Siromašni dječak svakog dana hodao je deset kilometara do škole u poderanim cipelama dok su mu se svi rugali. Dvadeset godina kasnije sletio je helikopterom u isto selo kako bi otvorio prvu besplatnu školu za siromašnu djecu.
U malom bosanskom selu pod obroncima planine Romanije živio je jedanaestogodišnji dječak Alen Osmanović sa svojom majkom Mersihom i djedom Sulejmanom. Njihova stara drvena kuća nalazila se gotovo pet kilometara od prvih komšija, okružena šumom i uskim makadamskim putem koji je zimi često bio zatrpan snijegom. Alenov otac poginuo je u rudniku kada je dječak imao samo četiri godine, pa je njegova majka ostala sama da prehrani porodicu. Radila je povremene poslove – čistila kuće, brala maline i šljive, prala veš bogatijim porodicama i šila odjeću kako bi zaradila dovoljno za hljeb i osnovne potrepštine. Novca nikada nije bilo dovoljno. Često bi navečer na stolu bio samo krompir i komad domaćeg hljeba, ali Mersiha je uvijek govorila sinu da ne brine, jer znanje vrijedi više od punog tanjira. „Siromaštvo traje samo dok čovjek odustane od učenja“, ponavljala mu je gotovo svakog jutra.
Najbliža osnovna škola nalazila se deset kilometara od njihove kuće. Svakog dana Alen bi ustajao u pet sati, stavljao knjige u stari ruksak koji je nekada pripadao njegovom ocu i kretao pješice prema školi. Ljeti je put bio naporan zbog velike vrućine, ali zimi je bio gotovo nepodnošljiv. Gazio bi kroz dubok snijeg, prelazio zaleđeni mostić preko potoka i penjao se uz strme šumske staze. Njegove cipele bile su toliko stare da su na đonovima zjapile rupe kroz koje je ulazila voda. Majka ih je svake sedmice krpila komadima gume, koncem i ljepilom, ali one su se ubrzo ponovo raspadale. Kada bi stigao u školu, čarape su mu često bile potpuno mokre. Umjesto da se žali, krišom bi ih sušio pored peći prije početka nastave kako učiteljica ne bi primijetila koliko mu je teško.
Nažalost, druga djeca nisu pokazivala isto razumijevanje. Nekolicina dječaka iz bogatijih porodica svakodnevno ga je ismijavala. Nazivali su ga „prosjak“, „bosonogi profesor“ i „dječak sa rupama u cipelama“. Jednom su mu sakrili stare čizme dok je bio na času fizičkog, pa je kući morao hodati gotovo bos po hladnom makadamu. Drugog dana neko je nacrtao poderanu cipelu na tabli i napisao njegovo ime ispod nje. Cijeli razred se smijao. Alen je šutio. Nikada nije uzvraćao uvredama. Samo bi spustio glavu i još jače učio. Njegova učiteljica Sabina primjećivala je koliko ga boli poniženje. Nakon nastave često bi ga zadržala nekoliko minuta, davala mu stare knjige koje su ostavili stariji učenici i govorila: „Jednog dana neće pamtiti tvoje cipele. Pamtiće ono što ćeš postati.“
Te riječi Alen je nosio u srcu godinama. Bio je najbolji učenik u školi. Osvajao je opštinska i kantonalna takmičenja iz matematike i fizike, ali nikada nije imao novca da ode na neka državna takmičenja koja su zahtijevala putne troškove. Jednog dana, nakon što je osvojio prvo mjesto na kantonalnom takmičenju, prišao mu je stariji profesor sa Univerziteta u Sarajevu koji je bio član komisije. Primijetio je dječakovu izuzetnu inteligenciju i raspitao se o njegovoj porodici. Kada je saznao kroz šta prolazi, potrudio se da mu pronađe stipendiju jedne međunarodne fondacije koja je pomagala talentovanu djecu iz siromašnih porodica. Zahvaljujući toj pomoći Alen je završio srednju školu, a zatim upisao Elektrotehnički fakultet u Sarajevu.
