Prvi put kada je jedanaestogodišnji Amar ukrao kiflu iz pekare gospodina Ibrahima, bio je uvjeren da ga niko nije vidio. Sačekao je da prodavačica okrene leđa, brzo pružio ruku prema korpi pored vrata, gurnuo toplu kiflu ispod prevelike jakne i istrčao na ulicu. Nije je pojeo. Trčao je skoro kilometar do trošne kuće na kraju naselja, otvorio vrata sobe i pružio kiflu sedmogodišnjoj sestri Lejli.
„Evo, donijeli su nam u školi“, slagao je. Djevojčica ju je prepolovila i pružila mu pola, ali Amar je odmahnuo glavom. „Jeo sam ja.“ I to je bila laž. Njihova majka Selma bila je teško bolesna i već mjesecima nije mogla redovno raditi, a otac ih je napustio nekoliko godina ranije. Novca je bilo sve manje. Amar je zato sljedećeg dana ponovo došao u pekaru.
Pa narednog. Uvijek bi uzeo samo jednu kiflu. Nikada dvije, nikada kolač, nikada novac koji bi kupci ostavili na pultu. Ono što Amar nije znao bilo je da ga je Ibrahim vidio već prvog dana. Stari pekar mjesecima nije rekao ni riječ. Samo bi svake večeri namjerno ostavio jednu toplu kiflu na istom kraju korpe. A onda, jedne hladne decembarske večeri, kada je Amar ponovo posegnuo prema njoj, iza sebe je čuo dubok glas:
„Večeras je nećeš odnijeti.“ Dječak se ukočio. Kifla mu je ispala iz ruke. Ibrahim je zaključao vrata pekare, pokazao prema uskim stepenicama iza peći i rekao: „Siđi u podrum. Moram ti nešto pokazati.“
Amar je problijedio. Bio je siguran da je pekar pozvao policiju. Pomislio je na majku koja jedva ustaje iz kreveta i Lejlu koja ga čeka kod kuće. „Molim vas, nemojte policiju“, izgovorio je. „Vratit ću sve.“ Ibrahim ga je pogledao. „Kako ćeš vratiti pojedene kifle?“ Amar nije znao šta reći. „Radit ću.“ „Imaš jedanaest godina.“ „Mogu čistiti.“
Ibrahim je nekoliko sekundi šutio, a onda ponovo pokazao prema stepenicama. „Siđi.“ Amar je polako krenuo. Podrum je mirisao na brašno i drvo. Uz zidove su stajale vreće brašna, stare police i veliki zamrzivač. Međutim, na sredini prostorije nalazio se mali stol, a na njemu kartonska kutija puna kifli, hljeba i peciva. Na kutiji je crnim markerom pisalo: „AMAR — 96 DANA.“ Dječak je zbunjeno pogledao pekara. Ibrahim je sišao za njim i rekao: „Devedeset šest dana dolaziš. Devedeset šest kifli. Mislio si da ne vidim?“
Amar je počeo plakati. Iz džepa je izvadio nekoliko kovanica, ukupno možda dvije marke, i pružio ih čovjeku. „Ovo imam.“ Ibrahim mu je zatvorio šaku. „Ne trebaju mi.“ Zatim ga je pitao kome nosi kifle. Amar je prvo šutio. Onda je priznao sve. Rekao je da Lejla često ide spavati gladna, da majka govori kako nije gladna samo da bi djeca jela i da je prije nekoliko mjeseci nestalo čak i brašna.
„Zašto nisi tražio?“ pitao je Ibrahim. Amar je obrisao nos rukavom. „Mama kaže da ne prosimo.“ Pekar je uzdahnuo. „A krasti smijete?“ Dječak je spustio glavu. „Ne.“ „Zašto onda kradeš?“ Amar je odgovorio tako tiho da ga je Ibrahim jedva čuo: „Kad Lejla kaže da je gladna, meni je gore nego kad se bojim.“
Ibrahim nije odmah odgovorio. Otvorio je kutiju i izvadio malu bilježnicu. U njoj je svaki dan zapisivao vrijeme kada je Amar došao. Pored nekih datuma stajalo je: „Mokra jakna.“ „Bez rukavica.“ „Danas šepa.“ „Uzeo samo jednu iako su dvije bile same.“ Amar ga je gledao potpuno zbunjeno. „Zašto ste ovo pisali?“ Ibrahim je sjeo na stolicu.
