Prve noći niko u selu nije obraćao pažnju na plač koji je dolazio iz starog bunara na kraju livade. Bila je sredina februara, vjetar je udarao niz padine Vlašića, a napušteni bunar porodice Ramić stajao je gotovo četrdeset godina između zaraslog šljivika i seoskog puta. Sedamdesetogodišnji Muharem, čija je kuća bila najbliža, pomislio je da čuje mačku.
Druge noći probudila ga je supruga Behija. „Opet plače“, šapnula je. Ovoga puta zvuk je bio jasan: dugi, prigušeni jecaji koji bi trajali nekoliko minuta, utihnuli, a zatim se ponovo pojavili kao da neko duboko ispod zemlje pokušava zadržati plač. Treće noći čulo ga je još nekoliko ljudi. Četvrte su dvojica mlađih muškaraca otišla do bunara s baterijskim lampama.
Teški metalni poklopac bio je zatvoren lokotom. Oko njega nije bilo nikoga. Kada su se približili, plač je prestao. Čim su se vratili prema cesti, ponovo se začuo. Za manje od sedam dana u selu kod Travnika počele su kružiti priče o djetetu koje je navodno nekada stradalo u bunaru, o ženi koja je nestala prije mnogo godina i o „glasu koji dolazi kad se približi ponoć“.
A onda je jedne zore, nakon noći jake kiše i susnježice, Muharem ugledao nešto zbog čega je prestao vjerovati u bilo kakve priče o mrtvima. U blatu pored bunara nalazili su se mokri otisci cipela. Vodili su preko livade, prelazili seoski put i završavali pred kapijom kuće šezdesetosmogodišnje udovice Zinete Ramić. Kada su seljani pokucali, Zineta je otvorila vrata u mokroj spavaćici, a rubovi njenih čarapa bili su prekriveni blatom.
Zineta je bila posljednja osoba koju bi iko povezao s bunarom. Živjela je sama otkako joj je muž Dževad umro prije šest godina. Imala je sina Alena u Sloveniji i kćerku Mirelu u Sarajevu, ali je odbijala napustiti selo. Bila je tiha, uredna žena koja je svako jutro išla po hljeb, ljeti održavala cvijeće ispred kuće i nikada nije učestvovala u seoskim tračevima.
Kada ju je Muharem pitao je li noćas bila kod bunara, pogledala je svoje mokre čarape kao da ih prvi put vidi. „Nisam“, odgovorila je. „Pa odakle ovo?“ „Ne znam.“ Behija je primijetila ogrebotinu na njenoj lijevoj ruci. Zineta nije znala objasniti ni nju. Neko je predložio da pozovu njenog sina, ali Zineta se gotovo uspaničila. „Ne zovite Alena.
Čovjek radi, ima porodicu.“ Muharem je tada pitao sjeća li se barem kada je legla. Rekla je oko deset. „A poslije?“ „Probudila sam se kad ste pokucali.“ Seljani su se pogledali. Mokri tragovi nisu vodili od kuće prema bunaru. Kiša je izbrisala starije otiske. Vidjeli su samo posljednji dio puta — od livade prema Zinetinoj kapiji. Niko nije znao je li udovica noću odlazila do bunara, je li se vraćala odnekud drugdje ili je neko namjerno ostavio tragove do njene kuće.
Alen je ipak obaviješten. Stigao je iz Celja dva dana kasnije i bio ljut što mu majka ništa nije rekla. Zineta je uporno tvrdila da ne zna o čemu svi govore. „Ja ne hodam noću.“ Alen je pitao je li joj se ranije dogodilo da se probudi na drugom mjestu ili pronađe otvorena vrata. Tada je prvi put zastala.
Nekoliko puta tokom zime ujutro je nalazila blatnjave papuče u hodniku. Jednom je kapija ostala otvorena. Mislila je da je zaboravila zatvoriti. Drugi put pronašla je mokar peškir preko stolice, iako se nije sjećala da ga je koristila.
Alen nije želio nagađati o razlogu. Dogovorio je pregled kod ljekara i odlučio nekoliko noći ostati kod nje. Istovremeno je tražio da se bunar konačno stručno pregleda. Ako njegova majka zaista noću odlazi tamo, lokacija je bila previše opasna da bi čekali sljedeći incident.
Bunar su otvorili uz prisustvo vatrogasaca. Unutra nije bilo ničega što bi objasnilo plač. Na dnu je stajala voda, zidovi su bili obrasli mahovinom, a nekoliko metara ispod ruba nalazila se stara željezna cijev. Jedan stariji mještanin sjetio se da bunar nekada nije pripadao samo jednoj kući. Prije vodovoda voda se pumpom slala do stare mljekare koja je stajala preko livade.
