Crvena voda iz starog bunara
U jednom malom selu, na samom kraju doline, živio je farmer po imenu Ahmed.
Imao je malu kuću, nekoliko kokoši, staru štalu i veliko polje pšenice. Iza njegove kuće nalazio se veoma star bunar koji je, prema pričama mještana, bio stariji od samog sela.
Ahmed je koristio vodu iz tog bunara cijelog života.
Bila je čista, hladna i uvijek dovoljno duboka.
Ali postojalo je nešto čudno.
Ponekad bi voda u bunaru preko noći postala crvena.
Ne uvijek.
Možda jednom u nekoliko mjeseci.
A onda bi se do jutra ponovo vratila u normalu.
Mještani su govorili da je to samo zbog zemlje ispod bunara.
Ahmed nikada nije vjerovao u priče.
Sve dok jedne noći nije vidio nešto što nije mogao objasniti.
Bilo je oko ponoći kada je izašao iz kuće da zatvori vrata štale.
Tada je primijetio da je voda u bunaru ponovo postala crvena.
Ahmed je prišao bliže.
Uzeo je lampu i spustio je prema vodi.
Crvena površina bila je potpuno mirna.
Ali onda je čuo nešto.
Tiho kucanje.
Tri puta.
Kuc… kuc… kuc…
Ahmed se ukočio.
Pogledao je oko sebe.
Nije bilo nikoga.
Ponovo je čuo:
Kuc… kuc… kuc…
Ali ovaj put zvuk je dolazio iz bunara.
Ahmed je odmah pobjegao u kuću.
Sljedećeg jutra voda je ponovo bila čista.
Nije nikome ništa rekao.
Mislio je da je samo umoran.
Ali nekoliko dana kasnije dogodilo se isto.
Crvena voda.
Tri kucanja.
I onda tišina.
Ahmed je odlučio da istraži.
Uzeo je dugo uže, lampu i spustio se nekoliko metara niz bunar.
Što je dublje išao, vazduh je postajao hladniji.
Kada je svjetlo lampe obasjalo zid, primijetio je nešto neobično.
Na kamenu su bile urezane riječi.
„Ne traži ono što je zakopano.“
Ahmed je odmah poželio da se vrati.
Ali tada je čuo glas.
Bio je tih.
Gotovo nečujan.
„Ahmed…“
Farmer je podigao glavu.
„Ko je tamo?“
Nije bilo odgovora.
A onda je ponovo čuo svoje ime.
„Ahmed…“
Glas je dolazio iz dubine.
Ahmed se brzo popeo iz bunara.
Te noći nije spavao.
Sljedećeg jutra otišao je do najstarijeg čovjeka u selu.
Kada mu je ispričao šta je vidio, starac je dugo šutio.
Na kraju je rekao:
„Taj bunar nije uvijek bio bunar.“
Ahmed ga je zbunjeno pogledao.
Starac mu je objasnio da se prije mnogo godina na tom mjestu nalazila stara kuća.
U toj kući živjela je porodica koja je jednog dana nestala.
Niko nikada nije saznao šta se dogodilo.
Nakon toga je kuća srušena, a bunar je napravljen upravo na njenom mjestu.
Ahmed je pitao:
„Koliko je godina prošlo?“
Starac je odgovorio:
„Više od pedeset.“
Ahmed se vratio kući sa samo jednom mišlju.
Te noći nije čekao da voda ponovo postane crvena.
Sam je otišao do bunara.
I upravo kada je stigao, voda je počela mijenjati boju.
Prvo je postala tamna.
Zatim crvena.
A onda se na površini pojavilo nešto što je izgledalo kao odraz čovjeka.
Ahmed je podigao lampu.
Odraz je nestao.
Ali čuo je glas.
Ovaj put mnogo jasnije:
„Vrati ono što je tvoje.“
Ahmed je ustuknuo.
Nije znao šta to znači.
Tada je primijetio mali metalni prsten zakačen za zid bunara.
Izvukao ga je.
Iza kamena se otvorio mali skriveni prostor.
Unutra je pronašao staru drvenu kutiju.
Otvorio ju je.
U kutiji je bila stara fotografija.
Ahmed je pogledao fotografiju i ostao bez daha.
Na njoj je bila porodica koja je nestala prije pedeset godina.
Ali među njima je bio i čovjek kojeg je Ahmed veoma dobro poznavao.
Njegov djed.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Mi nismo nestali. Zakopali su nas.“
Ahmedu su se ruke počele tresti.
Odjednom je shvatio da njegov djed nije bio samo običan farmer.
Bio je posljednja osoba koja je vidjela tu porodicu.
Ali najveći šok tek je dolazio.
Ispod fotografije nalazilo se još jedno pismo.
Ahmed ga je otvorio.
Na prvoj stranici pisalo je:
„Ako ovo jednog dana pronađeš, nemoj vjerovati vodi.“
Ahmed je zastao.
U tom trenutku iza njegovih leđa začulo se:
Kuc… kuc… kuc…
Okrenuo se.
Niko nije bio tamo.
Ponovo je pogledao u bunar.
Voda više nije bila crvena.
Bila je potpuno crna.
A onda je na njenoj površini ugledao svoje lice.
Ali odraz se nije pomjerao zajedno s njim.
Ahmed je napravio korak unazad.
Njegov odraz je ostao nepomičan.
Zatim se polako nasmiješio.
Ahmed je prestravljeno ispustio lampu.
A iz dubine bunara začuo se glas:
„Sada znaš zašto je tvoj djed zatvorio bunar.“
Sljedećeg jutra mještani su pronašli Ahmedovu kuću potpuno praznu.
Nije bilo njega.
Nije bilo njegovih stvari.
Samo je na ivici bunara stajala jedna stara lampa.
A voda u bunaru ponovo je bila potpuno čista.
Od tog dana, ljudi iz sela više nikada nisu koristili taj bunar.
Ali svake godine, iste noći kada je Ahmed nestao, voda bi postala crvena.
I iz dubine bi se čula tri ista udarca:
Kuc… kuc… kuc…
A stariji mještani kažu da, ako se tada približite bunaru i pogledate u vodu…
možete vidjeti Ahmeda kako stoji na dnu.
I čeka da neko dođe po njega.