Ko se smijao iz praznog dvorišta?
U jednom malom selu, okruženom šumama i visokim brdima, živjela je žena po imenu Amira.
Imala je staru kuću sa velikim dvorištem. U kući je živjela sama već nekoliko godina. Danju je sve bilo mirno. Čula bi samo ptice, vjetar i zvukove susjednih kuća.
Ali svake noći, tačno poslije ponoći, događalo se nešto neobično.
Iz praznog dvorišta čuo bi se dječiji smijeh.
Prve noći Amira je pomislila da joj se samo učinilo.
Druge noći ponovo je čula isti smijeh.
Treće noći ustala je iz kreveta, prišla prozoru i pogledala napolje.
Dvorište je bilo potpuno prazno.
Nije bilo djece.
Nije bilo životinja.
Samo stari drveni ljuljaš koji se lagano pomjerao na vjetru.
Amira je zatvorila prozor i vratila se u krevet.
Ali smijeh se ponavljao svake noći.
Ponekad je zvučao kao da se jedno dijete smije.
Ponekad kao da ih je bilo nekoliko.
A najčudnije od svega bilo je to što se smijeh uvijek čuo iz istog mjesta — ispod velikog starog drveta na kraju dvorišta.
Jedne noći Amira više nije mogla izdržati.
Uzela je lampu i izašla napolje.
Polako je prošla kroz dvorište.
„Ima li koga?“ upitala je tiho.
Niko nije odgovorio.
Prišla je starom drvetu.
Tamo nije bilo ničega.
Samo vlažna zemlja i nekoliko suhih listova.
Već je htjela da se vrati kada je iza sebe ponovo čula dječiji smijeh.
Ovoga puta mnogo bliže.
Amira se polako okrenula.
Na ljuljašu je sjedila mala djevojčica.
Imala je dugu tamnu kosu i staru bijelu haljinu.
Amira se ukočila.
„Ko si ti?“ upitala je drhtavim glasom.
Djevojčica nije odgovorila.
Samo se smijala.
Amira je napravila jedan korak prema njoj.
U tom trenutku djevojčica je nestala.
Ljuljaš se i dalje pomjerao.
Amira je potrčala nazad u kuću i zaključala sva vrata.
Te noći nije spavala.
Sljedećeg jutra otišla je do svoje komšinice, stare žene koja je u selu živjela više od sedamdeset godina.
Kada joj je ispričala šta je vidjela, komšinica je dugo šutjela.
Zatim je upitala:
„Jesi li rekla da je djevojčica imala bijelu haljinu?“
Amira je klimnula glavom.
Starica je problijedila.
„Prije mnogo godina“, rekla je, „jedna djevojčica je živjela u toj kući.“
Amira je osjetila kako joj se srce ubrzava.
„Šta joj se dogodilo?“
Komšinica je spustila pogled.
„Jedne noći je nestala.“
Niko je nikada nije pronašao.
Amira je te večeri odlučila da više neće izlaziti u dvorište.
Ali nešto se promijenilo.
Dječiji smijeh više nije dolazio iz dvorišta.
Sada se čuo iz hodnika.
Svake noći bio je sve bliže njenoj sobi.
Jedne noći Amira je čula tiho kucanje na vratima.
Tri puta.
Kuc.
Kuc.
Kuc.
Nije se pomjerala.
Tada je kroz vrata čula dječiji glas:
„Amira…“
Krv joj se sledila.
Kako je dijete znalo njeno ime?
Nije odgovorila.
Glas je ponovo rekao:
„Amira… otvori.“
Ali žena nije otvorila vrata.
Ujutro je skupila hrabrost i otišla do tavana.
Tamo je pronašla staru drvenu kutiju prekrivenu prašinom.
U kutiji je bila jedna fotografija.
Na fotografiji je bila ista djevojčica koju je vidjela na ljuljašu.
Amira je okrenula fotografiju.
Na poleđini je pisalo:
„Moja kćerka. Nestala prije 42 godine.“
Ali onda je Amira primijetila nešto još čudnije.
Na fotografiji je, iza djevojčice, stajala žena.
Amira je pažljivo pogledala lice te žene.
To lice je bilo potpuno isto kao njeno.
Istog trenutka iz dvorišta se ponovo začuo dječiji smijeh.
Amira je potrčala do prozora.
Djevojčica je stajala ispod starog drveta.
Ovoga puta nije se smijala.
Samo je pokazivala prema zemlji.
Amira je izašla napolje i počela kopati.
Nakon nekoliko minuta lopata je udarila u nešto tvrdo.
Bila je to mala drvena kutija.
Unutra se nalazila stara narukvica.
Amira ju je prepoznala.
Bila je to narukvica koju je nosila kao dijete.
Tada je shvatila nešto što joj niko nikada nije rekao.
Nije ona bila nova stanovnica te kuće.
Ona je bila djevojčica koja je nestala prije 42 godine.
A sve ove godine živjela je bez sjećanja na svoju prošlost.
Amira je pogledala prema ljuljašu.
Djevojčice više nije bilo.
Samo se iz praznog dvorišta još jednom začuo tihi dječiji smijeh.
A onda je neko iza Amire šapnuo:
„Sada se sjećaš.“