„Ovo nije dio bunara“, rekao je. Pratili su žicu i ustanovili da kroz staru cijev vodi prema zidanoj kućici. Vrata kućice bila su zaključana, ali Mirza je među očevim ključevima pronašao odgovarajući ključ. Unutra su zatekli nešto potpuno neočekivano: stari radio-uređaj, akumulator, antenu, mikrofon i nekoliko novijih elektronskih dijelova.
Na polici je stajala bilježnica s datumima, frekvencijama i kratkim porukama. Ibrahim, kojeg su svi znali kao penzionisanog željezničara i tihog čovjeka koji jedva koristi mobilni telefon, godinama je održavao malu radio-stanicu.
Mirza se tada sjetio dijela očevog života o kojem se u porodici gotovo nije govorilo. Ibrahim je kao mladić bio strastveni radio-amater. Tokom rada u Sloveniji upoznao je ljude iz Bosne, Hrvatske, Srbije, Austrije i Njemačke koji su preko radija održavali kontakt. Kasnije je odustao od hobija, barem je porodica tako mislila. U bilježnici su, međutim, postojali zapisi sve do nekoliko sedmica prije njegove smrti.
Jedan pozivni znak ponavljao se stotinama puta: „H7MDO“. Pored njega je Ibrahim često pisao samo: „Hamdija.“ Mirza je shvatio da otac nije mislio na pokojnog Hamdiju Osmanovića. Morao je postojati drugi Hamdija. Još čudnije bilo je to što je zvučnik u bunaru očigledno namjerno postavljen. Kada bi radio primio signal, zvuk se kroz njega čuo iz dubine. Zašto bi neko napravio takvo nešto na mjestu kojem je djeci godinama zabranjivao pristup?
Odgovor nisu dobili iz bilježnice nego tri dana kasnije, kada je pred Ibrahimovu kuću stigao stari bijeli automobil austrijskih registarskih oznaka. Iz njega je izašao sedamdesetčetverogodišnji čovjek koji se predstavio kao Hamdija Šabanović. Mirza je pomislio da je pogrešno čuo. „Šabanović?“ Čovjek je klimnuo. „Zato sam došao.“
Bio je iz okolice Brčkog, ali je više od četrdeset godina živio u Linzu. Ibrahima je poznavao od 1978. godine, kada su se slučajno čuli preko radio-stanice. U početku nisu znali da imaju isto prezime. Kasnije su pokušali utvrditi jesu li rodbina. Hamdijin djed Salih govorio je da je njegov otac kao dječak odveden iz ovog kraja nakon porodične svađe početkom prošlog stoljeća, ali niko nije znao tačno iz kojeg sela.
Ibrahim je postao opsjednut pitanjem postoji li veza između dvije porodice. Godinama su skupljali stare podatke, obilazili matične urede i mezarja, ali nikada nisu pronašli dokaz koji bi bio dovoljno pouzdan.
Mirza ga je pitao kakve to veze ima s bunarom. Hamdija se nasmiješio tužno. „Tu je sve počelo.“ Prema priči koju je Ibrahim čuo od svog oca, pradjed porodice Šabanović imao je četvoricu sinova.
Najmlađi, Jusuf, nakon teške svađe s braćom napustio je selo oko 1912. godine. Porodica je desetljećima vjerovala da je otišao prema Posavini. Jedini trag bila je priča da je prije odlaska urezao svoja inicijala na kamen s unutrašnje strane bunara, jer je upravo tamo posljednji put razgovarao sa starijim bratom.
Ibrahim je kao mladić jednom pokušao sići, ali ga je otac spriječio. Kasnije, kada je bunar postao nestabilan, više nije želio riskirati. Hamdija je sumnjao da je taj Jusuf njegov pradjed. Ako je bilo tačno, on i Ibrahim pripadali su dvjema granama iste porodice koje više od stotinu godina nisu znale jedna za drugu.
Ali zabrana djeci još nije bila objašnjena. Hamdija je tada otvorio Ibrahimovu bilježnicu i pronašao posljednje stranice. Ibrahim je prije nekoliko godina postavio zvučnik u bunar iz praktičnog razloga: tokom popravke radio-stanice otkrio je da duboki kameni otvor daje snažan odjek, pa ga je koristio za provjeru zvuka kada bi radio sam.
Kasnije je to postala njihova privatna šala. Hamdija bi se preko radio-veze javio riječima: „Šabanoviću, jesi li kod bunara?“ Ibrahim bi mu odgovorio iz kućice. Djeca nisu smjela prilaziti jer su uz bunar, uprkos poklopcu, postojali stari električni kablovi, akumulator i nestabilan zid kućice. Ibrahim nije želio objašnjavati cijelu porodičnu priču dok ne bude siguran da je istinita. „Govorio je da neće unucima ostaviti legendu kao činjenicu“, rekao je Hamdija. „Htio je dokaz.“
Glas koji su Hana i Tarik čuli šest sedmica nakon djedove smrti također je dobio jednostavno objašnjenje. Hamdija nije znao da je Ibrahim umro. Mjesecima su se dogovarali da se ponovo čuju kada Hamdija završi liječenje supruge u Austriji. Te večeri uključio je svoju radio-stanicu i nekoliko puta pozvao:
„Šabanović, javite se.“ Ibrahimov prijemnik ostao je spojen na akumulator i automatski se uključivao kada primi signal na podešenoj frekvenciji. Zvuk je završio u zvučniku unutar bunara. Hamdija je tek nakon toga nazvao jednog poznanika u Bosni i saznao da je Ibrahim umro. Zato je krenuo prema selu.
