Kada je Rifat prije više od trideset godina otišao iz Bosne u Njemačku, supruzi Mejri je rekao da će svake plate odvajati po 200 eura, tada još u markama, i da taj novac neće dirati dok djeca ne odrastu. „To je za njihovu sigurnost“, govorio je. Radio je u fabrici autodijelova blizu Mannheima, godinama u smjenama, često i subotom.
Plata mu nikada nije bila ogromna, ali bio je disciplinovan. Prvo bi platio stan, hranu i kartu kući, zatim bi izdvojio dogovoreni iznos i tek onda gledao šta mu ostaje. Mejra je znala za tu štednju. Znali su i sinovi Adnan i Mirza, kao i kćerka Selma.
S vremenom je u porodici taj račun postao skoro mitska stvar. Niko nije znao tačan iznos, ali svi su računali. Trideset godina po 200 eura mjesečno značilo je desetine hiljada eura. Kada je Rifat umro samo nekoliko mjeseci nakon penzionisanja, porodica je bila slomljena, ali nakon sahrane došlo je i praktično pitanje: gdje je račun koji je cijeli život punio?
Prvo su pregledali papire u kući. Rifat je bio uredan čovjek. Čuvao je ugovore, porezne prijave, stare njemačke platne liste i čak račune za automobile koje više nije imao.
U jednom registratoru pronašli su potvrdu o otvaranju štednog računa iz 1994. godine. Broj računa je odgovarao onome što je Mejra nejasno pamtila. Adnan je odmah izračunao približnu sumu.
„Samo osnovne uplate su preko sedamdeset hiljada eura, bez kamata.“ Mirza je rekao da je otac vjerovatno neke mjesece preskakao. Selma ih je prekinula. „Nemojte sad računati prije nego što išta znamo.“ Ali svi su znali da misle isto. Rifat je mnogo puta govorio: „Kad mene ne bude, vi nećete počinjati od nule.“
Dva dana kasnije otišli su u banku sa potrebnim dokumentima. Službenik je provjerio podatke, zatim ekran, pa ih zamolio da sačekaju. Vratio se sa starijim kolegom. Adnan se odmah zabrinuo. „Je li neki problem?“ Stariji službenik rekao je da račun postoji, ali da na njemu nema očekivane ušteđevine.
Stanje je bilo manje od dvije hiljade eura. „To nije moguće“, rekla je Mejra. „Moj muž je trideset godina uplaćivao.“ Službenik je klimnuo. „Uplate jesu postojale. Ali je novac godinama prebacivan dalje.“
Adnan je osjetio kako mu se lice zagrijava. „Kome?“ Odgovor nije mogao dobiti bez dodatne dokumentacije, ali banka je potvrdila da transferi nisu išli na drugi Rifatov privatni račun.
Porodica je izašla iz banke u tišini. Mirza je prvi rekao ono što su svi mislili. „Možda je imao nekoga.“ Mejra se zaustavila. „Ne govori gluposti.“ „Mama, trideset godina šalje novac negdje. Šta da mislim?
“ Selma je bila ljuta na brata. „Ne mora odmah značiti druga žena.“ Adnan je, međutim, bio jednako sumnjičav. Otac je godinama radio sam u Njemačkoj dok su oni dio vremena živjeli u Bosni. Imao je život koji porodica nikada nije potpuno vidjela. Odjednom se cijela slika čovjeka kojeg su poznavali počela ljuljati zbog nekoliko bankovnih transakcija.
U Rifatovom starom koferu pronašli su malu crnu svesku. Na prvoj stranici pisalo je samo: „200 mjesečno — ne preskakati.“ Ispod su bili datumi. Svaki mjesec uredno označen. Ali nekoliko godina kasnije pojavljuju se drugačije bilješke:
„100 porodici K.“ „200 škola.“ „400 liječenje.“ „150 za D.“ „Ne govoriti kući dok se ne riješi.“ Adnan je listao sve brže. „Kakva porodica K.?“ Mejra nije znala. Na kraju sveske nalazio se presavijen papir sa šest imena. Prvo ime: Kemal Kovačević. Drugo: Dragica Milošević. Treće: Sabit Hadžić. I još tri porodice koje niko od njih nije poznavao.
Adnan je preko starih kontakata pronašao Kemala. Živio je u okolini Frankfurta, sada već penzioner. Kada je čuo Rifatovo ime, dugo je šutio. „Umro je?“ pitao je. Adnan je potvrdio i odmah prešao na stvar.
„Našli smo njegove bankovne transakcije. Vaše ime je među njima.“ Kemal je uzdahnuo. „Znači ipak vam je ostavio trag.“ „Šta to znači?“ Kemal je rekao da je bolje da se vide. Dva dana kasnije došao je u Bosnu.
