Ogledalo koje je pokazivalo budućnost

U jednom malom bosanskom selu živjela je starica po imenu Hana. Bila je tiha žena i većinu vremena provodila je sama u svojoj kući.

Nedaleko od njenog doma nalazila se stara kuća koja je godinama bila napuštena. Nekada je u njoj živjela bogata vlastelinska porodica, ali nakon što su svi članovi porodice otišli iz sela, kuća je ostala prazna.

Ljudi su izbjegavali da tamo ulaze.

Govorilo se da su se u kući noću čuli čudni zvukovi, iako u njoj nije živio niko.

Jednog kasnog poslijepodneva Hana je prolazila pored stare kuće kada je primijetila da su vrata otvorena.

Zastala je.

Vjetar je lagano pomjerao stara drvena vrata.

Hana je pomislila da ih je neko možda zaboravio zatvoriti.

Ušla je unutra.

Kuća je bila prekrivena prašinom. Na zidovima su visile stare slike, a pod je škripao pri svakom koraku.

Dok je prolazila kroz jednu sobu, ugledala je nešto prekriveno starom bijelom plahtom.

Prišla je i povukla plahtu.

Ispod nje se nalazilo veliko, starinsko ogledalo.

Okvir je bio napravljen od tamnog drveta i imao je čudne ukrase.

Hana ga je dodirnula rukom.

U tom trenutku kroz prozor je ušao hladan vjetar.

Starica je osjetila jezu.

Ipak, podigla je ogledalo i pogledala svoj odraz.

U prvi mah vidjela je samo sebe.

Ali onda se nešto promijenilo.

U ogledalu više nije stajala u istoj sobi.

Vidjela je svoju kuću.

Bila je noć.

Na vratima njene kuće stajao je nepoznati čovjek.

Hana je trepnula.

Slika je nestala.

Ponovo je vidjela samo svoj odraz.

Uplašena, spustila je ogledalo.

Te noći nije mogla spavati.

Sljedećeg jutra, dok je sjedila kraj prozora, začula je kucanje na vratima.

Kada ih je otvorila, ugledala je čovjeka kojeg je prethodne noći vidjela u ogledalu.

Hana je zanijemila.

Čovjek je rekao da je putnik i zamolio je za malo vode.

Starica mu je dala vodu, ali nije mogla prestati razmišljati o ogledalu.

Nakon što je čovjek otišao, Hana se vratila u staru kuću.

Ponovo je pogledala u ogledalo.

Ovoga puta vidjela je sebe kako stoji pored prozora.

U njenoj ruci nalazio se mali ključ.

Zatim je ugledala staru drvenu kutiju.

Slika je nestala.

Hana je počela vjerovati da ogledalo ne pokazuje slučajne slike.

Pokazivalo joj je ono što će se tek dogoditi.

Narednih nekoliko dana ogledalo joj je pokazalo još nekoliko događaja.

Vidjela je komšiju kako pada ispred svoje kuće.

Sljedećeg dana to se zaista dogodilo.

Vidjela je veliku oluju.

Dva dana kasnije nebo se zacrnilo i počela je jaka kiša.

Vidjela je i malu djevojčicu kako plače pored rijeke.

Hana je upozorila njenu porodicu, a nekoliko sati kasnije djevojčica je zaista otišla prema rijeci.

Sve što je ogledalo pokazivalo počelo se ostvarivati.

Ali onda je jedne večeri Hana vidjela nešto što ju je potpuno prestrašilo.

U ogledalu je stajala njena kuća.

Vrata su bila otvorena.

Na podu je ležala stara drvena kutija.

Pored kutije stajala je Hana.

Ali iza nje je stajala još jedna žena.

Žena je izgledala potpuno isto kao Hana.

Ista kosa.

Isto lice.

Ista odjeća.

Hana se naglo okrenula.

Iza nje nije bilo nikoga.

Ponovo je pogledala ogledalo.

Druga žena je još uvijek stajala iza njenog odraza.

Onda je žena u ogledalu polako podigla prst i pokazala prema podu.

Hana je pogledala dolje.

Na podu njene kuće nalazio se mali ključ.

Bio je potpuno isti kao onaj koji je vidjela u ogledalu.

Hana je pronašla ključ i dugo razmišljala gdje bi mogao pripadati.

Te noći vratila se u staru vlastelinsku kuću.

Pretražila je sve prostorije.

Na kraju je u jednoj staroj sobi pronašla malu drvenu kutiju skrivenu iza ormara.

Ključ je odgovarao bravi.

Hana je otvorila kutiju.

Unutra je pronašla požutjelu fotografiju.

Na fotografiji je bila mlada žena.

Hana je dugo gledala u njeno lice.

Bila je to njena majka.

Ali pored nje je stajala još jedna djevojka koja je izgledala potpuno isto kao Hana.

Na poleđini fotografije pisalo je:

„Jedna od njih će jednog dana pronaći ogledalo.“

Hana je osjetila kako joj se ruke tresu.

Pored fotografije nalazilo se staro pismo.

U njemu je pisalo da je ogledalo pripadalo ženama iz te porodice i da nije pokazivalo budućnost onome ko ga pogleda.

Pokazivalo je samo ono što je osoba već bila predodređena da učini.

Hana je ponovo pogledala u ogledalo.

Ovoga puta nije vidjela budućnost.

Vidjela je prošlost.

Vidjela je svoju majku kako kao mlada djevojka stoji ispred istog ogledala.

A pored nje je stajala druga djevojka.

Hana je tada shvatila nešto strašno.

Ta djevojka nije bila njena sestra.

Bila je njena blizanka.

Ali porodica je cijelog života skrivala njeno postojanje.

Hana je mislila da je priča završena.

Međutim, kada se vratila kući, ogledalo je još jednom pokazalo sliku.

Ovoga puta vidjela je sebe kako stoji ispred ogledala.

A iza nje je stajala njena blizanka.

Živa.

Hana se polako okrenula.

U praznoj sobi nije bilo nikoga.

Tada je neko tiho pokucao na vrata.

Hana je otvorila.

Na pragu je stajala žena koja je izgledala potpuno isto kao ona.

Žena ju je pogledala i samo rekla:

„Napokon si pronašla ogledalo.“

Hana nije mogla izgovoriti ni riječ.

Tada je shvatila da ogledalo cijelo vrijeme nije pokazivalo njenu budućnost.

Pokazivalo joj je ono što se već događalo iza njenih leđa.

A najveća tajna?

Njena blizanka nije došla iz budućnosti.

Živjela je cijelo vrijeme u istom selu.

Samo je čekala da Hana pronađe ogledalo.