„Jer sam prije mnogo godina poznavao još jednog dječaka koji je krao hljeb.“ Dječak je pitao ko. Ibrahim se kratko nasmiješio. „Ja.“ Kao devetogodišnjak ostao je bez oca. Majka je hranila četvero djece i često nisu imali dovoljno. Jednog dana ukrao je somun. Pekar ga je uhvatio i pred svima udario. „Tog dana sam sebi obećao da, ako ikada budem imao pekaru, gladno dijete neću poniziti pred ljudima.“
Amar je pogledao kutiju. „Onda ste namjerno ostavljali kiflu?“ Ibrahim je klimnuo. „Poslije prve sedmice, da.“ „Zašto mi niste samo dali?“ Pekar ga je pogledao pravo u oči. „Čekao sam da vidim hoćeš li jednom tražiti.“ Amar je tiho rekao: „Nisam mogao.“ Ibrahim je tada shvatio da je i sam napravio grešku.
Mjesecima je dječaku dopuštao da svaki dan nosi strah krađe samo zato što je čekao trenutak za lekciju. „Dobro“, rekao je. „Onda ćemo obojica nešto naučiti. Ti više nećeš krasti. A ja više neću čekati da gladno dijete pronađe prave riječi.“
Te večeri Ibrahim je napunio dvije kese. Stavio je hljeb, jogurt, nekoliko peciva, mlijeko i malo mesa iz frižidera. Amar je odmah odbio. „Mama će pitati odakle.“ „Reci da si radio.“ „Ali nisam.“ Ibrahim se nasmiješio. „Onda ćeš raditi deset minuta.“ Dao mu je metlu i rekao da očisti pod pored vreća brašna. Amar je ozbiljno čistio skoro pola sata. Kada je završio, Ibrahim mu je pružio kese. „Evo ti plata.“ Amar je prvi put te večeri podigao glavu bez srama.
Ibrahim ga je ipak pratio kući. Kada je vidio gdje djeca žive, lice mu se promijenilo. Selma je ležala pod dva stara ćebeta. Čim je ugledala nepoznatog čovjeka s kesama, pokušala je ustati. „Šta je Amar uradio?“ pitala je. Ibrahim je pogledao dječaka. Amar je drhtao. Mogao je reći istinu i poniziti ga pred majkom. Umjesto toga rekao je:
„Vaš sin mi je pomogao u pekari.“ Selma je odmah shvatila da nešto nije kako treba, ali nije pitala pred djecom. Kada su Amar i Lejla otišli u drugu sobu, tiho je rekla: „Je li krao?“ Ibrahim nije slagao. „Jeste.“ Selma je zatvorila oči. „Koliko?“ „Jednu kiflu dnevno.“ „Koliko dugo?“ „Nekoliko mjeseci.“ Žena je zaplakala. „Vratit ću vam.“ Ibrahim je odgovorio: „Nećete meni vraćati ništa. Ali moramo razgovarati o tome kako da ovo dijete više ne nosi hranu kući kao lopov.“
Tada mu je Selma otkrila dio priče koji ni Amar nije znao. Njihov otac nije jednostavno pobjegao. Dvije godine ranije otišao je raditi u Sloveniju i prvih mjeseci slao novac. Onda je nestao. Telefonski broj više nije radio. Selma je djeci govorila da ih je napustio jer joj je to izgledalo lakše nego priznati da ni sama ne zna šta mu se dogodilo. Ibrahim ju je pitao kako se čovjek zvao. Kada je čuo ime — Kemal Dedić — naglo je ustao. „Ponovite.“ Selma je ponovila. Ibrahim je problijedio.
Bez riječi se vratio do vrata, a zatim rekao Amaru: „Sutra poslije škole dođi opet u pekaru.“
„Zašto?“
Ibrahim ga je pogledao.
„Zato što u mom podrumu postoji još nešto što ti večeras nisam pokazao.“
Sljedećeg dana Amar je došao tačno nakon škole. Ovog puta nije stajao pored korpe s kiflama. Prišao je pultu i rekao: „Dobar dan.“ Ibrahim mu je dao kiflu. Amar je instinktivno posegnuo za džepom. „Nemam danas novca.“ „Nisam rekao da platiš.“
„Onda ne mogu.“ Ibrahim se nasmiješio. „Možeš. Ovo je ručak za pomoćnika.“ Dječak ju je prihvatio, ali je odmah pitao može li dobiti još jednu za Lejlu. Ibrahim je pokazao prema njemu. „E, to sam čekao. Pitao si.“ Zatim su sišli u podrum.
