Drvo koje je ispunjavalo želje

U jednom malom bosanskom selu živio je starac po imenu Ismail. Veći dio života proveo je radeći na svojoj maloj farmi. Nije imao mnogo novca, ali je bio poznat kao dobar i pošten čovjek.

Jednog jesenskog jutra Ismail je otišao duboko u šumu tražeći drva za ogrjev.

Šuma je bila neobično tiha.

Nije bilo ptica.

Nije bilo vjetra.

Čak su i listovi na zemlji izgledali kao da se ne pomjeraju.

Ismail je hodao sve dublje među drvećem, sve dok nije stigao do mjesta koje nikada ranije nije vidio.

Tamo je stajalo ogromno staro drvo.

Bilo je mnogo veće od svih ostalih stabala.

Njegovo deblo bilo je široko, a grane su se širile visoko iznad njega. Na granama su rasli neobični zlatni listovi, iako je oko njega bila jesen.

Ismail je prišao.

Na deblu je primijetio nešto čudno.

Bila su urezana tri kratka slova:

„Poželi.“

Starac se nasmijao.

Mislio je da je neko od seljana napravio šalu.

Ipak, iz radoznalosti je stavio ruku na deblo.

„Volio bih samo da ove godine imam dovoljno hrane da preživim zimu.“

Ništa se nije dogodilo.

Ismail je slegnuo ramenima i nastavio tražiti drva.

Kada se navečer vratio kući, na stolu ga je čekalo iznenađenje.

Komšija mu je donio vreću brašna, meso i nekoliko drugih namirnica.

Rekao je:

„Imao sam više nego dovoljno. Pomislio sam da bi tebi dobro došlo.“

Ismail se sjetio drveta.

Sutradan se ponovo vratio u šumu.

Ovaj put je poželio nešto drugo.

„Volio bih da mi se popravi stari bunar.“

Kada je stigao kući, vidio je da je bunar ponovo pun vode.

Tada je shvatio.

Drvo je zaista ispunjavalo želje.

Ali Ismail nikome nije rekao za njega.

Dolazio je samo kada bi imao stvarnu potrebu.

Jednog dana poželio je novi krov za svoju kuću.

Sljedećeg jutra pronašao je dovoljno novca da ga popravi.

Zatim je poželio da njegov komšija ozdravi.

Nekoliko dana kasnije komšija je ustao iz kreveta.

Sve njegove želje počele su se ostvarivati.

Ali onda je Ismail počeo primjećivati nešto neobično.

Svaki put kada bi poželio nešto za sebe, na drvetu bi nestao jedan zlatni list.

U početku mu to nije bilo važno.

Ali nakon nekoliko mjeseci ostalo je samo nekoliko listova.

Jedne hladne večeri Ismail je sjedio ispred svoje kuće i razmišljao.

Imao je sve što mu je bilo potrebno.

Ali imao je jednu želju koju nikada nije mogao zaboraviti.

Prije mnogo godina izgubio je sina.

Dječak je nestao tokom velike oluje i nikada nije pronađen.

Ismail nikada nije prihvatio da ga više nema.

Te noći odlučio je otići do drveta posljednji put.

Šuma je bila prekrivena maglom.

Kada je stigao, na drvetu je ostao samo jedan zlatni list.

Ismail je stavio ruku na deblo.

Glas mu je zadrhtao.

„Želim da ponovo vidim svog sina.“

Dugo je vladao potpuni muk.

A onda je posljednji zlatni list pao na zemlju.

Ismail je podigao pogled.

Ispred drveta više nije bio sam.

Na nekoliko metara od njega stajao je mladić.

Bio je mokar, kao da je upravo izašao iz kiše.

Ismail je ostao bez riječi.

Prepoznao je lice.

Bio je to njegov sin.

Iako je prošlo više od dvadeset godina, Ismail bi ga prepoznao bilo gdje.

Potrčao je prema njemu.

Ali kada ga je zagrlio, osjetio je nešto hladno.

Previše hladno.

Mladić ništa nije rekao.

Samo je gledao prema drvetu.

Tada je Ismail primijetio da njegov sin izgleda potpuno isto kao one noći kada je nestao.

Nije ostario ni jedan dan.

„Gdje si bio sve ove godine?“ – upitao je Ismail kroz suze.

Mladić je konačno progovorio.

„Nisam bio nigdje.“

Ismail je problijedio.

„Kako to misliš?“

Mladić je pokazao prema stablu.

Na njegovom deblu pojavila su se nova slova.

Ismail je prišao bliže.

Pisalo je:

„Svaka želja ima cijenu.“

Tada je shvatio zašto je drvo ispunjavalo njegove želje tako lako.

Drvo mu nije davalo ono što je želio.

Ono mu je samo vraćalo stvari koje je već jednom izgubio.

A posljednja želja bila je najskuplja.

Ismail je pogledao sina.

„Koliko dugo mogu ostati s tobom?“

Mladić ga je tužno pogledao.

„Do izlaska sunca.“

Ismail je tu noć proveo sa svojim sinom.

Razgovarali su do jutra.

Prvi put nakon dvadeset godina Ismail je osjetio mir.

Kada se sunce počelo pojavljivati iza planina, njegov sin je polako počeo nestajati.

Ismail ga je držao za ruku.

„Nemoj opet otići.“

Mladić se nasmiješio.

„Ovaj put ne odlazim.“

I nestao je.

Ismail se vratio kući sam.

Više nikada nije otišao do tog mjesta u šumi.

Nekoliko dana kasnije, kada je jedan lovac prolazio tim krajem, primijetio je nešto čudno.

Ogromno staro drvo više nije postojalo.

Na njegovom mjestu stajao je samo mali, obični mladić.

Ali na zemlji je ležao jedan zlatni list.

Na njemu je bilo ispisano:

„Sljedeća želja čeka svog čovjeka.“

Do danas niko iz sela ne zna gdje je to drvo nestalo.

Ali stariji ljudi pričaju da se duboko u bosanskoj šumi ponekad pojavi veliko drvo sa zlatnim lišćem.

I da ono ispuni samo jednu želju.

Samo jednu.

Ali niko ne zna kolika će biti cijena.