Hana, međutim, nije mogla prestati razmišljati o Jusufovim inicijalima. „Znači nikad niste saznali jesu li stvarno tamo?“ pitala je. Hamdija je odmahnuo glavom. Mirza nije želio nikakvo rizično spuštanje. Pozvali su stručnjake koji su nekoliko dana kasnije malom kamerom pregledali unutrašnjost bunara. Na dubini od oko četiri metra, na jednom velikom kamenu, pronašli su dva jedva vidljiva slova:
„J. Š.“ To je bilo zanimljivo, ali samo po sebi nije dokazivalo rodbinsku vezu. Ibrahim bi upravo to prvi rekao. Zato su nastavili tražiti dokumente. Hamdija je iz Austrije donio kopiju starog vjenčanog zapisa svog djeda, u kojem je kao njegov otac naveden „Jusuf Šabanović, rođen u okolici Zavidovića“. Mirza je u očevim papirima pronašao kopiju starog zemljišnog popisa u kojem se među sinovima njegovog pradjeda nalazio Jusuf, rođen iste godine.
Kasniji pregled dostupnih matičnih podataka potvrdio je dovoljno podudarnosti da dvije porodice zaključe kako je vrlo vjerovatno riječ o istoj osobi. Nakon više od jednog stoljeća dvije grane Šabanovića ponovo su sjedile za istim stolom.
Hamdija je nekoliko mjeseci kasnije ponovo došao, ovaj put sa sinom i dvije unuke iz Austrije. Hana i Tarik dočekali su ih kao rodbinu koju nikada ranije nisu upoznali. Nije bilo skrivenog nasljedstva niti zemlje vrijedne bogatstvo. Hamdija nije došao tražiti dio Ibrahimove kuće, a Mirza mu ništa nije dugovao.
Ono što su pronašli bilo je mnogo običnije: nekoliko imena koja se ponavljaju u obje porodice, stare priče koje su iznenada dobile smisao i razlog zbog kojeg je jedan tvrdoglavi starac desetljećima odbijao zatrpati bunar.
Mirza je odlučio ukloniti stari akumulator i radio-opremu jer instalacija više nije bila sigurna. Zvučnik su izvadili iz bunara, a metalni poklopac zamijenili novim. Hana se nasmijala kada je otac završio posao.
„Znači sad smijemo prići?“ Mirza je pogledao bunar, pa djecu. „Smijete dok sam ja tu.“ Tarik se pobunio: „Dedo je umro, a pravilo ostalo?“ Mirza je odgovorio: „Dedo je možda pretjerivao s tajnama, ali nije pogriješio da je bunar opasan.“ Svi su se nasmijali.
U Ibrahimovoj kućici ostavili su radio-stanicu na polici, ali više nije bila uključena. Hamdija je Mirzi poklonio mali moderni radio-uređaj i pokazao mu kako radi. Mirza nikada nije postao ozbiljan radio-amater kao otac.
Hana jeste pokazala interes. Naučila je osnovna pravila, slušala razgovore ljudi udaljenih stotinama kilometara i jednog dana pitala Hamdiju koji je bio djedov pozivni znak. Kada joj je rekao, zapisala ga je na malu karticu i stavila pored stare stanice.
Godinu dana nakon Ibrahimove smrti porodice su se ponovo okupile u selu. Predvečer su sjedili u voćnjaku, dovoljno daleko od sigurnosne ograde oko bunara. Hamdijina unuka pitala je Hanu je li se stvarno uplašila kada je iz bunara prvi put čula prezime. Hana se nasmijala. „Mislila sam da nas dedo zove.“ „A sad?“ „Sad znam da nas nije zvao dedo.“
Zastala je i pogledala prema kućici.
„Ali da on nije toliko godina tražio odgovor, vjerovatno se nikad ne bismo upoznali.“
Stari bunar nije skrivao mrtvog čovjeka, zakopano blago niti glas iz prošlosti. Ono što je čuvao bila je nedovršena potraga jednog djeda koji nije želio svojim unucima ostaviti neprovjerenu porodičnu legendu. Ironično, tek nakon njegove smrti upravo je glas iz bunara natjerao porodicu da dovrši ono što on nije stigao.
Djeca su godinama vjerovala da im je prilaz zabranjen zato što se djed boji da će pasti u dubinu.
Tek poslije njegove smrti shvatila su da je Ibrahim kraj tog bunara čuvao još nešto — pitanje starije od svih njih.
A prve riječi koje su iz njega čuli nisu bile prijetnja ni poruka mrtvog čovjeka.
Bilo je to njihovo vlastito prezime, izgovoreno glasom rođaka kojeg njihova porodica nije poznavala više od stotinu godina.
KRAJ