Na fakultetu je radio više poslova istovremeno. Noću je programirao, vikendom popravljao računare, a ljeti radio u jednoj tehnološkoj firmi. Diplomirao je kao najbolji student generacije, nakon čega je dobio priliku da nastavi školovanje u Njemačkoj. Tamo je osnovao malu softversku kompaniju sa dvojicom prijatelja. Njihova inovativna rješenja za obrazovne tehnologije brzo su privukla pažnju velikih investitora. Kompanija je za samo deset godina postala jedna od najuspješnijih u Evropi. Alen Osmanović našao se na listama najuspješnijih mladih preduzetnika, ali nikada nije zaboravio odakle je krenuo. U njegovoj kancelariji, među brojnim nagradama i priznanjima, stajao je jedan neobičan predmet – njegove stare poderane dječije cipele. Svaki put kada bi ga neko pitao zašto ih čuva, samo bi odgovorio: „One su me naučile koliko vrijedi svaki korak.“
Dvadeset godina nakon posljednjeg pješačenja do škole, u selo Romanija počele su stizati neobične vijesti. Govorilo se da će poznati bosanskohercegovački milioner i vlasnik velike tehnološke kompanije finansirati izgradnju prve potpuno besplatne škole za djecu iz siromašnih porodica. Niko nije znao ko je taj čovjek niti zašto je izabrao upravo njihovo malo zaboravljeno selo. Na livadi pored stare škole okupili su se gotovo svi mještani. Djeca su radoznalo gledala prema nebu kada se iz daljine začuo zvuk rotora.
Nekoliko trenutaka kasnije iznad sela pojavio se bijeli helikopter.
Polako je sletio na livadu.
Vrata su se otvorila.
Iz njega je izašao elegantno obučen muškarac.
Nekoliko starijih mještana odmah je zanijemilo.
Prepoznali su dječaka koji je nekada svakoga dana prolazio pored njihovih kuća u poderanim cipelama.
Alen Osmanović se vratio kući.
Ali ono što je rekao čim je uzeo mikrofon u ruke natjeralo je cijelo selo da spusti pogled od stida.
Čim je Alen Osmanović izašao iz helikoptera, na livadi je zavladala potpuna tišina. Zvuk rotora polako je utihnuo, ali niko od okupljenih nije progovarao. Ljudi su ga gledali u nevjerici. Nekadašnji mršavi dječak u izblijedjeloj jakni sada je stajao pred njima kao uspješan čovjek u elegantnom odijelu, okružen saradnicima i novinarima. Ipak, na njegovom licu nije bilo ni traga oholosti. Prvo što je uradio bilo je da priđe svojoj staroj učiteljici Sabini, sada već sijedoj penzionerki. Zagrlio ju je pred svima i poljubio joj ruku. „Da nije bilo vas“, rekao je kroz osmijeh, „vjerovatno bih odavno odustao od škole.“ Učiteljica nije mogla sakriti suze. Samo ga je čvrsto zagrlila, ponosna što pred sobom vidi dječaka kojem je nekada sušila mokre čarape kraj školske peći.
Nakon toga Alen je prišao govornici postavljenoj ispred stare škole. Pogledao je okupljene mještane, pa zastao nekoliko trenutaka. Njegov pogled zaustavio se na grupi muškaraca koji su prije dvadeset godina bili dječaci i koji su mu se svakodnevno rugali zbog poderanih cipela. Sada su i oni bili odrasli ljudi, neki nezaposleni, neki razočarani životom, a neki su se tek nedavno vratili iz inostranstva. Svi su stajali spuštenih glava, nesposobni da ga pogledaju u oči.
Alen je duboko udahnuo i započeo govor.
„Prije dvadeset godina svakoga jutra prelazio sam deset kilometara da bih stigao do ove škole. Nije mi bilo teško hodati. Najteže mi je bilo slušati kako mi se smiju zbog cipela kroz koje je ulazila voda. Ponekad bih cijelim putem kući razmišljao da više nikada ne dođem u školu. Ali svaki put bih se sjetio riječi svoje majke. Govorila mi je da se čovjek ne mjeri po onome što nosi na nogama, nego po onome što nosi u srcu i u glavi.“
Na livadi se nije čuo ni najmanji šum.
„Danas sam mogao doći da vam pokažem koliko sam uspio. Mogao sam sletjeti helikopterom samo da bih dokazao da su oni koji su mi se rugali pogriješili. Ali nisam došao zbog toga. Došao sam zbog djece koja danas možda hodaju istim putem kojim sam nekada hodao ja.“
Zatim je pritisnuo dugme na daljinskom upravljaču.
