Pastir je pronašao izgubljenu djevojčicu u planini, ali nije znao ko je njen otac.

Na visokim padinama planine Čvrsnice, gdje su ljeti ovce pasle po nepreglednim livadama prošaranim planinskim cvijećem, a magla se u ranim jutrima spuštala toliko nisko da je skrivala čitava stada, nalazilo se malo bosansko selo Bare. U tom selu živio je sedamdesetjednogodišnji pastir Jure Perić. Bio je čovjek kojeg su svi poznavali po skromnosti i po tome što je više vremena provodio među planinama nego među ljudima. Nakon smrti supruge Kate ostao je potpuno sam. Djeca nisu imali, a jedino društvo činili su mu vjerni pas Medo i stado od stotinjak ovaca koje je svakoga dana vodio na ispašu. Jure je govorio da planina nikada ne ostavlja čovjeka samog, samo ga nauči slušati tišinu.

Jednog kasnog septembarskog poslijepodneva nebo se iznenada zamračilo. Gusti oblaci spustili su se preko vrhova planine, a hladan vjetar počeo je nositi lišće i prašinu preko kamenitih staza. Jure je odmah krenuo skupljati ovce, znajući da će prije mraka izbiti jaka kiša. Dok je dozivao psa, iz daljine je začuo nešto što nije pripadalo planini. Bio je to tihi dječji plač koji je povremeno prekidao huk vjetra.

Pomislio je da mu se učinilo, ali je zvuk postajao sve jasniji. Ostavio je stado pod nadzorom psa i krenuo prema gustoj šumi iznad jednog kamenog usjeka. Nakon nekoliko minuta ugledao je malu djevojčicu kako sjedi ispod stare jele. Imala je možda šest godina. Plava jaknica bila joj je mokra od kiše, cipele blatnjave, a u rukama je čvrsto držala plišanog zeku kojem je nedostajalo jedno uho. Lice joj je bilo puno suza.

Jure je polako prišao da je ne uplaši. Čučnuo je ispred nje i tiho upitao kako se zove. Djevojčica je kroz jecaje odgovorila da se zove Hana. Kada ju je pitao gdje su joj roditelji, samo je odmahivala glavom. Rekla je da se izgubila dok je brala borovnice s tatom i da ga je dozivala, ali joj se niko nije javio. Nije znala prezime. Nije znala ni iz kojeg je sela. Rekla je samo da je njen tata visok, da lijepo pjeva dok vozi automobil i da joj svake večeri priča priče prije spavanja.

Kiša je počela padati sve jače. Jure je skinuo svoj vuneni kaput i ogrnuo djevojčicu. Uzeo ju je u naručje i poveo prema svojoj kolibi visoko na planini. Zapalio je vatru, ugrijao mlijeko i dao joj komad domaćeg hljeba s medom. Dok je jela, primijetio je da se polako smiruje. Pas Medo legao je kraj nje, a Hana ga je prvi put toga dana pomilovala i blago se nasmiješila.

Istovremeno, u podnožju planine nastala je prava potraga. Policija, planinari, lovci i mještani obilazili su šumu tražeći nestalu djevojčicu. Vijest se brzo proširila kroz okolna sela. Govorilo se da je porodica došla iz grada na izlet i da je djevojčica nestala prije nekoliko sati. Otac je, govorio je jedan policajac, bio van sebe od brige.

Jure nije imao telefon u kolibi. Najbliži signal mogao se uhvatiti tek nekoliko kilometara niže. Kako je oluja postajala sve jača, znao je da bi silazak po mraku bio previše opasan. Odlučio je da sačeka jutro, uvjeren da će djevojčica biti sigurnija uz toplu vatru nego na mokrim planinskim stazama.

Te noći Hana nije mogla zaspati. Tiho je pitala Juru da li misli da je njen tata plače. Starac je osjetio kako mu se steže grlo. Rekao joj je da svaki otac plače kada izgubi svoje dijete, čak i ako to pokušava sakriti. Djevojčica ga je pogledala velikim očima i rekla da njen tata nikada ne plače pred njom jer kaže da je on njen heroj. Jure je okrenuo glavu prema prozoru kako djevojčica ne bi vidjela suze koje su mu zasjale u očima.

