Sedamdesetdevetogodišnji Ilija Marković držao je samo jednu kokoš, staru crvenkastu koku koju je zvao Gara, i cijelo selo kod Prnjavora znalo je da mu je ona posljednja životinja ostala u dvorištu. Nekada je imao kravu, dvije svinje, desetak kokoši i dovoljno zemlje da ne mora računati svaku marku, ali godine su učinile svoje.
Nakon smrti supruge Mare prodao je kravu, zemlju dao susjedu da obrađuje, a kokoši su jedna po jedna nestajale dok nije ostala samo Gara. Svako jutro Ilija bi joj otvorio mali kokošinjac, prosuo šaku kukuruza i kasnije pronašao jaje koje bi pojeo ili zamijenio kod komšinice za malo mlijeka. Zato su se ljudi začudili kada su ga početkom decembra vidjeli na pijaci kako drži Garu u kartonskoj kutiji i pita trgovca koliko bi mogao dobiti za nju.
Još više su se čudili kada su saznali zašto je prodaje. U kući preko puta živjela je porodica Petrović, a njihov osmogodišnji sin Luka već sedmicama je bio bolestan. Nije imao neku tajanstvenu neizlječivu bolest niti mu je život zavisio od ogromne operacije; nakon teže upale pluća i boravka u bolnici trebalo je da ide na kontrolu u Banju Luku, a njegov otac Dragan već mjesecima nije imao stalan posao.
Problem koji je porodici tog jutra izgledao nepremostiv bio je mnogo manji i upravo zato bolniji — nisu imali dovoljno novca za put, lijek koji nije bio potpuno pokriven i povratak kući. Ilija je to slučajno čuo kada je Lukina majka Sanja plakala kod kapije razgovarajući telefonom sa sestrom. Nije joj ništa rekao.
Samo je sutradan odnio Garu na pijacu. Kada su dvojica muškaraca iz sela saznala da je prodao posljednju kokoš zbog „tuđeg djeteta“, jedan se nasmijao i rekao: „Ilija, nećeš ti spasiti svijet jednom kokoši.“ Ilija je spremio novac u džep i mirno odgovorio: „Neću svijet. Treba samo da dječak stigne do doktora.“
Za Garu je dobio mnogo manje nego što je očekivao. Kokoš je bila stara i trgovac mu je ponudio dvadeset maraka. Ilija se cjenkao toliko tvrdoglavo da je na kraju dobio dvadeset pet. Kod kuće je dodao još trideset pet maraka koje je čuvao u metalnoj kutiji za nepredviđene troškove.
Ukupno šezdeset. Nije bilo dovoljno za sve, ali je bilo dovoljno da porodica ne odgodi put. Kada je novac odnio Sanji, ona ga je odbila. Znala je koliko malo ima. Ilija je zato slagao da je prodao nešto starog alata koji mu više ne treba. Tek kasnije je Luka kroz prozor primijetio da Gare nema i pitao gdje je. Sanja je povezala stvari.
Došla je Iliji gotovo ljuta. „Vi ste zbog nas prodali kokoš?“ Ilija je sjedio kraj peći i gulio jabuku. „Nisam zbog vas. Zbog Luke.“ „Ali od tih jaja ste živjeli.“ „Nisam živio od jednog jajeta.“ „Trebali ste nam reći.“ „Da sam rekao, ne biste uzeli.“
Sanja je spustila novac na sto. Ilija ga je odmah gurnuo nazad. Tako su nekoliko minuta prebacivali iste novčanice preko stola dok se Ilija nije naljutio. „Ako mi ovo opet ostaviš, odnijet ću Draganu pred cijelom kafanom pa će mu biti još neprijatnije.“ Sanja je znala da bi to mogao uraditi. Uzela je novac i otišla.
Priča se proširila brže nego što je Ilija želio. Na selu ništa nije dugo ostajalo između dvije kuće. Neki su njegov postupak smatrali lijepim, ali nekoliko ljudi ga je zadirkivalo. Posebno njegov stari poznanik Rade, koji je govorio da Ilija „prodaje imovinu za svaku tuđu nevolju“.