Iza starih polica nalazio se metalni ormarić. Ibrahim je izvadio kartonsku kutiju punu dokumenata i fotografija. Objasnio je da je prije dvije godine jedan čovjek nekoliko mjeseci radio u pekari. Bio je tih, vrijedan i stalno je govorio o ženi Selmi, sinu Amaru i kćerki Lejli. Zvao se Kemal Dedić. Amar je ispustio kiflu iz ruke. „Moj babo?“
Ibrahim je klimnuo. Kemal se vratio iz Slovenije bolestan i bez gotovo ičega. Poslodavac mu mjesecima nije isplatio platu, dokumenti su mu bili problem, a zatim je završio u bolnici. Kada se vratio u Bosnu, bilo ga je sram doći porodici bez novca. Planirao je raditi nekoliko mjeseci, uštedjeti i onda se pojaviti pred vratima.
„Gdje je sada?“ pitao je Amar.
Ibrahim je dugo šutio.
Kemal se jedne večeri srušio upravo u pekari. Imao je ozbiljnu bolest srca za koju gotovo niko nije znao. Umro je nekoliko dana kasnije u bolnici.
Amar nije zaplakao odmah. Samo je gledao fotografiju oca kako stoji pored iste peći iznad podruma. „Zašto nam niko nije rekao?“ Ibrahim je priznao nešto što je nosio dvije godine. Kemal mu nije dao tačnu adresu. Imao je samo staru fotografiju djece i rekao ime naselja. Ibrahim je nekoliko puta pokušao pronaći porodicu, ali bez uspjeha. Kada je Amar počeo dolaziti po kiflu, nije ga odmah prepoznao. Dječak je porastao. Tek kada je prethodne večeri čuo prezime, sve se spojilo.
U kutiji je bilo i pismo.
Na koverti je pisalo: „Za Amara i Lejlu.“
Kemal ga je napisao u bolnici.
Amar ga je otvorio drhtavim rukama. Otac je napisao da mu je žao što se nije vratio čim je mogao. „Mislio sam da čovjek mora donijeti novac da bi imao pravo pokucati na vlastita vrata. Sad vidim koliko je to bilo glupo.“ Pisao je da nikada nije prestao misliti na njih i da se posebno boji da će Amar prerano pokušati postati „muško u kući“.
Posljednje rečenice bile su upravo za njega: „Amare, ako ovo ikada pročitaš, nemoj misliti da moraš biti otac svojoj sestri. Budi joj brat. Ako nemate, traži pomoć. Glad nije sramota. Sramota je kad odrasli vide gladno dijete i okrenu glavu.“
Amar je tada zaplakao.
Ibrahim ga nije grlio niti govorio da prestane. Samo je sjeo pored njega.
Nakon nekoliko minuta Amar je pitao: „Je li babo ovdje spavao?“
„Ponekad.“
„Gdje?“
Ibrahim je pokazao mali sklopivi krevet iza polica.
Amar je prišao i dodirnuo metalni okvir. Tek tada je shvatio zašto ga je pekar prve večeri poslao upravo u podrum. Na istom mjestu gdje je posljednjih mjeseci bila kutija s njegovim imenom, nekada je spavao njegov otac.
Kada su Selmi odnijeli pismo, dugo nije mogla govoriti. Pročitala ga je nekoliko puta, a zatim ga pritisnula na grudi. Nije joj bilo lakše zato što Kemal nije dobrovoljno napustio porodicu. Na neki način bilo je teže. Godinama je bila ljuta na čovjeka koji se zapravo pokušavao vratiti, ali su ga ponos, siromaštvo i bolest zaustavili.
Ibrahim je nakon toga pomogao Selmi da dobije pomoć na koju je porodica imala pravo. Nije riješio sve njihove probleme. Nije postao bogati dobročinitelj koji je preko noći promijenio njihov život. Selma se oporavljala, počela nekoliko sati dnevno šivati od kuće, a Amar je nastavio ići u školu.
Poslije nastave dolazio bi u pekaru dva puta sedmično. Ne da otplaćuje ukradene kifle. Ibrahim mu to nije dozvoljavao. Učio ga je kako se mijesi tijesto, kako se vaga brašno i zašto se peć ne otvara svakih trideset sekundi.
Prvog dana Amar je pitao: „Koliko još kifli dugujem?“
Ibrahim je odgovorio: „Nijednu.“
„Ali ukrao sam devedeset šest.“
„Znam.“
„Onda dugujem devedeset šest.“
Pekar je odmahnuo glavom. „Ako baš želiš vratiti, jednog dana kad vidiš gladno dijete, nahrani ga. Onda smo kvit.“
Godine su prolazile. Amar je završio školu, a zatim pekarski zanat. Lejla je bila odlična učenica i kasnije upisala fakultet. Selma je svaki put kada bi prošla pored pekare govorila Ibrahimu: „Vi ste spasili moju djecu.“ On bi se naljutio. „Nisam. Samo sam prestao ostavljati kiflu na pogrešnom mjestu.“
Kada je Ibrahim ostario i odlučio zatvoriti pekaru, Amar je već imao dvadeset šest godina. Ponudio mu je da preuzme posao. Amar je prvo odbio jer nije imao dovoljno novca. Ibrahim se nasmijao. „Opet nisi naučio tražiti pomoć.“
Na kraju su napravili pošten dogovor. Amar je godinama otplaćivao pekaru iz zarade.