Na velikom ekranu iza njega pojavili su se nacrti moderne škole.
Bila je to savremena zgrada sa učionicama, laboratorijama, bibliotekom, sportskom salom, informatičkim centrom i velikim internatom za djecu koja žive daleko od škole.
Alen je nastavio:
„Ova škola neće naplaćivati školarinu. Djeca će ovdje besplatno dobijati knjige, računare, školski pribor, tople obroke i smještaj ako dolaze iz udaljenih sela. Nijedno dijete više neće morati hodati deset kilometara po snijegu samo zato što je siromašno.“
U tom trenutku prolomio se snažan aplauz.
Mnoge majke nisu uspjele zadržati suze.
Znale su koliko će ta škola promijeniti živote njihove djece.
Ali Alen još nije završio.
Pozvao je nekoliko ljudi iz prvog reda da mu priđu.
Među njima su bila i trojica muškaraca koji su ga nekada najviše ismijavali.
Vidjelo se da im je neugodno.
Jedan od njih, Mirza, prišao je drhtavim korakom.
„Alene…“, rekao je tiho, „ako si nas pozvao da nas poniziš pred svima, zaslužili smo.“
Alen ga je pogledao nekoliko sekundi.
Zatim se nasmiješio.
„Ne.“
Iz unutrašnjeg džepa izvadio je tri fascikle.
„Vi ste danas nezaposleni. Znam da vam nije lako. U školi će biti potrebni domari, vozači, održavaoci i tehničko osoblje. Ako želite pošteno raditi, posao vas čeka.“
Mirza ga je gledao potpuno zbunjeno.
„Poslije svega što smo ti radili?“
Alen je klimnuo glavom.
„Kad bih vam danas vratio istom mjerom, čemu bi me onda naučilo ono teško djetinjstvo? Ono me nije naučilo mržnji. Naučilo me da nikada ne dozvolim da neko drugo dijete osjeti ono što sam ja osjećao.“
Na livadi se začuo plač.
Troje muškaraca zagrlilo je Alena.
Ljudi su spontano počeli aplaudirati.
Čak su i novinari prestali postavljati pitanja.
Shvatili su da prisustvuju trenutku koji vrijedi više od bilo kakve poslovne priče.
Nekoliko mjeseci kasnije škola je bila završena.
Na prvi dan nastave stiglo je više od četiri stotine djece iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. Neka su prvi put u životu dobila potpuno nove cipele. Druga su prvi put sjela za vlastiti računar. Treća su prvi put imala topao doručak prije nastave.
Prije ulaska u školu svako dijete dobilo je mali paket.
U njemu su bili udžbenici, školski pribor i potpuno nove cipele.
Jedan dječak podigao je ruku i upitao:
„Čika Alene, zašto svi dobijamo i cipele?“
Alen je nekoliko trenutaka šutio.
Zatim je otvorio staklenu vitrinu koja je stajala na ulazu škole.
U njoj su bile izložene njegove stare, poderane dječije cipele.
„Zato što sam jednom davno naučio da nijedno dijete ne može razmišljati o matematici dok mu promrzle noge bole na putu do škole.“
Tog dana gotovo niko nije mogao sakriti suze.
Na ulazu u školu postavljena je kamena ploča.
Na njoj nije bilo napisano ime nijednog političara, niti naziv kompanije koja je finansirala projekat.
Pisale su samo riječi koje je Alen posvetio svojoj majci:
„Ova škola postoji zato što je jedna siromašna majka vjerovala da su znanje i dobrota vrijedniji od svega što novac može kupiti. Neka nijedno dijete nikada ne odustane od svog sna zbog poderanih cipela.“
Godinama kasnije iz te škole izašli su doktori, profesori, inženjeri, umjetnici i naučnici. Ali Alen je uvijek govorio da njegov najveći uspjeh nisu diplome koje su ta djeca stekla.
Njegov najveći uspjeh bio je to što više nijedno dijete iz tog kraja nije moralo spuštati glavu zbog siromaštva.
Jer čovjek ne postaje velik onda kada poleti helikopterom.
Postaje velik onda kada se vrati po one koji još uvijek pješače.
KRAJ.