Kemal i Rifat upoznali su se u fabrici početkom devedesetih. Obojica gastarbajteri, obojica sa porodicama kod kuće. Kemal je jedne zime teško povrijedio ruku i mjesecima nije mogao raditi.
Osiguranje je kasnilo, supruga mu je bila bolesna, djeca mala. Rifat mu je tada nekoliko mjeseci davao dio svoje štednje. „Rekao sam da ću vratiti“, pričao je Kemal. „On je rekao da vratim kad djeca završe školu.“ Kasnije je Kemal vraćao, ali Rifat nije htio uzeti novac sebi. Predložio je da zajedno naprave mali fond među radnicima.
Svaki mjesec bi Rifat stavljao svojih 200 eura, Kemal koliko može, a ponekad bi se priključili drugi. Novac se koristio za hitne slučajeve među radničkim porodicama.
Adnan ga je gledao nevjerujući. „Znači naš otac je trideset godina punio neki privatni fond?“ Kemal je odmahnuo glavom. „Ne baš privatni. U početku da. Kasnije je postalo veće.“ Rifat je tokom godina insistirao da se vodi evidencija. Pomogli su radniku koji je ostao bez posla nakon povrede, udovici čiji je muž poginuo na gradilištu, djevojci čiji roditelji nisu mogli platiti studentski dom, porodici kojoj je izgorio stan.
„A porodica K. iz sveske?“ pitao je Mirza. Kemal je spustio pogled. „Moja.“ Mejra je dugo šutjela. Nije bila ljuta što je muž nekome pomagao. Bila je povrijeđena što joj to nikada nije rekao.
„Zašto je skrivao?“ pitala je. Kemal je odgovorio: „Govorio je da bi ti odobrila, ali bi se brinula svaki mjesec koliko ostaje vama. A on nije htio da dobro djelo postane nova svađa u kući.“
Mejra se gorko nasmijala. „Znači umjesto svađe je izabrao trideset godina tajne.“ Kemal nije branio Rifata. „I ja sam mu govorio da vam kaže. Bio je tvrdoglav.“ Ta riječ je svima zazvučala poznato.
Nekoliko dana kasnije stigla je nova dokumentacija iz Njemačke. Pokazala je da račun nije bio ispražnjen odjednom. Svaki put kad bi se skupilo nekoliko hiljada eura, novac bi išao na drugi račun koji je kasnije pripadao registrovanom udruženju za pomoć radničkim porodicama.
Rifat je bio jedan od osnivača. Nije primao platu. Nije imao ličnu korist. Naprotiv, često je iz svojih 200 eura davao više nego što su pravila tražila. Na jednom starom zapisniku stajalo je: „Rifat predlaže da se pomoć daje bez obzira na nacionalnost i vjeru. Na gradilištu svi isto padaju.“ Selma je čitala i plakala.
Ali tada je došlo drugo iznenađenje. Udruženje više nije postojalo. Ugašeno je prije tri godine, pred Rifatovu penziju. Većina preostalog novca prenesena je u fond za stipendije djeci bivših radnika migranata.
Fond je još radio. Preko advokata su dobili spisak korisnika. Bilo ih je više od stotinu tokom godina. Jedno ime odmah je privuklo Mejrin pogled: Lejla Rifatović. Prezime je bilo njihovo. „Ko je ovo?“ pitala je.
Ispostavilo se da je Lejla kćerka Rifatovog pokojnog brata Hasana. Hasan je umro mlad, ostavivši suprugu i dvoje djece. Porodica je znala da su teško živjeli, ali nisu znali da je Rifat godinama plaćao dio Lejlinog školovanja.
Danas je bila doktorica u Austriji. Kada su je pozvali, počela je plakati. „Stric vam nikad nije rekao?“ „Ne.“ „Meni je rekao da ne pričam jer će amidža Adnan reći da sve radi iza leđa porodice.“ Adnan je spustio glavu. Vjerovatno bi upravo to rekao.
Lejla je došla u selo za vikend i donijela staru kovertu. U njoj je bilo pismo koje joj je Rifat dao kada je diplomirala. „Nemoj mi vraćati ništa. Ako jednog dana možeš, plati nekome knjigu, pregled ili kartu. Tako će biti vraćeno.“
Lejla je rekla da je poslednjih godina svake godine finansirala jednu studentsku stipendiju upravo zbog tog obećanja. „Stric mi nije dao samo novac. Dao mi je osjećaj da ne moram odustati kad mi je bilo najteže.“
Adnan je tada prvi put prestao gledati stanje računa kao izgubljeno nasljedstvo. I dalje je bio povrijeđen. „Babo je govorio da štedi za nas.“ Mejra je klimnula. „I jeste.“ „Kako jeste ako nema novca?“ Majka je pokazala prema kući.
