Vanjski otvor nisu mogli odmah pronaći jer je prostor iza štale bio zarastao. Očistili su kupinu i otkrili ostatke kanala koji je vodio prema maloj napuštenoj kući na susjednom imanju. Kuća je pripadala porodici Kadić, ali je bila prazna skoro deset godina. Kada je Izet glasno govorio kraj jednog oštećenog otvora iza kuće, čovjek koji je ostao pored bunara čuo je njegove riječi kao prigušen šapat.
Prvi dio misterije bio je riješen: zvuk nije dolazio iz dubine. Stara cijev ga je prenosila. Ostalo je mnogo važnije pitanje — ko je gotovo svake noći dolazio do napuštene kuće i zašto je izgovarao Zehrino i Senadovo ime.
Pregled kuće nije otkrio osobu, ali je pokazao da neko tamo boravi. U jednoj sobi pronašli su novu deku, prazne boce vode i malu baterijsku lampu. Na prašnjavom stolu stajao je jeftin kasetofon kakav se koristio prije mnogo godina. Nije imao baterije. Sabina je pogledala majku, ali Zehra je djelovala više zamišljeno nego uplašeno.
„Senad je imao isti“, rekla je. Izet je odmah pitao znači li joj nešto porodica Kadić. Zehra je odgovorila da je nekada tamo živio stari Mujo Kadić sa suprugom i dvojicom sinova. Mlađi sin Damir bio je Senadov najbolji prijatelj. Radili su zajedno kao električari, ali je Damir nekoliko godina nakon Senadove smrti otišao u Njemačku.
Zehra ga od tada nije vidjela. Sabina je preko poznanika pronašla broj njegove sestre i saznala nešto neočekivano: Damir se prije dva mjeseca vratio u Bosnu. Imao je šezdeset dvije godine, razveo se, prodao mali stan u Dortmundu i privremeno boravio kod rođaka u Sarajevu. Kada su ga pozvali, telefon je bio isključen.
Damir se pojavio sam naredne večeri, prije ponoći. Zehra ga je ugledala kraj stare kuće i odmah prepoznala uprkos sijedoj kosi i pogrbljenim ramenima. Izet i Sabina bili su s njom. Damir nije pokušao pobjeći. Samo je spustio torbu i rekao: „Znao sam da ćete me pronaći.“ Sabina je bila bijesna. „Ti si noću dozivao moju majku?“
Damir je pogledao Zehru. „Jesam.“ „Zašto si govorio Senadovo ime?“ Damir nije odmah odgovorio. Iz torbe je izvadio nekoliko starih audiokaseta. Na jednoj je izblijedjelim flomasterom pisalo: „Senad i Damir — 1997.“ Zehra je sjela na kamenu klupu. Damir je objasnio da je nakon povratka došao očistiti roditeljsku kuću prije prodaje.
U tavanskoj kutiji pronašao je kasete koje je nekada snimao sa Senadom. Kao mladi električari popravljali su radio-uređaje i iz zabave snimali glasove, muziku i razgovore. Na jednoj kaseti nalazio se posljednji duži razgovor koji su vodili samo nekoliko sedmica prije Senadove smrti. Damir ju je godinama smatrao izgubljenom.
Prve noći kada je pronašao kasetu, Damir je došao u staru kuću sam i pokušao je preslušati. Kasetofon nije radio dobro, pa je glasno ponavljao riječi koje je jedva razumio, pokušavajući zapisati šta Senad govori. Nije znao da stara odvodna cijev prenosi njegov glas sve do bunara. „Na snimku Senad nekoliko puta kaže vaše ime“, objasnio je Zehri. „Govorio je o vama.“
Zehra ga je pitala zašto joj jednostavno nije pokucao na vrata. Damir je spustio pogled. Tu je ležao pravi razlog cijele tajne. Više od dvadeset godina nosio je krivicu zbog posljednjeg dana Senadovog života. Nije on izazvao nesreću i nije bio u automobilu, ali Senad je tog jutra krenuo prema Sarajevu upravo zato što ga je Damir zamolio da umjesto njega preuzme električni dio za posao koji su zajedno radili.
Nakon nesreće Damir je nekoliko puta pokušao doći Zehri, ali svaki put bi odustao. Ubrzo je otišao u Njemačku. „Znao sam da nisam kriv za kamion koji je prešao u njegovu traku“, rekao je. „Ali sam godinama mislio da biste me, kad me vidite, samo gledali kao čovjeka zbog kojeg je vaš sin tog jutra bio na tom putu.“
Zehra ga je dugo gledala. „I zato si dvadeset četiri godine šutio?“ Damir je klimnuo. „A sad si se vratio i umjesto da pokucaš na vrata, pričaš s kasetom u napuštenoj kući?“ „Nisam imao hrabrosti.“ Zehra je odmahnula glavom. „Šezdeset dvije godine, a još misliš da se hrabrost dobije sama.“ Damir je prvi put jedva primjetno spustio glavu kao dječak kojeg je neko ukorio.
Sabina je pitala šta se nalazi na kaseti. Damir je rekao da je zato želio pronaći način da je popravi. Dio trake bio je oštećen, ali većinu je uspio preslušati kod čovjeka koji još popravlja staru audio-opremu. Senad je na snimku pričao o sasvim običnim stvarima: poslu, planu da popravi majci krov na šupi, novcu koji je štedio za automobil i Damirovoj ideji da jednog dana zajedno otvore malu radionicu.
