U malom predgrađu Sarajeva, početkom devedesetih, živio je dječak po imenu Amar Hadžić.
Imao je samo dvanaest godina.
Njegova porodica živjela je u malom stanu na četvrtom spratu stare zgrade.
Otac mu je radio povremene poslove, a majka je šila odjeću za komšije.
Nikada nisu imali dovoljno novca.
Ponekad bi majka stavila posljednjih nekoliko maraka na sto i rekla:
„Ovo mora trajati do petka.“
Amar je rano naučio šta znači štedjeti.
Nije imao skupe patike.
Nije imao novi telefon.
Nije išao na izlete sa školskim drugovima.
Ali imao je jednu stvar koju mu niko nije mogao oduzeti.
Volio je učiti.
Najviše je volio historiju i književnost.
Ali jednog dana, kada je škola objavila da će učenici morati platiti dodatne troškove za knjige i školski pribor, Amar je vidio zabrinutost na majčinom licu.
Te večeri čuo je razgovor roditelja.
„Ne znam kako ćemo“, rekao je otac.
Majka je tiho odgovorila:
„Ne možemo mu reći da ne može nastaviti.“
Amar je ležao u drugoj sobi i slušao.
Te noći donio je odluku.
Sljedećeg jutra ustao je prije svih.
Obukao jaknu i otišao do kioska blizu Baščaršije.
Tamo je pitao starijeg prodavača:
„Mogu li prodavati novine?“
Čovjek ga je pogledao.
„Koliko imaš godina?“
„Dvanaest.“
„Premlad si.“
Amar nije odustao.
„Samo želim zaraditi za školu.“
Čovjek je nekoliko sekundi šutio.
A onda mu je dao nekoliko primjeraka.
„Probaj.“
Tog dana Amar je prvi put stao na ulicu sa hrpom novina u rukama.
„Novine! Novine!“
Ljudi su prolazili.
Neki su kupovali.
Neki nisu ni pogledali.
Do podneva je prodao gotovo sve.
Kada se vratio kući, stavio je novac na sto.
Majka ga je pogledala.
„Odakle ti?“
„Radio sam.“
Majka je shvatila.
Nije ništa rekla.
Samo ga je zagrlila.
Od tog dana Amar je svako jutro prije škole prodavao novine.
Poslije škole učio bi do kasno u noć.
Nije mu bilo lako.
Zimi su mu se ruke smrzavale.
Ljeti je satima stajao na suncu.
Ali svaki put kada bi zaradio dovoljno za knjigu ili školski pribor, osjećao bi da je pobijedio.
Jednog dana prišao mu je stariji gospodin.
Kupio je novine, ali nije odmah otišao.
Pitao je:
„Dječak, ideš li u školu?“
„Da.“
„Šta želiš biti?“
Amar je bez razmišljanja odgovorio:
„Novinar.“
Čovjek se nasmiješio.
„Zašto?“
Amar je pokazao novine.
„Zato što jedna priča može promijeniti nečiji život.“
Čovjek se predstavio kao Faruk Selimović.
Bio je novinar u lokalnom listu.
Sljedeće sedmice ponovo je došao.
Ovog puta donio je Amar-u polovnu pisaću mašinu.
„Ako želiš biti novinar, počni pisati.“
Amar je bio presretan.
Počeo je pisati kratke priče o ljudima koje je sretao na ulici.
Pisao je o pekaru koji je svako jutro davao besplatno pecivo siromašnoj djeci.
O starici koja je hranila napuštene mačke.
O čovjeku koji je svaki dan čistio ulicu prije nego što bi iko ustao.
Faruk je čitao njegove tekstove.
Jednog dana rekao mu je:
„Imaš nešto što mnogi odrasli novinari nemaju.“
„Šta?“
„Primjećuješ ljude.“
Amar nikada nije zaboravio te riječi.
Godine su prolazile.
Završio je srednju školu.
Zatim je dobio stipendiju i upisao novinarstvo u Sarajevu.
I dalje je radio.
Pisao je članke.
Radio na radiju.
Ponekad bi noću čistio kancelarije samo da bi mogao platiti stanarinu.
Ali nije odustajao.
Njegov prvi veliki članak pojavio se u jednim sarajevskim novinama.
Tema je bila jednostavna.
Pisao je o porodicama koje su nakon rata pokušavale ponovo izgraditi život.
Članak je izazvao veliku pažnju.
Nakon toga počeo je dobijati ponude.
Radio je za nekoliko medija.
Ali uvijek je sanjao o vlastitim novinama.
Jednog dana Faruk mu je rekao:
„Ako želiš imati svoj list, nemoj čekati da ti ga neko pokloni.“
Amar je odgovorio:
„Nemam novca.“
Faruk se nasmijao.
„Nekada je dovoljno imati ideju.“
Amar je nekoliko godina štedio.
Na kraju je zajedno sa dvojicom prijatelja pokrenuo mali lokalni portal.
Imali su samo jednu sobu.
Tri stola.
Dva računara.
I mnogo dugova.
Prvog dana objavili su deset tekstova.
Niko nije očekivao da će postati nešto veliko.
Ali Amar je znao šta želi.
Nije želio novine koje će samo prenositi vijesti.
Želio je novine koje će ljudima dati glas.
