Bogata porodica odbila je dati čašu vode umornom starcu, a ono što se dogodilo nekoliko dana kasnije svi su dugo pamtili.
U podnožju planine Vranice, nedaleko od Fojnice, nalazilo se malo bosansko selo Gornji Lug. Selo je bilo poznato po svojim voćnjacima, bistrim izvorima i ljudima koji su generacijama živjeli od zemlje. U proljeće su livade bile prekrivene cvijećem, ljeti su mirisale pokošena trava i šljive, a zimi su dimnjaci starih kuća podsjećali da iza kamenih zidova još uvijek žive porodice koje su se navikle na skroman, ali pošten život. U tom selu postojala je jedna kuća koja se razlikovala od svih ostalih. Bila je velika, s visokim kamenim zidom, modernom kapijom i dvorištem u kojem su bila parkirana dva skupa automobila. Pripadala je porodici Kovačević, najbogatijoj porodici u cijelom kraju. Imali su velike voćnjake, pilanu i desetine hektara zemlje, ali ljudi su često govorili da im je srce mnogo siromašnije od njihovog imanja.
Glava porodice bio je Marko Kovačević, čovjek koji je cijeli život vjerovao da se vrijednost čovjeka mjeri isključivo novcem. Njegova supruga Milena dijelila je isto mišljenje, a njihova djeca odrasla su slušajući kako se treba družiti samo s uspješnima i bogatima. Malo ko je pamtio da su Kovačevići nekome pomogli bez koristi za sebe. Kada bi pred njihova vrata došao putnik namjernik ili siromašan čovjek, najčešće bi ga otpravili bez mnogo riječi.
S druge strane sela živio je starac po imenu Jusuf, sedamdesetpetogodišnji penzioner koji je nakon smrti supruge često pješačio od sela do sela prodajući domaće drvene kašike i male rukotvorine koje je sam izrađivao. Nije to radio zato što je želio zaraditi mnogo novca. Njegova mala penzija bila je dovoljna za osnovne potrebe, ali je govorio da ga rad održava živim. Ljudi su ga voljeli jer je uvijek imao lijepu riječ za svakoga. Ako bi neko dijete zaplakalo, Jusuf bi mu poklonio malu drvenu zviždaljku. Ako bi starija osoba nosila težak teret, prvi bi priskočio u pomoć.
Jednog vrelog julskog dana sunce je pržilo cijelu dolinu. Jusuf je satima hodao od sela do sela. Torba na njegovim leđima bila je teška, a vode koju je ponio odavno više nije bilo. Kada je stigao do kuće Kovačevića, osjetio je kako mu se od žeđi suši grlo. Pogledao je prema velikoj kapiji i odlučio zamoliti samo jednu čašu vode.
Tiho je pokucao.
Vrata je otvorila Milena.
“Dobar dan, kćeri”, rekao je umornim glasom. “Mogu li dobiti čašu vode? Put je dug, a sunce je jako.”
Milena ga je odmjerila od glave do pete.
Pogledala je njegovu izblijedjelu odjeću i stare cipele.
Zatim je hladno odgovorila:
“Idi traži negdje drugo. Ovo nije javna česma.”
Prije nego što je starac uspio išta reći, vrata su se zatvorila.
Jusuf je nekoliko trenutaka stajao ispred kapije.
Nije rekao ni jednu ružnu riječ.
Samo je tiho uzdahnuo i nastavio niz put.
Nekoliko stotina metara dalje ugledao je malu kuću porodice Marić. Pred kućom je sjedila starica Ana koja je čistila grah.
Kada je vidjela iscrpljenog čovjeka, odmah je ustala.
“Dođite, djeda. Sigurno ste umorni.”
Donijela mu je hladnu izvorsku vodu, domaći sok od zove i komad toplog hljeba sa sirom.
Jusuf se zahvalio od srca.
“Neka vas Bog nagradi za ovu dobrotu.”