Nije to bila prava zloba koliko ona vrsta seoskog humora koja često postane gruba jer niko ne razmišlja gdje prestaje šala. Kada je Ilija došao u malu prodavnicu, Rade ga je pitao: „Šta je sljedeće, Ilija? Prodaješ šupu ako nekome zafali goriva?“
Nekoliko muškaraca se nasmijalo. Ilija je uzeo so i kafu s police, platio i odgovorio: „Šupa prokišnjava. Nećeš dobiti mnogo za nju.“ Ponovo su se nasmijali, ali prodavačica Marija nije.
Znala je da Ilija zaista nema mnogo. Vidjela je kako posljednjih mjeseci kupuje najmanje pakovanje kafe, po pola kilograma šećera i hljeb svaki drugi dan. Nakon što je prodao kokoš, počeo je uzimati manje jaja jer su mu bila skupa. Nikome se nije žalio.
Luka je obavio kontrolu. Ljekar je rekao da se oporavlja dobro, ali da treba još nekoliko sedmica mirovanja, pravilne ishrane i terapije. Kada se vratio kući, prvo je otišao do Ilije. Dječak je nosio plavu kapu i izgledao mršavije nego prije bolesti. U ruci je držao crtež.
Na njemu su bili starac, dječak i ogromna kokoš skoro iste veličine kao kuća. Iznad kokoši Luka je nacrtao krunu. „Ovo je Gara“, objasnio je. Ilija je pogledao crtež i počeo se smijati.
„Gara nije bila ovolika.“ „Nisam znao nacrtati manju.“ Ilija je crtež zalijepio na zid pored kalendara. Luka ga je zatim pitao hoće li kupiti novu kokoš. „Na proljeće možda.“ „Ja ću vam kupiti.“ „Ti prvo zaradi penziju pa ćemo razgovarati.“ Dječak nije razumio šalu, ali je ozbiljno klimnuo kao da je dobio zadatak.
Kako se približavao Božić, Ilija je sve češće osjećao prazninu u dvorištu. Nije mu toliko nedostajalo jaje koliko jutarnja navika. Otvorio bi vrata i automatski pogledao prema kokošinjcu, a onda se sjetio da je prazan.
Jednog jutra ga je Rade ugledao kako stoji kraj ograde i dobacio: „Fali ti direktorica dvorišta?“ Ilija je rekao: „Manje priča od tebe.“ Rade se nasmijao, ali nekoliko minuta kasnije ušao je u prodavnicu i pitao Mariju zna li koliko košta mlada kokoš. Marija ga je pogledala sumnjičavo. „Zašto?“ „Onako.“ „Rade.“ „Dobro, za Iliju.“ Marija mu je odmah rekla da ne kupuje ništa sam. Već je imala drugu ideju.
Nije željela da selo Iliji napravi predstavu od jednog dobrog djela. Znala je da bi mrzio da mu ljudi pred kuću donesu deset vreća hrane, fotografišu ga i govore kako je siromašan. Umjesto toga počela je pitati ljude nešto drugo: šta Iliji zaista treba?
Odgovori su bili zanimljivi. Nije mu trebala velika količina hrane. Penzija mu je bila mala, ali redovna. Nije imao dugove. Kuća je bila stara, ali suha. Međutim, vrata kokošinjca bila su polomljena, dio žičane ograde zahrđao, a krov nad malim spremištem prokišnjavao.
Dragan, Lukin otac, znao je raditi s drvetom. Rade je imao višak žičane mreže. Marijin brat je držao kokoši i mogao je dati dvije mlade nosilje. Drugi komšija imao je daske koje su mu ostale nakon renoviranja. Neko je predložio da skupljaju novac, ali Dragan je odbio. „Nećemo mu kupovati zahvalnost“, rekao je. „Napravit ćemo ono što možemo rukama.“
Plan je trebao ostati tajna do Božića, ali skrivanje bilo čega od čovjeka koji gotovo cijeli dan provodi kod kuće pokazalo se težim nego što su očekivali. Rade je jednom dovezao mrežu i sakrio je kod Dragana. Ilija ga je vidio i pitao šta radi. Rade je rekao da popravlja ogradu Petrovićima.