Nije bilo tajne poruke niti predosjećaja smrti. Ali pred kraj snimka Senad je kroz smijeh rekao: „Ako ikad odemo negdje daleko, moja mati Zehra će nas obojicu tražiti po selu.“ Damir je upravo tu rečenicu nekoliko puta ponavljao pokušavajući je razumjeti. Kroz cijev su do bunara stizale samo riječi „Zehra“ i „Senad“.
Sljedećeg dana kasetu su preslušali u Zehrinoj kući. Snimak je šuštao, zvuk je povremeno nestajao, a glas njenog sina bio je mnogo mlađi nego što ga je pamtila u snovima. Kada je prvi put čula Senada kako se smije, Zehra je zatvorila oči. Sabina je zaplakala. Damir je sjedio kraj vrata i nije podizao pogled. Na snimku nije bilo ničega spektakularnog, ali upravo je to Zehri bilo najdragocjenije.
Čula je sina kako se žali na hladnoću, zadirkuje Damira zbog lošeg alata i govori da će u nedjelju kod majke jesti pitu. Bio je živ u najobičnijem smislu riječi. Kada je snimak završio, Damir je rekao: „Žao mi je.“ Zehra ga je pitala: „Zbog čega?“ „Što je tog dana išao umjesto mene.“ Starica je odgovorila: „Jesi li ti vozio kamion koji ga je udario?“ „Nisam.“ „Jesi li znao šta će se dogoditi?“ „Nisam.“ „Onda prestani od mog sina praviti kaznu koju sebi daješ već dvadeset četiri godine.“
Damir nije odmah osjetio olakšanje. Takva krivica ne nestaje jednom rečenicom. Ali počeo je dolaziti Zehri po danu, kroz kapiju, umjesto krišom u napuštenu kuću poslije ponoći. Pomogao je popraviti vrata na staroj štali koja je nekada trebala biti Senadov mali radni prostor.
Nije je pretvorio u spomen-sobu. Zehra to nije željela. Umjesto toga, unutra su postavili jednostavan radni sto na kojem je Damir povremeno popravljao lampe, kablove i male kućanske uređaje za starije komšije.
Nekoliko dječaka iz sela počelo je dolaziti da gledaju kako radi. Zehra bi ponekad sjedila na klupi ispred i slušala njihovu buku. Govorila je da joj više odgovara zvuk živih ljudi nego bilo kakav glas iz bunara.
Bunar je ostao zatvoren. Stara cijev nije uklonjena, ali su joj zatvorili otvor kod napuštene kuće kako više ne bi prenosila zvuk. Djeca su još neko vrijeme pričala da se iz dubine može čuti Senadov glas ako dođu tačno u ponoć.
Zehra bi se na to naljutila. „Ne pravite duha od mog djeteta“, govorila je. „Glas je bio Damirov. Senadov je bio na kaseti.“ Ta razlika joj je bila važna. Nije željela da bol postane legenda koja će s vremenom progutati stvarnog čovjeka kakav je njen sin bio.
Nekoliko mjeseci kasnije Damir je donio Zehri digitalnu kopiju snimka kako se stara kaseta ne bi dalje oštećivala. Pokazao joj je veliko dugme kojim može pokrenuti snimak. Zehra je poslušala nekoliko sekundi i ugasila.
„Nećeš slušati?“ pitao je. „Hoću kad poželim.“ „Mislio sam da ćeš svaki dan.“ Zehra je pogledala prema fotografiji sina na polici. „Ne moram svaki dan čuti njegov glas da bih znala da je postojao.“ Zatim je dodala: „Ali lijepo je znati da ga mogu čuti kad mi zafali.“
Godinu dana nakon prve neobične noći Zehra je sjedila ispred kuće kada je Damir prošao putem. Zaustavio se kod kapije i pitao treba li joj nešto iz prodavnice. „Ne treba.“ Napravio je nekoliko koraka, a ona ga je pozvala. „Damire.“ Okrenuo se. Zehra se nasmijala. „Vidiš kako se čovjek doziva. Imenom, po danu, pravo u lice.“ Damir se nasmijao. „Naučio sam.“
Nastavio je niz put, a Zehra je pogledala prema starom bunaru. Nekada je noću stajala na pragu i pokušavala razumjeti glas koji je iz mraka izgovarao njeno ime i ime sina kojeg je sahranila prije više od dvije decenije. Selo joj nije vjerovalo dok ga nisu čuli i drugi. A kada su konačno pronašli objašnjenje, nije bilo ni duha ni čovjeka zarobljenog u dubini.
Postojala je samo stara cijev koja je nosila zvuk kroz zemlju i jedan čovjek koji je dvadeset četiri godine nosio krivicu koju nikada nije imao hrabrosti izgovoriti pred majkom svog prijatelja.
Zehra je na kraju dobila nešto što nije ni znala da još postoji — nekoliko minuta običnog smijeha svog pokojnog sina. Damir je dobio priliku da konačno prestane bježati od kuće pored koje godinama nije imao hrabrosti proći. A selo je dobilo odgovor na pitanje ko je govorio iz bunara.
Ipak, nana Zehra je kasnije govorila da je pravo pitanje cijelo vrijeme bilo drugačije.
Nije bilo važno kako je glas stigao do bunara.
Važnije je bilo zašto je jednom čovjeku trebalo dvadeset četiri godine, napuštena kuća, stara kaseta i cijev zakopana u zemlji da konačno izgovori ono što je mogao reći na njenom pragu:
„Zehra, žao mi je. Nisam zaboravio Senada.“
KRAJ