Plač iz bunara stare vlastelinske kuće

U jednom malom bosanskom selu, na kraju uske zemljane staze, godinama je stajala napuštena vlastelinska kuća. Nekada je pripadala bogatoj porodici koja je u tom kraju živjela generacijama. Kuća je bila velika, sa visokim kamenim zidovima, starim drvenim vratima i dvorištem u čijem se uglu nalazio duboki kameni bunar.

Seljani su se tog bunara oduvijek plašili.

Govorilo se da je bunar decenijama bio prazan. Niko više nije znao kada je posljednji put iz njega izvučena voda. Djeca nisu smjela ni da mu se približe, a stariji su govorili da se nakon zalaska sunca oko njega ne treba zadržavati.

Jedna starica po imenu Mara živjela je nedaleko od stare kuće.

Mara nije vjerovala u priče koje su ljudi pričali o bunaru. Smatrala ih je običnim seoskim praznovjerjem.

Sve dok jedne hladne jesenske noći nije čula nešto što nije mogla objasniti.

Bilo je nešto poslije ponoći kada se Mara probudila zbog čudnog zvuka.

U početku je mislila da vjetar prolazi kroz stare grane ispred njene kuće.

Ali onda je ponovo čula.

Plač.

Tiho, prigušeno i udaljeno.

Mara je sjela na krevet i osluškivala.

Plač je dolazio iz pravca stare vlastelinske kuće.

Obukla je kaput, uzela malu lampu i izašla napolje.

Što se više približavala staroj kući, plač je postajao jasniji.

A onda je shvatila odakle dolazi.

Iz bunara.

Mara je stajala nekoliko trenutaka potpuno nepomično.

Nije mogla vjerovati svojim ušima.

Bunar je bio prazan.

To je znala cijelo selo.

Prišla je polako kamenoj ogradi bunara i podigla lampu.

Unutra nije vidjela ništa osim tame.

A onda se plač ponovo začuo.

Ovoga puta mnogo bliže.

Mara je ustuknula.

„Ko je tamo?“ – upitala je drhtavim glasom.

Nije bilo odgovora.

Samo tišina.

Zatim se iz dubine bunara začuo tihi dječji glas:

„Maro…“

Starica je problijedila.

Niko u selu nije znao njeno ime?

Naravno da su znali.

Ali glas koji je čula bio je glas dječaka.

I zvučao je kao da je dolazio iz vremena koje je odavno prošlo.

Mara je pobjegla kući.

Te noći nije spavala.

Sljedećeg jutra ispričala je sve komšiji Hasanu. On joj se prvo nasmijao, ali kada je vidio njen izraz lica, odlučio je da zajedno odu do bunara.

Kada su stigli, bunar je izgledao potpuno isto kao i uvijek.

Samo što je na njegovom kamenom rubu stajao mali, mokri dječji otisak stopala.

Hasan je dugo gledao u trag.

Nije mogao pronaći objašnjenje.

Te večeri nekoliko muškaraca iz sela odlučilo je pregledati bunar.

Spustili su konopac i lampu u njegovu dubinu.

Bunar je zaista bio prazan.

Nije bilo vode.

Nije bilo djeteta.

Nije bilo ničega.

Ali na samom dnu pronašli su nešto neobično.

Stari drveni sanduk.

Bio je prekriven blatom i izgledao je kao da je tamo proveo mnogo godina.

Kada su ga izvukli, Mara je odmah prepoznala nešto urezano na njegovom poklopcu.

Jedno ime.

Amir.

Mara je problijedila.

To ime nije čula decenijama.

Amir je bio dječak koji je nestao prije mnogo godina.

Bio je sin posljednjeg vlasnika vlastelinske kuće.

Prema staroj priči, dječak je jedne večeri nestao i nikada nije pronađen.

Ljudi su tada govorili da je pobjegao.

Ali Mara je znala nešto što drugi nisu.

Te noći, prije mnogo godina, ona je posljednja vidjela Amira.

Bio je dijete.

Stajao je ispred stare kuće i plakao.

Mara mu je tada rekla da se vrati kući.

Ali dječak je samo pokazao prema bunaru.

Nakon toga više ga nikada nije vidjela.

Mara nikada nikome nije rekla za taj posljednji susret.

Kada su otvorili sanduk, unutra su pronašli staru dječju jaknu, požutjelu fotografiju i komad papira.

Na papiru je bilo napisano samo nekoliko riječi:

„Nisam pobjegao.“

Selo je zanijemilo.

Ali najčudnije tek tada počinje.

Te iste noći, Mara je ponovo čula plač.

Ovoga puta nije dolazio iz bunara.

Dolazio je iz stare kuće.

Mara je uzela lampu i otišla tamo sama.

Vrata kuće bila su zaključana decenijama.

Ali te noći bila su otvorena.

Ušla je.

Na spratu je pronašla jednu malu sobu koju nikada ranije nije vidjela.

Na zidu je visila stara fotografija.

Na fotografiji je bio mali Amir.

Pored njega stajala je njegova majka.

A iza njih — Mara.

Starica je zanijemila.

Na poleđini fotografije pisala je godina kada je Amir nestao.

Ali ispod godine stajala je još jedna rečenica:

„Mara zna šta se dogodilo.“

U tom trenutku začula je korake iza sebe.

Okrenula se.

Nije bilo nikoga.

Samo je na podu ležao stari ključ.

Mara ga je podigla i pogledala prema vratima sobe.

Tada je shvatila nešto što je sve ove godine pokušavala zaboraviti.

Amir te noći nije nestao.

On je pobjegao iz kuće jer je čuo svađu svojih roditelja.

Mara ga je pronašla kod bunara.

Ali tada je neko izašao iz tame.

Mara nikada nije vidjela njegovo lice.

Samo je čula kako joj govori:

„Ako želiš da ostaneš živa, nikome ništa ne govori.“

U strahu je pobjegla.

Godinama je vjerovala da je Amir možda ipak uspio pobjeći iz sela.

Ali istina je bila mnogo mračnija.

Kada su ljudi sutradan ponovo pregledali bunar, pronašli su još jedan predmet ispod starog kamenja.

Mali dječji medaljon.

Na njemu je bilo ugravirano ime Amir.

Ali Amir nije bio u bunaru.

Nikada nisu pronašli njegovo tijelo.

I upravo zbog toga niko do danas ne zna šta se zaista dogodilo.

Mara je nekoliko dana kasnije nestala iz sela.

Otišla je bez pozdrava i nikada se nije vratila.

Stara vlastelinska kuća danas je potpuno prazna.

Bunar je zatrpan kamenjem.

Ali stariji ljudi iz sela i dalje pričaju da se, kada je noć posebno tiha, iz pravca stare kuće ponekad čuje dječji plač.

A najčudnije od svega je to što se plač uvijek čuje tačno u ponoć.

Neki kažu da je to samo vjetar.

Drugi vjeruju da Amir nikada nije pronašao mir.

Ali postoji još jedna priča.

Navodno je Mara, prije nego što je nestala, jednom komšiji rekla:

„Glas iz bunara nije pripadao Amiru.“

Ako je to bila istina…

čiji je onda bio glas koji je te noći dozivao Maru?