Sljedećeg dana Marijin brat dovezao je daske. Ilija je ponovo pitao. Ovoga puta rekli su da Dragan pravi šupu. „Usred decembra?“ pitao je Ilija. „Čovjek ima volju“, odgovorio je Rade. Ilija je zaključio da su svi pomalo poludjeli i prestao ispitivati.
Na Badnje veče Sanja je poslala Luku kod Ilije s kolačima. Dječak je imao samo jedan zadatak: zadržati starca u kući desetak minuta dok Dragan i Rade iza stražnje ograde prenesu nekoliko stvari u šupu susjedne kuće.
Luka je zadatak shvatio previše ozbiljno. Postavljao je Iliji jedno pitanje za drugim: kako je upoznao suprugu Maru, koliko je imao godina kada je kupio prvu kravu, je li ikada pao s traktora i zašto stari ljudi toliko pričaju o vremenu.
Nakon dvadeset minuta Ilija je postao sumnjičav. „Jesi li ti došao na kolače ili da me ispituješ za policiju?“ Luka je pocrvenio. „Mama je rekla da ne izlazite.“ Tišina. „Zašto?“
Dječak je shvatio da je pogriješio i pokušao popraviti stvar najgorom mogućom rečenicom: „Ne smijem reći da vam spremamo nešto za sutra.“ Ilija je podigao obrve. Luka je pokrio usta rukom. „Ni ovo nisam smio reći.“ Ilija se nasmijao toliko da su mu oči zasuzile.
Sljedećeg jutra probudilo ga je kucanje. Pomislio je da je Luka ponovo došao. Kada je otvorio vrata, ispred kuće je stajalo možda petnaestak ljudi. Nije bilo cijelo selo, kako se kasnije prepričavalo, ali Iliji je izgledalo kao da jeste.
Tu su bili Dragan, Sanja i djeca, Marija, Rade, nekoliko susjeda i Marijin brat. Neko je donio alat. Neko termos s kafom. Rade je držao smotanu mrežu. „Šta sad?“ pitao je Ilija. Dragan mu je pružio stari radni prsluk. „Obuci.“ „Zašto?“ „Jer ćeš nam smetati ako stojiš na vratima.“
Odveli su ga iza kuće. Tamo gdje je prethodnog dana stajao stari, nakrivljeni kokošinjac, sada su bile pripremljene daske, mreža i novi krovni lim. Nisu mu donijeli gotovu kućicu.
Došli su da zajedno poprave onu koju je već imao. Ilija je odmah počeo protestovati. „Mogu ja ovo na proljeće.“ Rade mu je pružio čekić. „Onda radi.“ Za nekoliko sati zamijenili su trule daske, popravili vrata, zategnuli ogradu i stavili komad lima preko krova. Ilija je radio koliko je mogao, uglavnom prigovarajući drugima da pogrešno mjere. Oko podneva Marijin brat otišao je do kombija i vratio se noseći dvije transportne kutije.
Iz prve se začulo kokodakanje.
Ilija je prestao govoriti.
Marijin brat otvorio je kutiju i izvadio mladu smeđu kokoš. U drugoj je bila bijela. „Ove su od mene“, rekao je. „Ne od sela. Imam ih dovoljno.“ Ilija je odmahnuo glavom. „Ne mogu uzeti dvije.“ „Možeš.“ „Jednu.“ „Dvije se manje dosađuju.“ „Kokoš nije penzioner da joj treba društvo.“
Ljudi su se nasmijali, ali Luka je prišao starcu i izvadio nešto iz džepa. Bio je to isti crtež Gare s krunom, samo što ga je sada stavio u jeftin drveni okvir koji je napravio s ocem. Na poleđini je dječak napisao: „Da se prva ne zaboravi.“
Ilija je dugo gledao crtež.