Ana se samo nasmiješila.
“Voda nikada nije osiromašila kuću.”
Nakon kraćeg odmora starac je nastavio svojim putem.
Niko nije znao ko je zapravo bio.
Tri dana kasnije selo je pogodilo nevrijeme kakvo se nije pamtilo godinama. Jaka kiša padala je bez prestanka, a planinski potoci počeli su se izlijevati iz korita. Predvečer je stigla vijest da je brana na obližnjem akumulacionom jezeru pod velikim pritiskom i da postoji opasnost od iznenadne bujične poplave.
Općina je hitno poslala ekipe civilne zaštite.
Među njima bio je i njihov glavni inženjer za vodoprivredu.
Kada je službeno vozilo stiglo u selo, iz njega je izašao čovjek kojeg su mnogi odmah prepoznali.
Bio je to isti onaj starac kojem je prije nekoliko dana uskraćena čaša vode.
Mještani su zbunjeno gledali.
Kako je moguće da obični starac dolazi s državnim stručnjacima?
Predsjednik mjesne zajednice prišao mu je.
“Djede Jusufe… vi?”
Starac se blago nasmiješio.
“Prije penzije bio sam glavni hidrotehnički inženjer. Danas sam ovdje da pomognem.”
Brzo je pregledao teren.
Nakon nekoliko minuta pokazao je gdje treba napraviti privremeni nasip i kojim putem preusmjeriti vodu.
Vatrogasci, mještani i civilna zaštita radili su cijelu noć.
Zahvaljujući njegovom iskustvu, bujica je zaobišla veći dio sela.
Spašene su desetine kuća.
Među njima i velika kuća porodice Kovačević.
Da nije bilo njegove procjene, upravo bi njihovo imanje prvo završilo pod vodom.
Kada je opasnost prošla, Marko je prišao Jusufu.
Glas mu je podrhtavao.
“Jeste li vi onaj čovjek koji je prije nekoliko dana tražio čašu vode?”
Jusuf je mirno klimnuo glavom.
Marko nije mogao podići pogled.
“Mi smo vas otjerali.”
Starac se blago osmjehnuo.
“Jeste.”
“Nakon svega… zašto ste spasili i našu kuću?”
Jusuf ga je pogledao pravo u oči.
“Zato što voda ne bira kome će prijetiti. A ni čovjek ne bi smio birati kome će pomoći.”
Te riječi pogodile su Marka više nego bilo kakva kazna.
Pred cijelim selom pružio je starcu ruku.
“Oprostite nam.”
Jusuf je prihvatio stisak.
“Najljepše izvinjenje nije riječ. Nego promjena.”
Od tog dana porodica Kovačević potpuno je promijenila način života.
Na ulazu u svoje imanje postavili su veliku kamenu česmu sa hladnom izvorskom vodom.
Pored nje stajala je drvena klupa i natpis:
“Svaki putnik je naš gost. Voda pripada svima.”
Osim toga, svake godine finansirali su obnovu seoskih izvora i pomagali porodicama kojima je bila potrebna pitka voda.
Kada je Jusuf nekoliko godina kasnije preminuo, cijelo selo ispratilo ga je na posljednji put.
Na njegovom mezaru nije stajao veliki spomenik.
Samo jednostavne riječi koje je često govorio:
“Čovjek se ne prepoznaje po tome koliko ima, nego po tome kome je spreman pružiti čašu vode kada je najpotrebnija.”
Stanovnici Gornjeg Luga i danas prepričavaju njegovu priču svojoj djeci. Ne zbog nevremena koje je spasio, nego zbog lekcije koju je ostavio iza sebe. Naučio ih je da dobrota nikada ne smije zavisiti od nečije odjeće, izgleda ili imovine. Jer ponekad jedna obična čaša vode može otkriti kakav je čovjek onaj koji je traži, ali još više kakav je čovjek onaj koji je daje.