Kokoš koja je nosila zlatna jaja
U jednom malom selu, skrivenom među bosanskim planinama, živio je starac po imenu Davud.
Davud je bio siromašan, ali vrijedan čovjek. Živio je sam u maloj kamenoj kući na kraju sela. Imao je samo nekoliko kokošaka, staru štalu i mali komad zemlje koji mu je bio dovoljan da preživi.
Među njegovim kokoškama bila je jedna potpuno obična smeđa kokoš.
Davud ju je zvao Seka.
Jednog jutra, dok je čistio kokošinjac, Davud je primijetio nešto neobično.
U gnijezdu je ležalo jaje.
Ali nije bilo bijelo.
Nije bilo ni smeđe.
Blistalo je poput čistog zlata.
Davud ga je uzeo u ruke i dugo gledao.
„Nemoguće…“ šapnuo je.
Odnio je jaje u kuću i sakrio ga ispod starog drvenog sanduka.
Sljedećeg jutra u gnijezdu se pojavilo još jedno.
Ponovo zlatno.
Davud je uskoro shvatio da Seka svakog jutra nosi jedno zlatno jaje.
U početku je bio presretan.
Prodavao je jaja u susjednom gradu i konačno je mogao kupiti hranu, popraviti krov i ogrijati kuću tokom zime.
Ali nakon nekoliko sedmica dogodilo se nešto čudno.
Jednog jutra Seka nije snijela jaje.
Davud je čekao cijeli dan.
Ništa.
Sljedećeg jutra ponovo ništa.
Trećeg dana kokoš je sama otišla iza kuće i stala pred staru šumu.
Davud ju je pratio.
Seka je hodala sve dublje među drveće, sve dok nije stigla do jednog starog kamenog zida.
Tamo je zastala.
Davud je ugledao nešto u zemlji.
Mali zahrđali ključ.
Podigao ga je i pogledao kokoš.
Seka je zatim potrčala prema staroj napuštenoj kući koja je godinama stajala usred šume.
Davud je poznavao tu kuću.
Kao dijete, slušao je priče da je u njoj nekada živjela jedna žena koja je nestala bez traga.
Vrata kuće bila su zaključana.
Davud je pogledao ključ u svojoj ruci.
Odgovarao je bravi.
Vrata su se polako otvorila.
Unutra nije bilo namještaja.
Samo prašina, paučina i jedan stari drveni sanduk.
Na sanduku je bilo urezano:
„Ne uzimaj ono što nije tvoje.“
Davud je osjetio jezu.
Otvorio je sanduk.
Unutra nije pronašao zlato.
Pronašao je stotine starih fotografija.
Na svakoj fotografiji bila je ista smeđa kokoš.
Davud je problijedio.
Na prvoj fotografiji kokoš je stajala pored žene.
Fotografija je bila stara više od pedeset godina.
Na drugoj fotografiji ista kokoš bila je pored drugog čovjeka.
Na trećoj opet pored nekog drugog.
Ali kokoš se nikada nije mijenjala.
Izgledala je potpuno isto.
Davud je tada pronašao posljednju fotografiju.
Na njoj je bio on.
Kao dječak.
Pored njega je stajala Seka.
Davudu su zadrhtale ruke.
Nije se mogao sjetiti da je ikada vidio tu fotografiju.
Na poleđini je pisalo:
„Kada posljednje jaje bude pronađeno, istina će se vratiti.“
Davud je brzo vratio fotografiju.
Tada je iza sebe čuo zvuk.
Kuc.
Kuc.
Kuc.
Okrenuo se.
Seka je stajala na vratima.
U kljunu je držala nešto malo i sjajno.
Bilo je to posljednje zlatno jaje.
Ali ovog puta jaje nije bilo cijelo.
Na njegovoj površini nalazila se mala pukotina.
Davud ga je uzeo.
Iz unutrašnjosti se začuo tihi šapat.
„Davude…“
Starac je ispustio jaje.
Jer je prepoznao glas.
Bio je to glas njegovog pokojnog oca.
Davud je cijeli život vjerovao da je njegov otac umro prirodnom smrću.
Ali sada je iz zlatnog jajeta čuo riječi koje su promijenile sve:
„Zlato nikada nije bilo dar.“
„Bilo je dug.“
Davud je pogledao prema Seki.
Kokoš je mirno stajala ispred njega.
A onda je iz šume začuo još jedan glas.
Ovaj put glas njegove majke.
„Davude… vrati ono što je tvoja porodica uzela.“
Starac je shvatio da zlatna jaja nisu bila nagrada.
Bila su upozorenje.
Prije mnogo godina njegova porodica pronašla je skriveno blago u toj šumi.
Uzeli su ga.
A od tog dana, prema staroj legendi, svaka generacija morala je vratiti dug.
Davud je pogledao desetine zlatnih jaja koje je godinama čuvao u svojoj kući.
Te noći odnio ih je sve u šumu.
Jedno po jedno, položio ih je pored starog kamenog zida.
Kada je stavio posljednje jaje, vjetar je iznenada prestao.
Seka je tiho zakukurijekala.
A sva zlatna jaja su nestala.
Sljedećeg jutra Davud je pronašao samo obična bijela jaja u kokošinjcu.
Seka je također bila drugačija.
Više nije izgledala mlado.
Prvi put je izgledala kao obična stara kokoš.
Davud je pomislio da je sve završilo.
Ali kada je tog jutra otvorio vrata kuće, na pragu je pronašao jedno malo zlatno pero.
Podigao ga je.
Na njemu je bila urezana samo jedna rečenica:
„Dug je vraćen… ali tajna još nije.“