Tada se dogodilo ono zbog čega su svi utihnuli. Starac koji je gotovo sve neprijatne trenutke života pretvarao u šalu spustio je glavu i počeo plakati. Nije plakao glasno. Samo je nekoliko puta prešao rukavom preko očiju. Luka se zbunio. „Dedo Ilija, jeste li tužni?“
Ilija je odmahnuo glavom.
„Onda zašto plačete?“
Starac je pokušao odgovoriti, ali nije mogao. Na kraju je pogledao ljude oko sebe i rekao: „Zato što ste budale. Svi redom.“
Rade je prvi prasnuo u smijeh. „Eto zahvalnosti.“
Ilija je tada prišao njemu. „A ti si se najviše smijao kad sam prodao Garu.“
Rade je spustio pogled. „Jesam.“
„Zašto si onda došao?“
Rade je nekoliko trenutaka šutio. „Jer sam se smijao nečemu čemu se nisam trebao smijati.“
To je bilo sve. Nije održao govor niti tražio oprost pred ljudima. Iliji je taj odgovor bio dovoljan. Pružio mu je čekić i rekao: „Onda barem završi ova vrata kako treba.“
Kasnije su svi ušli u kuću. Stol nije bio dovoljno velik pa su neki sjedili na stolicama, neki stajali, a djeca su jela na podu kraj peći. Svako je donio nešto malo za zajednički ručak. Ilija je nekoliko puta ponavljao da nije trebalo, a Milena, koje više nije bilo već šest godina, nedostajala mu je tog dana više nego obično.
U jednom trenutku pogledao je praznu stolicu na kojoj je nekada sjedila i tiho rekao Sanji: „Mara bi danas komandovala svima. Mene ne bi ništa pitala.“ Sanja se nasmiješila. „Možda zato danas mi komandujemo.“
Luka se tokom zime potpuno oporavio. Na proljeće je ponovo trčao biciklom kroz selo i gotovo svakog dana svraćao provjeriti kokoši. Smeđu je nazvao Mara prije nego što je stigao pitati Iliju za dozvolu. Bijelu je nazvao Gara Druga. Ilija se bunio zbog oba imena, ali ih nikada nije promijenio.
Najviše ga je iznenadilo ono što se dogodilo nekoliko mjeseci poslije. Jednog jutra Mara je snijela prvo jaje. Ilija ga je uzeo, obrisao rukavom i stavio u džep. Nije ga pojeo. Prešao je cestu i pokucao Petrovićima. Luka je otvorio.
„Šta je?“ pitao je dječak.
Ilija mu je pružio jaje.
„Za mene?“
„Za tebe.“
„Zašto?“
Ilija je slegnuo ramenima. „Da vidimo koliko dugo možemo prebacivati isto jaje preko ceste.“
Luka se nasmijao i odnio ga majci.
Godinama kasnije ljudi su još prepričavali kako je Ilija prodao posljednju kokoš zbog bolesnog dječaka i kako mu je selo za Božić napravilo novi kokošinjac. Kao i sve seoske priče, i ta je s vremenom postala veća nego što je stvarno bila.
Broj ljudi pred kućom rastao je sa petnaest na trideset, pa na „cijelo selo“. Dvije kokoši u nekim verzijama postale su deset. Neko je čak tvrdio da je Ilija dobio kravu.
Kada bi to čuo, starac bi odmahivao rukom.
„Nije bilo tako.“
Za njega najvažniji dio nikada nisu bile kokoši, daske ni ograda. Bio je to trenutak kada je Rade, čovjek koji mu se nekoliko sedmica ranije smijao, stajao u snijegu s čekićem u ruci i priznao da je pogriješio.
Ilija nije prodao Garu očekujući da mu se išta vrati. Prodao ju je jer je tog dana šezdeset maraka nekome preko puta značilo više nego njemu jedno jaje ujutro.
A ljudi koji su se na početku smijali shvatili su nešto jednostavno: možda jedna kokoš zaista ne može spasiti svijet.
Ali tog decembarskog jutra nije ni trebala.
Trebala je pomoći jednom dječaku da stigne do doktora.
I to je bilo sasvim dovoljno.
KRAJ