Pismo mrtvog pretka
U jednom malom selu, okruženom gustim šumama i velikim zelenim poljima, živio je čovjek po imenu Emir.
Emir je bio miran i povučen farmer. Živio je u staroj kući koju je naslijedio od svog djeda.
Kuća je bila veoma stara.
Drveni podovi su škripali noću, prozori su se sami zatvarali kada bi zapuhao jak vjetar, a u jednom dijelu kuće nalazila se soba koju Emir gotovo nikada nije koristio.
To je bila soba njegovog pokojnog djeda.
Emir je odrastao slušajući priče o njemu.
Djed je bio poznat kao veoma tajanstven čovjek. Nije mnogo razgovarao sa mještanima i često je noću odlazio u šumu.
Niko nikada nije znao zašto.
Jednog kišnog jutra Emir je čistio staru kuću.
Dok je pomjerao veliki drveni ormar u djedovoj sobi, iza njega je pronašao malu drvenu kutiju.
Kutija je bila zaključana.
Nakon nekoliko minuta pronašao je stari ključ u jednoj od ladica.
Kada je otvorio kutiju, unutra je bilo nekoliko požutjelih fotografija, stari džepni sat i jedno pismo.
Na koverti je bilo napisano:
„Za Emira. Otvori tek kada više ne budeš imao nikoga kome možeš vjerovati.“
Emir je dugo gledao u kovertu.
Nije razumio zašto bi njegov djed napisao takvu poruku.
Otvorio je pismo.
Prva rečenica ga je odmah uplašila.
„Ako čitaš ovo pismo, znači da mene više nema, ali ono što sam sakrio još uvijek postoji.“
Emir je nastavio čitati.
Djed je napisao da je prije mnogo godina u selu pronašao nešto što nije smio pronaći.
Nije objasnio šta.
Samo je napisao:
„Ne vjeruj čovjeku koji živi u kući pored starog bunara.“
Emir je odmah pomislio na svog komšiju Mustafu.
Mustafa je živio u toj kući više od četrdeset godina.
Bio je jedan od najstarijih ljudi u selu.
Emir je odlučio da ga posjeti.
Kada je pokazao pismo, Mustafa je problijedio.
„Gdje si ovo pronašao?“ upitao je.
„U djedovoj sobi.“
Mustafa je nekoliko trenutaka šutio.
Onda je rekao:
„Tvoj djed je znao previše.“
„Šta je znao?“
Mustafa nije odgovorio.
Samo je rekao:
„Ako želiš živjeti mirno, zaboravi ovo pismo.“
Ali Emir nije mogao zaboraviti.
Te noći ponovo je otvorio pismo.
Na njegovom dnu pronašao je nešto što ranije nije primijetio.
Bila je nacrtana mala mapa sela.
Na mapi je bilo označeno jedno mjesto u šumi.
Pored njega je pisalo:
„Tamo je počela naša porodična tajna.“
Sljedećeg jutra Emir je otišao u šumu.
Nakon gotovo sat vremena pronašao je stari kamen prekriven mahovinom.
Ispod kamena nalazila se metalna kutija.
U njoj je pronašao desetine starih pisama.
Sva su bila napisana rukom njegovog djeda.
Ali jedno pismo bilo je drugačije.
Na njemu je pisalo:
„Ovo nije za Emira. Ovo je za onoga ko ga pronađe poslije njega.“
Emir je osjetio jezu.
Zašto bi njegov djed pisao nekome ko još nije ni postojao?
Otvorio je pismo.
U njemu je pisalo:
„Ako si pronašao ovo, znači da se sve ponavlja.“
Emir je počeo drhtati.
Djed je zatim objasnio da je prije mnogo godina u selu nestao čovjek.
Svi su vjerovali da je pobjegao.
Ali djed je znao da nije.
Neko ga je sakrio.
A razlog je bio stari bunar pored Mustafine kuće.
Emir se odmah vratio u selo.
Kada je stigao do bunara, primijetio je da je kamen pored njega pomjeren.
Ispod njega se nalazila mala rupa.
U rupi je pronašao još jednu kovertu.
Na njoj je pisalo:
„Ne otvaraj ako nisi spreman saznati istinu o svom ocu.“
Emir je zastao.
Njegov otac je umro kada je bio mali.
Nikada nije znao mnogo o njegovoj prošlosti.
Drhtavim rukama otvorio je kovertu.
Unutra je bila fotografija.
Na fotografiji su bili njegov otac, njegov djed i Mustafa.
Ali iza njih je stajao još jedan čovjek.
Emir ga nikada ranije nije vidio.
Okrenuo je fotografiju.
Na poleđini je pisalo:
„Četvrti čovjek zna gdje je sve počelo.“
Emir je pogledao prema Mustafinoj kući.
Te noći otišao je tamo.
Pokucao je na vrata.
Niko nije odgovorio.
Vrata su bila otključana.
Emir je ušao.
Na stolu je pronašao istu vrstu koverte kao onu iz djedove kutije.
Otvorio ju je.
Unutra je bila samo jedna rečenica:
„Pogledaj iza ogledala.“
Emir je skinuo staro ogledalo sa zida.
Iza njega je pronašao tajna drvena vrata.
Iza vrata nalazila se mala prostorija.
Na zidu su bile desetine fotografija.
Sve su prikazivale ljude iz sela.
Neki su bili živi.
Neki su bili mrtvi.
A na samom kraju zida nalazila se fotografija Emira.
Bila je snimljena samo nekoliko dana ranije.
Emir je prestravljeno ustuknuo.
Neko ga je posmatrao.
Godinama.
Tada je iza sebe čuo korake.
Okrenuo se.
Na vratima je stajao Mustafa.
Starac je dugo šutio.
A onda je rekao:
„Tvoj djed nije pokušavao sakriti istinu od tebe.“
Emir je upitao:
„Od koga ju je skrivao?“
Mustafa je spustio pogled.
„Od ljudi koji još uvijek žive u ovom selu.“
Emir je osjetio kako mu se krv ledi.
„Ko su oni?“
Mustafa je pokazao prema zidu.
Emir je pogledao fotografije.
A onda je shvatio nešto strašno.
Na svakoj fotografiji ljudi iz sela stajali su na istom mjestu.
Iza njih se uvijek nalazio isti čovjek.
Četvrti čovjek.
Onaj kojeg niko više nije spominjao.
Mustafa je tiho rekao:
„On nikada nije umro.“
Emir je pogledao posljednju fotografiju.
Na njoj je bio njegov djed.
Pored njega je stajao isti taj čovjek.
A ispod fotografije je pisalo:
„Sljedeći će biti Emir.“
U tom trenutku svjetlo u kući se ugasilo.
A iz dvorišta se začuo glas njegovog djeda:
„Sine… nisi trebao otvoriti pismo.“
Emir se okrenuo prema Mustafi.
Ali starac više nije bio tamo.
Vrata su bila otvorena.
Kuća prazna.
Na stolu je ostalo samo jedno novo pismo.
Na koverti je bilo napisano:
„Emiru — posljednje pismo.“