Rifat im je tokom godina već pomogao da naprave domove, platio dio školovanja, dao svakom djetetu novac kada je počinjalo život. Njegova rečenica „odvajam 200 za djecu“ očigledno je vremenom dobila šire značenje. Ne samo njegovu djecu. Djecu ljudi s kojima je radio i kojima je život krenuo nizbrdo.
U svesci su konačno pronašli pismo za porodicu. Bilo je skriveno između zadnjih stranica. Rifat je napisao: „Ako ste otvorili račun i naljutili se, razumijem. Trebao sam vam ranije reći. Kad sam počeo odvajati 200, stvarno sam mislio da će sve biti za vas.
Onda sam vidio koliko malo treba da se čovjeku raspadne život: jedna povreda, otkaz, bolest. Vi ste imali mene. Neki nisu imali nikoga.“ Zatim je dodao: „Nisam vam htio uzeti. Htio sam da ono što je višak kod nas ne ostane mrtvo dok nekome drugom može kupiti vrijeme.“
Najviše ih je pogodio posljednji dio: „Nemojte govoriti da sam bio svetac. Nisam. Znao sam pretjerati. Mejra će se sjetiti koliko puta nisam htio kupiti novu jaknu. To nije uvijek bilo pametno.
Čovjek treba i sebi ostaviti dovoljno. Ali ne žalim što račun nije pun. Vi imate kuće, poslove i porodice. Da sam ostavio 70.000 eura, podijelili biste ih i za nekoliko godina bi se jedva sjećali gdje su otišli. Ovako je taj novac već otišao tamo gdje je nekome bio najpotrebniji.“
Porodica je dugo razgovarala šta da uradi sa preostalih skoro dvije hiljade eura. Adnan je predložio da ih podijele, čisto simbolično. Mirza je htio dati fondu. Selma je rekla da ih trebaju ostaviti majci. Mejra je odlučila.
„Vaš otac je trideset godina odvajao po 200. Zadnje dvije hiljade će ostati za njega.“ Od tog novca uredili su njegovo mezarje, ali ne luksuzno. Ostatkom su platili školsku opremu za dvoje djece iz sela. „Da se račun zatvori onako kako je živio“, rekla je Mejra.
Godinu dana kasnije Adnan je dobio poziv iz fonda. Jedna mlada žena iz Bosne završila je master studij u Njemačkoj zahvaljujući stipendiji koja je djelimično poticala iz starog radničkog fonda.
Željela je upoznati Rifatovu porodicu. Došla je s roditeljima. Otac joj je bio bivši građevinski radnik koji je nakon nesreće ostao bez posla. „Da nije bilo te pomoći, kćerka bi ostala kući“, rekao je. Adnan je gledao djevojku i prvi put potpuno razumio očevu računicu.
Trideset godina po 200 eura nije postalo veliki broj na jednom računu. Postalo je mnogo malih trenutaka u tuđim životima. Jednom karta za voz. Drugi put lijek. Treći put kirija. Nekome prvi semestar fakulteta.
Nekome nekoliko mjeseci hrane dok ne pronađe posao. Novac je bio rasut toliko da više nije imao jednu adresu. Upravo zato porodica ga nije pronašla tamo gdje je očekivala.
Kasnije je Adnan počeo i sam odvajati mali iznos mjesečno. Ne 200 eura, jer nije želio kopirati oca kao ritual. Imao je svoje obaveze. Odvajao je koliko može. Ali za razliku od Rifata, rekao je supruzi i djeci tačno šta radi.
„Babo je uradio mnogo dobra“, objasnio im je, „ali jedna stvar je bila pogrešna: mislio je da porodicu treba zaštititi od objašnjenja.“ Njegova kćerka se nasmijala. „Znači tvoja lekcija je da daješ, ali uz račun?“ „Moja lekcija je da se o važnim stvarima priča dok si živ.“
Mejra je Rifatovu crnu svesku držala u ladici pored fotografija. Nikada je nije zaključavala. Unuci su je mogli čitati. Na zadnjoj stranici Selma je kasnije dopisala jednu rečenicu: „Dedo je trideset godina mislio da odvaja po 200 eura. Zapravo je odvajao po jednu malu mogućnost da nečiji najgori mjesec ne postane cijeli život.“
I zato, kada bi ljudi pitali porodicu koliko je Rifat na kraju ostavio novca, odgovor više nije bio „gotovo ništa“. Govorili bi: „Na računu malo.“ A ako bi neko pitao gdje je ostatak, Adnan bi odgovorio: „Svuda pomalo.“
Jer neki ljudi cijeli život štede da bi iza sebe ostavili veliki broj.
Rifat je počeo upravo tako.
Ali negdje između prve njemačke smjene i posljednje penzione uplate shvatio je da se vrijednost novca ne mora mjeriti time koliko ga ostane kada čovjek umre.
Ponekad se mjeri time koliko puta je prije toga spriječio nekoga da odustane.
KRAJ