Taksista je mislio da je u trideset godina vožnje video sve. Jedna starica i njena posljednja želja pokazale su mu koliko je bio u krivu.

Kiša je sitno padala po beogradskim ulicama dok je Goran završavao jutarnju smjenu. Sat na instrument tabli pokazivao je 9:42, a već je razmišljao da napravi kratku pauzu za kafu kada se preko radio-veze javio dispečer. Nova vožnja čekala ga je u Gospodskoj ulici u Zemunu. Potvrdio je poziv i krenuo prema adresi.

Kuća koju je tražio bila je stara, sa drvenom kapijom i dvorištem u kojem je još uvijek cvjetala velika ruža. Kada je zaustavio automobil, ispred kuće nije bilo nikoga. Sačekao je nekoliko minuta, a onda, umjesto da otkaže vožnju, odlučio je da pokuca na vrata. Poslije kratkog čekanja vrata su se polako otvorila. Na pragu je stajala sitna starica u tamnoplavom kaputu. U jednoj ruci držala je mali kofer, a u drugoj stari okvir sa porodičnom fotografijom.

Izvinila se što je čekao, a Goran joj je uz osmijeh rekao da nema nikakvih problema. Uzeo je njen kofer i iznenadio se koliko je bio lagan. Na njegovo pitanje da li nosi samo to, starica se blago nasmiješila i rekla: „Kad čovjek dođe do devedesete godine, shvati da mu za put treba mnogo manje nego što je mislio.“

Smjestila se na zadnje sjedište, a kada ju je pitao kuda idu, pružila mu je papirić na kojem je pisalo „Dom Sveti Sava“. Nakon nekoliko minuta vožnje tiho ga je zamolila da je prije doma provoza kroz grad još jedan, posljednji put. Goran je bez razmišljanja pristao. Kada je rekla: „Ne žurim više nigdje“, te riječi ostale su da lebde u automobilu i dugo odzvanjale u njegovim mislima.

Najprije su otišli do stare osnovne škole. Pokazala je zgradu i tiho rekla da je upravo tamo upoznala svog muža. Zatim su se odvezli do Kalemegdana, gdje joj je, kako je ispričala, dao prvi poljubac. Nakon toga zastali su ispred porodilišta u kojem je rodila sina. Na svakom od tih mjesta ostajala bi nekoliko minuta u tišini. Nije plakala, nije govorila mnogo. Samo je gledala kroz prozor, kao da u mislima razgovara sa uspomenama koje su jedino još ostale uz nju.

Negdje oko podneva zamolila je Gorana da stanu ispred male poslastičarnice. Pitala ga je da li još uvijek prave šampite. On je ušao, kupio dvije i jednu pružio njoj. Dok je uz osmijeh uzimala kolač, rekla je: „Moj muž je govorio da čovjek nikada nije prestar za šampitu.“ Bio je to prvi put tokom cijele vožnje da ju je vidio kako se iskreno smije.

Nastavili su put, a Goran više nije mogao da sakrije radoznalost. Upitao ju je ima li nekoga. Nakon kratke tišine odgovorila je da je imala sina, ali da je umro prije sedam godina. Unuke nikada nije dočekala. Gledajući kroz prozor, tiho je dodala da, kada čovjek ostane sam, kuća postane prevelika, zidovi počnu da pričaju, a noći budu duže od dana. Goran nije znao šta da kaže. Ponekad su riječi jednostavno bile suvišne.

Pred sam dolazak do doma starica je iz torbe izvadila malu kovertu i zamolila ga za još jednu uslugu. Rekla mu je da, ako jednog dana bude prolazio pored njene kuće, pogleda da li ruža još cvjeta. Goran joj je obećao da hoće. Kada su stigli ispred doma, medicinska sestra izašla je da joj pomogne. Goran je izvadio kofer iz gepeka, a kada mu je pružila novac za vožnju, odmahnuo je glavom. Rekao joj je da ovu vožnju ne može naplatiti jer to nije bila obična vožnja. Starica ga je nekoliko trenutaka gledala, zatim mu nježno stavila ruku na obraz i zahvalila što je imao vremena za jednu staricu. Nakon toga se okrenula i polako ušla u dom.

Sedmicama poslije toga Goran je često razmišljao o njoj. Jednog proljetnog jutra sjetio se obećanja koje joj je dao pa je skrenuo u Gospodsku ulicu. Kapija je bila zatvorena, kuća prazna, ali ruža je cvjetala ljepše nego ikada. Sišao je iz automobila i zalio je flašom vode koju je imao sa sobom. Dok je to radio, komšinica iz susjednog dvorišta ga je posmatrala, a zatim ga upitala da li je on onaj taksista. Kada je potvrdio, rekla mu je da ga je starica često spominjala i da je govorila kako je posljednjeg dana kada je napustila svoj dom upoznala čovjeka koji ju je podsjetio da dobrota još uvijek postoji u ovom gradu.

Na njegovo pitanje kako je, žena je spustila pogled i tiho odgovorila da je preminula prije tri dana, mirno, u snu. Zatim mu je pružila malu kovertu koju je starica ostavila upravo za njega. Unutra se nalazilo kratko pismo:

„Dragi Gorane,

Ako čitate ovo, znači da sam otišla tamo gdje me čekaju moj muž i moj sin. Hvala vam što ste mi poklonili posljednji dan bez žurbe. Većina ljudi misli da starima treba lijek. Nekad nam je dovoljan čovjek koji će saslušati naše uspomene. Nemojte prestati biti takvi. I ne zaboravite zaliti ružu kad god prođete.

— Milena“

Goran je pažljivo presavio pismo i spremio ga u novčanik. Od tog dana, kad god bi imao vožnju kroz Zemun, zastao bi na nekoliko minuta ispred stare kuće. Ruža je iz godine u godinu nastavila da cvjeta, a on bi je zalio, ispunjavajući obećanje dato jednoj usamljenoj starici.

Mnogo godina kasnije, kada bi ga mlađi taksisti pitali koja mu je bila najskuplja vožnja u životu, uvijek bi odgovorio isto:

„Ona koju nisam naplatio.“

Tog dana shvatio je da taksista ne prevozi samo putnike. Ponekad prevozi nečije posljednje uspomene, posljednje želje i posljednje trenutke jednog života. A takav teret ne mjeri se kilometrima, nego srcem.