Mljekara je srušena, ali dio podzemnih cijevi ostao je u zemlji. Vatrogasci su pratili pravac jedne cijevi i ustanovili da prolazi prema ruševnoj pomoćnoj zgradi iza Zinetinog dvorišta. Plač, dakle, nije morao nastajati u bunaru. Kao i kod svake šuplje cijevi, zvuk iz drugog prostora mogao se prenositi i pojačavati u kamenoj dubini. Ali ta činjenica nije odgovorila na glavno pitanje. Ko je noću plakao?
Prve noći dok je Alen spavao u majčinoj kući nije se dogodilo ništa. Druge također. Treće noći probudio ga je zvuk ulaznih vrata. Sat je pokazivao 2:17. Ustao je i vidio majku kako u kaputu preko spavaćice izlazi u dvorište. Nije je odmah zaustavio. Pozvao je Muharema, koji je bio spreman doći, i zajedno su krenuli nekoliko metara iza nje. Zineta nije išla prema bunaru.
Otišla je iza kuće, prema ruševnoj zgradi kroz koju je prolazila stara cijev. Tamo je kleknula pred zahrđala metalna vrata, provukla ruku kroz otvor i tiho rekla: „Nemoj plakati. Evo mene.“ Iz mraka se odmah začuo jecaj. Alen je potrčao. Kada je osvijetlio unutrašnjost, očekivao je čovjeka. Umjesto toga ugledao je velikog, potpuno mokrog psa vezanog starim komadom lanca za metalnu konstrukciju. Životinja se tresla od hladnoće. Pored nje je stajala posuda s vodom, stara deka i nekoliko komada hljeba.
Zineta se trgnula kada je ugledala sina. Nekoliko trenutaka izgledala je potpuno zbunjeno. „Alene?“ „Mama, šta radiš?“ Pogledala je psa, pa vlastite ruke. „On plače.“ „Čiji je ovo pas?“ Tada je počela priča koju Zineta nikome nije ispričala. Pas se pojavio prije otprilike mjesec dana. Bio je mršav, s komadom pokidanog lanca oko vrata, i nekoliko večeri lutao je oko sela.
Zineta mu je ostavljala hranu. Jednog dana pronašla ga je iza kuće zapetljanog lancem oko stare metalne grede. Pokušala ga je osloboditi, ali se životinja u strahu otimala i režala. Umjesto da pozove nekoga, počela mu je donositi hranu i vodu, uvjerena da će ga sljedećeg dana osloboditi kada se smiri. Međutim, pas je ostao zarobljen. Tokom noći bi cvilio i zavijao, a zvuk je kroz staru cijev putovao do bunara, gdje se pretvarao u nešto nalik ljudskom plaču.
„Zašto nikome nisi rekla?“ pitao je Alen. Zineta je gledala psa. „Jesam htjela.“ „Mjesec dana?“ „Nije mjesec.“ „Mama, jeste.“ Zineta je tada insistirala da ga je pronašla „prije dva ili tri dana“. Alen je osjetio nelagodu. Posude oko psa, ugažena staza i količina stare hrane pokazivali su da to traje mnogo duže. Još čudnije bilo je to što se Zineta nije sjećala noćnih odlazaka.
Preko dana bi znala da pas postoji, ali bi zaboravila koliko dugo ga hrani i da ga još nije oslobodila. Noću, kada bi čula njegovo cviljenje kroz zid ili prozor, ustajala bi gotovo automatski i odlazila do njega. Zato su tragovi vodili od bunara prema njenoj kući samo prividno. Zineta je hodala do zgrade iza kuće, a zatim bi ponekad, dezorijentisana, izlazila na livadu i vraćala se kružnim putem pored bunara.
Psa su oslobodili uz pomoć čovjeka iz lokalnog udruženja za zaštitu životinja. Pregledao ga je veterinar; bio je pothranjen i promrzao, ali bez težih povreda. Niko nije znao ko ga je ranije držao na lancu. Nakon nekoliko dana pronađen je vlasnik iz udaljenog sela koji je rekao da je pas pobjegao tokom oluje, ali zbog okolnosti u kojima je pronađen slučaj su prepustili nadležnima da utvrde šta se tačno dogodilo.
Za Alena je važnije bilo ono što je ljekarski pregled pokazao njegovoj majci. Nisu odmah dobili jednostavan odgovor. Doktor je objasnio da noćna dezorijentacija i rupe u sjećanju mogu imati više uzroka i da su potrebne dodatne procjene. Alen je prvi put shvatio da majčino „zaboravljanje“ nije tvrdoglavost koju je godinama zadirkivao preko telefona.
