U malom bosanskom selu podno Vlašića živio je pedesetdvogodišnji Osman Kovačević sa svoje dvoje djece, sedamnaestogodišnjim Harisom i trinaestogodišnjom Ajlom. Njihova majka Selma umrla je prije šest godina nakon kratke bolesti, pa je Osman od tada pokušavao biti i otac i majka, kuhar, domaćin i čovjek koji nikada nema pravo pokazati strah.
Radio je gdje god bi se nešto našlo: ljeti u šumi, u jesen na pilani, zimi cijepao drva i čistio snijeg starijim susjedima. Nisu imali mnogo, ali Osman je stalno govorio da čovjek nije siromašan dok mu djeca navečer zaspu sita i dok u šupi ima barem nekoliko dana ogrjeva. Te zime upravo su drva postala problem. Snijeg je padao gotovo bez prestanka četiri dana, a hrpa iza kuće smanjila se na nekoliko naramaka.
Prognoza je najavljivala još hladniju noć. Osman je ujutro pogledao prema šumi i rekao Harisu da mora otići po suho granje i nekoliko komada drveta koje je ranije ostavio pod nadstrešnicom kraj stare lovačke kolibe. Haris je odmah rekao da ide s njim, ali otac nije dopustio.
„Ti ostani s Ajlom. Vraćam se prije mraka.“ Obuo je debele čizme, uzeo sjekiru, u torbu stavio malo kruha i termosicu čaja te krenuo prema šumi. Na vratima se još jednom okrenuo i ponovio: „Prije mraka sam tu.“ Bila je to posljednja rečenica koju su djeca od njega čula toga dana.
Do podneva je snijeg ponovno počeo padati. Haris je nekoliko puta izlazio pred kuću i gledao prema putu kojim je otac otišao. Nije se previše brinuo jer je Osman poznavao šumu bolje od većine ljudi u selu. Ali oko četiri poslijepodne vjetar je naglo ojačao. Vidljivost je pala na nekoliko desetaka metara. Ajla je pitala kada će babo doći. Haris je odgovorio da će uskoro, iako je i sam počeo osjećati nelagodu.
Oko pet je već bilo gotovo mračno. Peć je gorjela, ali Osman nije dolazio. Haris ga je pokušao nazvati. Telefon je zvonio, zatim se veza prekinula. Pokušao je ponovno. Ovaj put aparat je bio nedostupan. Ajla je sjedila kraj prozora i govorila da je otac obećao.
„Znam“, odgovarao je Haris. Oko šest je otišao do susjeda Rasima. Čim je rekao da se Osman nije vratio, čovjek je navukao kaput i izašao. U roku od pola sata još četvorica muškaraca okupila su se s baterijskim lampama, užetom i lopatama.
Pokušali su krenuti prema šumi, ali vjetar je bio toliko jak da su se nakon nekoliko stotina metara morali vratiti. Rasim je rekao ono što nitko nije želio čuti: „Ako uđemo sad, možda će sutra tražiti i nas.“ Dogovorili su se da čim svane kreću svi.
Haris te noći nije spavao. Ajla je zadrijemala kraj peći, ali svaki put kada bi vjetar udario o kuću, trgnula bi se i pitala je li to babo. Haris je sjedio uz prozor i u sebi ponavljao da njegov otac zna napraviti zaklon, zna zapaliti vatru i zna gdje su kolibe. Pred zoru snijeg je oslabio. Čim se pojavilo prvo svjetlo, desetak muškaraca krenulo je prema šumi.
Haris je inzistirao da ide s njima. Rasim ga je isprva odbijao, ali na kraju pristao pod uvjetom da se ne odvaja od grupe. Nakon otprilike pola sata pronašli su Osmanove tragove. Vjetar ih je mjestimično gotovo izbrisao, ali velika stopala čizama još su se mogla pratiti.
Vodila su prema lovačkoj kolibi. Nekoliko stotina metara dalje Rasim je iznenada stao. Pokraj Osmanovih otisaka pojavio se još jedan par tragova. Bili su manji, u drugačijem uzorku, kao od starih vojničkih čizama. Nitko ih nije prepoznavao.
„Je li netko još bio u šumi?“ pitao je Haris. Muškarci su odmahnuli glavama. Selo je bilo odsječeno, nitko normalan nije te večeri išao prema šumi. Tragovi su isprva dolazili iz suprotnog smjera i spajali se s Osmanovim.
Onda su neko vrijeme išli paralelno. Na jednom mjestu vidjelo se da su obojica stajala. Snijeg je bio ugažen u krug kao da su razgovarali ili se borili s nečim. Harisu je srce ubrzano tuklo. Nakon još stotinjak metara tragovi su postali još čudniji.