Ali jednu stvar nikada nije promijenio.
Svake večeri, pred zatvaranje, na kraj pulta stavljao bi malu korpu sa svježim pecivima. Iznad nje je stajao jednostavan natpis:
„Ako si gladan, uzmi. Ako možeš platiti, plati. Ako ne možeš, samo reci dobar dan.“
Neki ljudi su govorili da će ga iskorištavati.
Ponekad jesu.
Amar je to znao.
Ali znao je i nešto drugo: među deset ljudi koji možda uzmu pecivo iako mogu platiti može biti jedno dijete koje kod kuće ima malu sestru koja čeka večeru.
Zbog tog jednog djeteta korpa je ostajala.
Jednog kišnog dana u pekaru je ušao dječak od možda deset godina. Dugo je kružio oko pulta. Amar ga je posmatrao iz radionice i odmah prepoznao pokrete: pogled prema prodavačici, ruka blizu džepa, korak prema izlazu.
Dječak je zgrabio kiflu.
Amar je izašao.
Mališan se ukočio.
Gotovo isto kao Amar prije mnogo godina.
„Vrati“, rekao je Amar.
Dječak je spustio kiflu i počeo mucati: „Izvinite.“
Amar ju je ponovo podigao i pružio mu.
„Nisam rekao da odeš bez nje. Rekao sam da je vratiš jer ne moraš krasti ono što možeš tražiti.“
Dječak ga je zbunjeno pogledao.
„Za koga je?“
„Za brata.“
„Koliko godina ima?“
„Šest.“
Amar je stavio još jednu kiflu u kesu.
„Ova je za tebe.“
Dječak je pitao: „Koliko košta?“
Amar je pokazao prema natpisu.
„Danas samo jedno ‘dobar dan’.“
Dječak je tiho rekao: „Dobar dan.“
Amar se okrenuo prema podrumskim vratima. Stari prostor više nije bio mračan. Pretvorio ga je u malu prostoriju gdje su držali brašno i gdje su djeca iz komšiluka povremeno učila praviti peciva. Na zidu je visjela fotografija njegovog oca Kemala pored stare peći, a ispod nje kopija jedne rečenice iz njegovog posljednjeg pisma:
„Glad nije sramota.“
Original je Amar čuvao kod kuće.
Pored njega držao je Ibrahimovu staru bilježnicu sa devedeset šest datuma.
Nekada je mislio da tih devedeset šest crtica predstavlja devedeset šest krađa.
Kasnije je shvatio da predstavljaju nešto drugo.
Devedeset šest dana tokom kojih je jedan odrasli čovjek gledao dijete koje nije znalo kako tražiti pomoć.
Ibrahim je zbog toga godinama govorio da ni on u toj priči nije bio bez greške.
„Trebao sam te zaustaviti prvog dana“, rekao je jednom Amaru.
„Ali onda možda nikad ne bih saznao za babu.“
„Možda.“
„Onda je dobro ispalo.“
Ibrahim je odmahnuo glavom. „Dobro je završilo. Nije isto.“
Amar nikada nije zaboravio tu razliku.
Zato svoju priču nije pričao kao lijepu priču o dječaku koji je krao iz ljubavi prema sestri.
Krađa nije bila lijepa.
Glad nije bila lijepa.
Majka koja krije bolest nije bila lijepa.
Otac koji se stidi vratiti kući bez novca nije bio lijep.
Ali nešto lijepo ipak je izraslo iz svega toga.
Jedan pekar odlučio je ne poniziti dijete.
Jedan dječak naučio je da traženje pomoći nije slabost.
Jedna sestra odrasla je znajući da je brat voli, ali da ne mora zbog nje nositi teret cijelog svijeta.
I jedna kifla, koja je nekada svakog dana nestajala ispod prevelike dječije jakne, postala je razlog da mnogo godina kasnije nijedno gladno dijete pred tom pekarom ne mora gledati lijevo i desno prije nego pruži ruku.
Jer iznad korpe sada je pisalo ono što je Amar volio da je neko njemu rekao prvog dana:
„Ne moraš krasti. Samo reci da ti treba.“
KRAJ