U zoru su krenuli niz planinu. Nakon gotovo sat vremena hoda začuli su zvuk motora i glasove ljudi. Nekoliko policijskih vozila stajalo je na livadi, a desetine mještana pretraživale su teren. Čim je jedan policajac ugledao djevojčicu u Jurinom naručju, potrčao je prema njima.

U tom trenutku iz mase ljudi istrčao je muškarac srednjih godina. Bio je neobrijan, blatnjav i potpuno iscrpljen. Kada je ugledao Hanu, pao je na koljena i raširio ruke. Djevojčica je povikala: “Tata!” i potrčala prema njemu.

Muškarac ju je zagrlio toliko snažno da je izgledalo kao da je više nikada neće pustiti. Nije mogao izgovoriti nijednu riječ. Samo je plakao, a zajedno s njim plakali su i ljudi koji su cijelu noć učestvovali u potrazi.

Kada se malo smirio, prišao je Juri i pružio mu ruku. Predstavio se kao Amir Hadžić iz Mostara. Rekao je da su on i Hana prvi put zajedno otišli na planinarenje otkako mu je prije dvije godine umrla supruga. Htio je ispuniti obećanje koje joj je dao, da će njihova kćerka zavoljeti planine kao što ih je ona voljela. Dovoljan je bio jedan trenutak nepažnje dok je tražio bocu vode u ruksaku. Kada je podigao pogled, Hane više nije bilo.

Amir je pokušao dati Juri veliku svotu novca kao znak zahvalnosti. Starac je odmahnuo glavom i odbio. Rekao je da dijete nije stvar koja se pronalazi za nagradu. Dodao je da bi svaki čovjek učinio isto.

Ali Amir nije odustao.

Nekoliko sedmica kasnije ponovo je došao u selo. Ovoga puta nije došao sam. Doveo je Hanu, nekoliko prijatelja i kamion pun građevinskog materijala. Mještani nisu razumjeli šta se događa dok Amir nije objasnio da je Jure godinama živio u trošnoj kolibi bez vode i struje. Rekao je da čovjek koji je spasio njegovu kćerku zaslužuje dostojan dom.

Cijelo selo uključilo se u radove. Jedni su zidali, drugi postavljali krov, žene su kuhale ručak za radnike, a djeca su donosila vodu s izvora. Za manje od mjesec dana pored stare kolibe nikla je mala kamena kuća s drvenim trijemom i toplom peći.

Na dan kada je kuća završena, Hana je iz džepa izvadila mali plišani zeka kojeg je nosila one noći kada ju je Jure pronašao. Prišla je starcu i rekla da ga želi ostaviti kod njega kako nikada ne bi zaboravio da joj je spasio život. Jure se nasmiješio i odgovorio da ga nikada ne bi mogao zaboraviti ni bez igračke, ali je ipak pažljivo uzeo zeku i stavio ga na policu iznad kamina.

Godine su prolazile. Hana je svako ljeto dolazila na planinu. Više nije zvala Juru “čika Jure”. Zvala ga je “djede”. On joj je pokazivao kako se prepoznaju tragovi divljih životinja, kako se čuva stado i kako se sluša planina kada govori vjetrom.

Kada je Jure preminuo mnogo godina kasnije, cijelo selo i ljudi iz Mostara okupili su se na njegovoj sahrani. Među njima je stajala i odrasla Hana, sada mlada doktorica. Na njegov grob položila je mali plišani zeka s jednim uhom, istog onog kojeg je nosila kada se izgubila na planini.

Mnogi su tada govorili da je Jure pronašao izgubljenu djevojčicu. Ali oni koji su poznavali cijelu priču znali su da je tog olujnog dana pronašao mnogo više od toga. Pronašao je porodicu koju nikada nije imao, a jedna djevojčica pronašla je djeda kojeg joj život nikada nije podario. Zato se u selu Bare i danas priča da planina ponekad spoji ljude koje sudbina razdvoji, i to onda kada se najmanje nadaju.