Žedni putnik pokucao je na vrata najbogatije kuće u selu. Samo jedan sluga imao je hrabrosti da mu pruži čašu vode, ne sluteći da će ga taj čin zauvijek promijeniti.
Te godine selo je pogodila nezapamćena suša. Mjesecima nije pala ni kap kiše, zemlja je pucala od žege, bunari su jedan po jedan presušivali, a ljudi su svaku kap vode čuvali kao najveće blago. Jedini bunar koji je i dalje bio pun nalazio se na velikom imanju bogatog gazde Stojana. Umjesto da pomogne svojim komšijama, Stojan je vodu zaključavao iza visokih kapija i prodavao je po cijeni koju siromašni nisu mogli priuštiti. Govorio je da vodu može piti samo onaj ko ima novca, dok se oni bez novca moraju sami snaći.
Na njegovom imanju radio je dvadesetdvogodišnji Petar, mladić koji je još kao dijete ostao bez roditelja. Stojan mu je dao posao, krov nad glavom i skroman obrok, ali nikada nije pokazao ni trunku topline ili zahvalnosti. Neprestano mu je ponavljao da nije plaćen da razmišlja, već da sluša. Petar je sve podnosio u tišini jer nije imao gdje otići.
Jednog vrelog popodneva na kapiju je stigao iscrpljeni starac u poderanoj odjeći. Zamolio je samo jednu čašu vode jer je već dva dana putovao bez predaha. Stojan ga je hladno upitao ima li čime platiti. Kada je starac rekao da nema ništa osim zahvalnosti, gazda se podrugljivo nasmijao i odbio ga, rekavši da zahvalnost ne puni bunar. Starac je pokušao još jednom zamoliti, ali ga je Stojan bez imalo sažaljenja otjerao.
Petar je sve to posmatrao i osjećao kako mu se srce steže. Te noći nije mogao zaspati. U štali je stajao veliki glineni krčag pun hladne vode. Znao je da će izgubiti posao ako gazda sazna šta namjerava učiniti, ali je znao i da bi starac bez vode možda izgubio život. Tiho je uzeo krčag i krenuo putem kojim je starac otišao. Pronašao ga je kako iscrpljen sjedi ispod starog duda. Kada je ugledao vodu, oči su mu se ispunile suzama. Zahvalio je Petru od srca, polako popio vodu i na rastanku ga upitao za ime. Petar je samo rekao svoje ime, ne očekujući ništa zauzvrat.
Ne znajući da ih je izdaleka posmatrao stari pastir Jovan, Petar se prije svitanja vratio kući uvjeren da niko nije primijetio njegov postupak. Međutim, već sljedećeg jutra selo je probudio zvuk truba. Kroz glavnu ulicu stigla je velika kočija sa grbom kneževine i zaustavila se ispred Stojanove kapije. Iz nje je izašao knez Aleksandar sa svojom pratnjom. Dok je Stojan pokušavao da ga dočeka s velikim poštovanjem, knez ga je potpuno zanemario i upitao samo jedno: „Ko je ovdje Petar?“
Petar je uplašeno istupio naprijed, misleći da je kažnjen zbog vode koju je odnio nepoznatom starcu. Knez ga je mirno upitao da li je upravo on sinoć pomogao starcu i zašto je to učinio. Petar je jednostavno odgovorio da nije znao ko je taj čovjek i da mu je pomogao samo zato što je bio žedan. Tada se knez nasmiješio i otkrio istinu. Rekao je da je upravo on bio prerušeni putnik i da je želio vidjeti kakvi su ljudi kada vjeruju da ih niko ne posmatra. Obratio se okupljenima riječima da neki ljudi posjeduju bogatstvo u novcu, a drugi u srcu. Dodao je da bi Stojan sigurno dao vodu da je znao da pred njim stoji knez, ali da se pravo lice čovjeka vidi tek onda kada misli da od druge osobe nema nikakve koristi.
Posramljeni Stojan nije imao šta reći. Knez je zatim Petru uručio pečat sa grbom kneževine i saopštio da od toga dana više nije sluga, već upravnik novog bunara koji će biti izgrađen za cijelo selo. Kada je Petar rekao da nije školovan za tako važan posao, knez mu je odgovorio da je poštenje mnogo teže naučiti od bilo kojeg zanata.
Po kneževom naređenju uskoro je na seoskom trgu iskopan veliki zajednički bunar. Na njemu nije bilo ni brave ni cijene. Svako je mogao uzeti onoliko vode koliko mu je bilo potrebno. Petar je svakoga jutra dolazio prvi kako bi provjerio bunar i pomogao ljudima.
Jednog dana pred bunarom je ugledao Stojana sa praznim vedrom. Njegov nekada najdublji bunar konačno je presušio. Posramljen, nije imao hrabrosti ni prići. Petar je bez riječi uzeo njegovo vedro, napunio ga bistrom vodom i pružio mu ga. Iznenađeni Stojan ga je upitao kako može pomoći čovjeku koji se prema njemu toliko loše ponašao. Petar se blago nasmiješio i rekao da, kada bi se ponašao isto kao on, ne bi bio ništa bolji. Stojan ga je drhtavim glasom zamolio za oproštaj. Petar mu je odgovorio da oprost može dati, ali da se nada kako će od tog dana i on pružiti čašu vode svakome kome bude potrebna, prije nego što ga drugi put zamoli.
Od toga dana Stojan se zaista promijenio. Prvi je pomagao porodicama kojima je trebala voda ili hrana, a ljudi su godinama prepričavali kako je jedna obična čaša vode učinila ono što ni bogatstvo ni strah nikada nisu mogli. Jer čovjek se ne mjeri onim što čuva za sebe, nego onim što je spreman dati onda kada misli da to niko neće vidjeti.