Osmanovi su na nekoliko mjesta izgledali nepravilno, kao da posrće, dok su drugi išli uz njega. Zatim su se pojavile dvije dublje linije u snijegu, kao da je netko nešto vukao. „Netko ga je nosio ili pridržavao“, rekao je Rasim. Nitko nije znao je li to dobra ili loša vijest.
Tragovi su vodili prema staroj kolibi koja se gotovo više nije koristila. Kada su se približili, iz dimnjaka se vidio tanak dim. Rasim je podigao ruku da svi stanu. Vrata su bila zatvorena, ali ne zaključana. Pokucao je. Nakon nekoliko sekundi iznutra se začuo slab glas: „Ulazi.
“ Haris je prvi gurnuo vrata. Unutra je gorjela mala vatra. Osman je ležao na podu pokraj zida, umotan u staru deku. Lice mu je bilo blijedo, a lijeva noga improvizirano učvršćena daskama i remenom. Pokraj njega sjedio je muškarac kojeg nitko iz sela nije poznavao. Imao je dugu sijedu bradu, iznošen vojnički kaput i upravo one čizme čije su tragove pratili.
Haris je potrčao ocu. „Babo!“ Osman je otvorio oči i slabo se nasmiješio. „Rekao sam prije mraka, je li?“ Haris je počeo plakati od olakšanja i ljutnje. „Koji mrak, babo? Jutro je!“
Tek kada su se uvjerili da Osman nije životno ugrožen, počeli su pitati tko je nepoznati čovjek. Zvao se Vehid Muminović. Nekada je živio u selu udaljenom više od dvadeset kilometara, ali posljednjih godina boravio je sam u maloj kućici duboko u šumi. Bio je bivši šumar, gotovo sedamdeset godina star, bez bliske obitelji.
Nekoliko dana ranije krenuo je provjeriti zamke koje je postavljao samo za fotografiranje divljači, ali mećava ga je natjerala da ostane u napuštenoj kolibi. Imao je nešto hrane i drva pa nije pokušavao ići prema selu. Prethodnog popodneva čuo je povik. Kada je izašao, pronašao je Osmana nekoliko stotina metara dalje. Osman je pokušavao donijeti drva, ali je na zaleđenoj padini proklizao, ozlijedio gležanj i više nije mogao normalno hodati.
Vehid ga je pronašao prije nego što se smračilo. „Da ga nisam čuo, ne bih ni znao da je tamo“, rekao je. Osman se pokušao vratiti sam, ali nije mogao. Zato ga je Vehid pridržavao i povremeno vukao na improviziranoj dasci prema kolibi. To su bile duboke linije pokraj tragova.
Rasim je pitao zašto nisu odmah krenuli prema selu ili pokušali signalizirati. Vehid je pokazao kroz prozor prema mećavi koja je noć prije bila mnogo jača. „Da smo krenuli, obojica bismo ostali vani.“ Imao je malu peć, deku i dovoljno iskustva da zna da je pametnije čekati jutro.
Osmanov telefon pao je negdje u snijeg tijekom pada. Vehid nije imao svoj jer je godinama živio gotovo bez tehnologije. Tako su proveli noć uz vatru. Kada je Haris pitao oca je li se bojao, Osman je pogledao prema Vehidu. „Jesam dok nisam čuo njega.“ Vehid se nasmijao. „A ja sam se bojao da je medvjed dok nisam čuo psovanje.“
Muškarci su napravili nosila od grana i odnijeli Osmana prema selu. Vehid je krenuo s njima, ali kada su izašli iz šume, pokušao se odvojiti i vratiti prema svojoj kolibi. Rasim ga je zaustavio. „Kamo ćeš po ovome?“ „Kući.“ „Ovo ti je sad najbliža kuća“, odgovorio je i poveo ga sa sobom. U selu su svi htjeli znati tko je nepoznati čovjek čiji su tragovi pratili Osmanove.
Vehid nije volio pažnju. Sjeo je u Rasimovu kuhinju, pojeo zdjelu čorbe i uglavnom šutio. Tek kasnije otkrilo se da neki najstariji ljudi ipak znaju njegovo ime. Vehid je prije mnogo godina radio kao šumar u tom kraju i jednom spasio nekoliko ljudi tijekom velikog požara. Nakon smrti supruge povukao se iz sela i gotovo potpuno prekinuo kontakte. Djeca nije imao. Ljudi su ga s vremenom jednostavno prestali spominjati.