Njegova redakcija počela je istraživati priče koje drugi nisu željeli objavljivati.
Korupciju.
Nepravdu.
Nestale ljude.
Porodične tragedije.
Ali i obične priče ljudi koji su pomagali jedni drugima.
Čitanost je rasla.
Mali portal postao je poznat širom Bosne i Hercegovine.
Nakon nekoliko godina kupili su svoju prvu štampariju.
Zatim drugi medij.
Zatim radio-stanicu.
A onda televizijski kanal.
Amar je postao jedan od najpoznatijih vlasnika medija u zemlji.
Njegova kompanija zapošljavala je stotine ljudi.
Ali jednog jutra, dok je ulazio u ogromnu zgradu svoje novinske kuće u Sarajevu, ugledao je nešto na ulazu.
Stajao je stariji čovjek i prodavao novine.
Amar je zastao.
Prišao mu je.
„Koliko koštaju?“
Čovjek mu je rekao cijenu.
Amar je kupio novine.
A onda je pogledao njegove ruke.
Crvene od hladnoće.
I odjednom se vratio trideset godina unazad.
Ponovo je vidio sebe.
Dvanaestogodišnjeg dječaka sa novinama pod rukom.
Te večeri otišao je u arhivu svoje kompanije.
Pronašao je prvu fotografiju koju su ikada objavili.
Na fotografiji je bio dječak koji prodaje novine na sarajevskoj ulici.
Bio je to on.
Ispod fotografije stajao je naslov:
„Dječak koji želi postati novinar.“
Amar se nasmiješio.
Zatim je pozvao urednika.
„Sutra želim ovu priču na naslovnoj strani.“
Urednik se iznenadio.
„Koju priču?“
„Moju.“
„Zašto sada?“
Amar je odgovorio:
„Jer želim da ljudi znaju da nisam počeo u ovoj zgradi.“
Sljedećeg jutra novine su izašle sa velikom fotografijom dječaka.
Ispod nje je pisalo:
„Nekada sam prodavao ove novine da bih mogao ostati u školi.“
Članak je pročitalo na stotine hiljada ljudi.
Mnogi su očekivali da će Amar govoriti o svom uspjehu.
Ali on je napisao nešto drugo.
„Nisam postao uspješan zato što sam jednog dana imao sreće. Imao sam ljude koji su vjerovali u mene kada nisam imao ništa.“
Posebno je spomenuo Faruka.
Novinara koji mu je kao dječaku poklonio staru pisaću mašinu.
Ali Faruk više nije radio.
Bio je bolestan i živio je skromno.
Amar ga je pronašao.
Otišao mu je u posjetu.
Faruk ga je pogledao i nasmiješio se.
„Znao sam da ćeš uspjeti.“
Amar je sjeo pored njega.
„Da mi tada niste dali onu pisaću mašinu, možda ništa od ovoga ne bi postojalo.“
Faruk je odmahnuo rukom.
„Ja sam ti dao mašinu.“
„Šta ste mi onda stvarno dali?“
Faruk je odgovorio:
„Vjeru da tvoj glas vrijedi.“
Amar je spustio pogled.
Nakon nekoliko trenutaka rekao je:
„Želim da vaše ime nosi našu školu za mlade novinare.“
Faruk je ostao bez riječi.
Nekoliko mjeseci kasnije kompanija je otvorila besplatni program za mlade iz siromašnih porodica.
Svake godine desetine djece dobijale su stipendije.
Jedno pravilo bilo je najvažnije.
Niko nije smio biti odbijen zato što nema novca.
Na prvom zidu škole visila je stara fotografija.
Dječak sa novinama.
Pored nje stajala je kratka rečenica:
„Nikada ne znaš gdje će završiti dijete koje danas stoji na ulici.“
Godinama kasnije, Amar je prolazio Baščaršijom.
Na istom mjestu gdje je nekada prodavao novine stajao je mali kiosk.
Kupio je jedan primjerak.
Prodavač ga nije prepoznao.
Amar se nasmiješio i nastavio hodati.
Nije mu bilo važno da ga neko prepozna.
Jer je znao istinu.
Nekada je prodavao novine da bi platio školarinu.
Danas je imao jednu od najvećih novinskih kuća u Bosni i Hercegovini.
Ali najveći uspjeh za njega nije bila zgrada.
Nije bio novac.
Nije bila slava.
Bio je trenutak kada je mogao pomoći drugom dječaku koji je stajao na ulici sa novinama u rukama.
Jer je znao kako se taj dječak osjeća.
I zato je uvijek govorio:
„Nije sramota početi sa malo. Sramota je odustati samo zato što trenutno nemaš dovoljno.“
A na njegovom radnom stolu, među skupim satom i važnim dokumentima, stajao je jedan stari predmet.
Pisaća mašina koju mu je Faruk dao kada je imao dvanaest godina.
Nije vrijedila gotovo ništa.
Ali za Amara je vrijedila više od svega što je kasnije stekao.
Jer je upravo na njoj napisao svoju prvu priču.
I upravo tada je počeo njegov put.
Dječak koji je nekada prodavao novine da bi platio školu, jednog dana postao je čovjek koji je odlučio da nijedno dijete ne mora odustati od svog sna samo zato što nema novca.