiti nekome istom mjerom.
Najveća pobjeda je imati priliku za osvetu… i izabrati milost.
KRAJ.