Osman je završio u bolnici sa slomljenim gležnjem i blagom hipotermijom. Haris i Ajla posjetili su ga čim je cesta otvorena. Ajla ga je zagrlila, a zatim mu rekla da mu više nikada neće vjerovati kada kaže „vraćam se prije mraka“. Osman se nasmijao, ali onda postao ozbiljan. „Imaš pravo.“ Haris ga je pitao zašto je uopće krenuo po drva kada je znao da dolazi mećava.
Osman je šutio nekoliko sekundi. „Jer sam računao da možemo izdržati noć, ali ne i još tri dana ako put ostane zatvoren.“ Haris je odgovorio: „Mogli smo tražiti od susjeda.“ Osman je odmah rekao da i oni imaju svoje obitelji. Sin ga je pogledao. „A ti si nas skoro ostavio bez oca jer nisi htio tražiti deset cjepanica.“ Ta rečenica pogodila ga je jače nego što je Haris očekivao. Osman nije odgovorio.
Nakon izlaska iz bolnice Osman je prvo tražio Vehida. Nitko nije znao gdje je. Rasim je rekao da je čovjek sljedećeg jutra otišao prema šumi, odbio novac i samo uzeo nešto hrane. Osman nije htio ostaviti stvari tako.
Kada mu je noga dovoljno ozdravila, s Harisom je otišao do Vehidove kuće. Bila je to mala drvena koliba nekoliko kilometara duboko u šumi, uredna, ali gotovo prazna. Vehid ih je dočekao iznenađeno. Osman mu je donio hranu, novi kaput i telefon. „Telefon mi ne treba“, rekao je. „Treba meni da znam da si živ“, odgovorio je Osman. Vehid se nasmijao. „Sad si ti meni otac?“ „Ne. Ali kad me čovjek izvuče iz snijega, dobije pravo da ga gnjavim.“
Od tada se Vehid polako vratio među ljude. Nije se preselio u selo, ali bi zimi češće silazio. Haris je odlazio pomagati mu oko drva, a Ajla nosila kolače koje je učila praviti. Osman je jednom rekao djeci da mu je najčudnije što ga je spasio čovjek za kojeg nije znao da postoji, a koji je živio samo nekoliko kilometara od njih. „Svi mislimo da znamo tko nam je susjed“, rekao je, „a onda vidiš da netko može godinama živjeti sam iza šume i nitko ga više ne pita je li živ.“
Vehid je umro pet godina kasnije, mirno u svojoj kolibi. Osman i njegova djeca bili su među ljudima koji su ga pokopali. Nakon njegove smrti Haris je u kolibi pronašao staru bilježnicu. Na jednoj stranici Vehid je zapisao datum one mećave i samo nekoliko rečenica:
„Našao čovjeka na padini. Tvrdoglav. Htio i sa slomljenom nogom kući. Ima dvoje djece. Dobro da sam izašao kad sam čuo glas.“ Ispod je nekoliko dana kasnije dopisao: „Djeca došla. Mala donijela pitu. Možda je vrijeme da prestanem živjeti kao da sam već mrtav.“
Haris je tu stranicu pokazao ocu. Osman ju je dugo gledao i na kraju rekao: „Znači, on je mene spasio iz snijega, a mi njega iz samoće.“ Haris je odgovorio: „Možda ste samo jedan drugoga pronašli.“
Godinama kasnije selo se još sjećalo jutra kada su Osmanovi tragovi vodili prema šumi, a uz njih se pojavio drugi par otisaka koje nitko nije znao prepoznati. U početku su ljudi mislili da ti tragovi kriju nešto opasno. Netko je čak spomenuo lopova ili bjegunca. Istina je bila mnogo jednostavnija i dublja: pripadali su čovjeku kojeg je selo već gotovo zaboravilo, a koji je jedne noći čuo poziv nepoznatog čovjeka i izašao u mećavu da ga pronađe.
Osman je tog jutra shvatio dvije stvari koje poslije više nije zaboravio. Prva je bila da obećanje djeci „vratit ću se prije mraka“ vrijedi više od ponosa zbog kojeg odbijaš tražiti pomoć. Druga je bila da tragovi koji se pojave uz naše u najtežem trenutku ne moraju pripadati nekome koga poznajemo.
Ponekad nas upravo čovjek čije ime nikada nismo čuli dovede natrag kući.
A ponekad je dovoljno da jedan nepoznati par otisaka u snijegu kaže ono što nitko nije mogao izgovoriti: nisi bio sam kad ti je bilo najgore.
KRAJ