U prethodnim mjesecima ponavljala je ista pitanja, nekoliko puta zaboravila platiti isti račun i jednom mu ispričala isti događaj tri puta u jednom razgovoru. On je sve pripisivao godinama.
Zineta se najviše naljutila kada je sin predložio da je odmah odvede u Sloveniju. „Neću.“ Alen je pokušao objasniti da ne može ostati sama ako noću izlazi iz kuće bez sjećanja. „A ja neću da mi uzmeš život zato što sam napravila problem“, odgovorila je. Njihova prva velika svađa završila je kada je Mirela došla iz Sarajeva i stala između njih.
„Nećemo odlučivati umjesto nje, ali nećemo ni glumiti da se ništa nije dogodilo.“ Zajedno su napravili drugačiji plan. Zineta je ostala u svojoj kući, ali je neko vrijeme Mirela boravila s njom. Kasnije su organizovali redovne posjete i pomoć, sigurniju bravu koja je noću davala zvučni signal kada se vrata otvore, bolju rasvjetu u dvorištu i češće ljekarske kontrole.
Alen je dolazio koliko je mogao, a nekoliko pouzdanih komšija dobilo je broj na koji ga mogu nazvati ako primijete nešto neobično. Sve promjene dogovarali su sa Zinetom, umjesto da joj samo saopće šta će se dogoditi.
Pas je u međuvremenu dobio privremeni smještaj kod veterinareve porodice. Zineta je stalno pitala za njega. Kada su je nakon nekoliko sedmica odveli da ga vidi, životinja ju je prepoznala čim je čula njen glas. Prišla joj je, naslonila glavu na njeno koljeno i dugo ostala mirna. Zineta je zaplakala. „Mislila sam da sam ga spasila“, rekla je Alenu. „Jesi“, odgovorio je. „Samo si zaboravila da trebaš pozvati pomoć.“ Ta rečenica ju je pogodila, ali se nije naljutila. Pomilovala je psa i rekla: „Onda je dobro što je toliko plakao.“
U selu su se ljudi poslije toga pomalo stidjeli priča koje su izmišljali. Nije bilo žene zakopane u bunaru, izgubljenog djeteta ni glasa mrtvih. Plač je pripadao životinji čiji je zvuk putovao kroz stare cijevi i odjekivao u dubini. Mokri tragovi pripadali su Zineti, koja je svake noći pokušavala pomoći, a ujutro se nije sjećala cijelog puta. Muharem je kasnije govorio da je najstrašniji dio priče upravo to koliko su svi bili spremni gledati prema bunaru, a niko nije razmišljao šta se događa u kući do koje su tragovi vodili.
Stari bunar ubrzo je dobio novi poklopac i ogradu. Ruševnu zgradu iza Zinetine kuće očistili su, a otvor stare cijevi zatvorili. Noću više nije bilo plača. Prvih nekoliko sedmica selo je zbog toga djelovalo neobično tiho.
Jednog proljetnog jutra Alen je ponovo došao iz Slovenije. Majka je sjedila ispred kuće i čistila grah. Pored kapije stajao je pas kojeg su svi sada zvali Bunar, iako se Zineta ljutila zbog tog imena. Nakon što je procijenjeno da se može sigurno brinuti o njemu uz pomoć porodice i komšija, pas je završio upravo kod nje. Više nije imao lanac. U dvorištu je imao kućicu, ali je najradije ležao kraj Zinetinih nogu.
„Znaš li zašto ga zovu Bunar?“ pitao ju je Alen kroz smijeh.
Zineta ga je pogledala kao da je pitanje glupo.
„Naravno da znam. Nisam sve zaboravila.“
Alen je sjeo kraj nje. Nakon nekoliko trenutaka Zineta je tiše dodala: „Ali ako jednog dana zaboravim, ispričaj mi ponovo. Samo nemoj pričati kao da sam bila luda žena koja je noću hodala po selu.“
„Šta da kažem?“
Pogledala je psa.
„Reci da sam čula nekoga kome je trebala pomoć.“
To je na kraju postala jedina verzija priče koju je Alen smatrao važnom. Selo je sedmicama vjerovalo da iz napuštenog bunara plače nešto što ne pripada svijetu živih. Istina je bila mnogo jednostavnija, ali nije bila manje potresna.
Jedno živo biće bilo je zarobljeno i dozivalo pomoć.
Jedna starica ga je čula.
A dok su svi ostali tražili tajnu u dubini bunara, mokri tragovi u blatu pokazali su im da se prava priča cijelo vrijeme odvijala nekoliko desetina metara dalje — pred vratima žene koja je polako počinjala gubiti dijelove vlastitih noći, ali još nije izgubila potrebu da odgovori kada neko plače.
KRAJ