U jednom malom mjestu u Dalmatinskoj zagori, u vrijeme kada su se granice, vlasti i gospodari mijenjali brže nego što su obični ljudi stizali shvatiti kome plaćaju porez, živio je siromašni mladić po imenu Jakov Vrdoljak. Imao je jedva nekoliko maslina, komad kamenite zemlje i staru kuću koju je dijelio s bolesnom majkom.
Bio je vrijedan, ali bez imanja, bez stoke i bez ikakva miraza kojim bi mogao dokazati da je „dostojan“ djevojke iz bolje kuće. Unatoč tome, zaljubio se u Lejlu, kćer imućnog bega Sulejmana, čovjeka koji je u tom kraju imao veliki konak, zemlju, konje i dovoljno utjecaja da pola sela stiša glas čim bi se njegovo ime spomenulo.
Lejla je odrasla među svilenim jastucima i kamenim zidovima konaka, ali nije bila razmažena. Poznavala je Jakova još iz djetinjstva, kada su njihove majke mijenjale sir za brašno na istoj tržnici. Ono što je počelo prijateljstvom preraslo je u ljubav koju su dugo skrivali.
Kad je Sulejman beg saznao da mu kći razgovara s čovjekom koji nema gotovo ništa, pozvao je Jakova pred sebe. Konak je bio pun rođaka, slugu i uglednih ljudi iz okolnih mjesta. Beg ga nije htio primiti nasamo. Želio je da svi vide kako će siromaha staviti na njegovo mjesto.
„Čujem da želiš moju kćer“, rekao je. Jakov je stajao uspravno, iako su mu dlanovi bili mokri od nervoze. „Želim je uzeti za ženu ako ona želi mene.“ Nekoliko muškaraca u prostoriji se nasmijalo.
Beg je podigao obrve. „A što joj nudiš?“ Jakov je odgovorio: „Ruke, pošten rad i kuću koja nije velika.“ Smijeh je postao glasniji. Sulejman beg nije se smijao. „Moja kći nije vreća žita da je dam čovjeku koji ima samo dobre namjere.“
Jakov je znao da će doći pitanje miraza. U tom vremenu i u tim krajevima razni običaji miješali su se među ljudima različite vjere i podrijetla, ali jedno je bilo zajedničko: brak je gotovo uvijek nosio i pitanje imovine, sigurnosti i ugleda. Beg je pred svima rekao:
„Ako zaista misliš da vrijediš moje kćeri, za pet godina donesi miraz kakav nitko iz tvoje kuće nikada nije donio. Sto zlatnika, deset najboljih ovaca i dva jaka konja.“ U konaku je nastala tišina. To nije bio uvjet. To je bila presuda. Jakov bi za sto zlatnika morao raditi desetljećima, a ne pet godina. Beg je znao da će ga poniziti bez da izgovori izravno „ne“.
Lejla, koja je razgovor slušala iz susjedne prostorije, izašla je pred oca. „To nije pošteno.“ Sulejman ju je oštro pogledao. „Nisam te pitao.“ Jakov je, međutim, podigao ruku prema njoj i rekao: „Ne.“ Zatim se okrenuo begu. „Pet godina?“ „Pet.“
„I ako donesem ono što si rekao?“ Beg je odgovorio: „Onda ću održati riječ pred svima koji je danas čuju.“ Jakov je pružio ruku. Sulejman beg nije očekivao da će je prihvatiti, ali ipak se rukovao s njim. Tada je Jakov dodao:
„Neću doći ni dan prije nego što istekne pet godina.“ Ljudi su se ponovno počeli smijati. Netko je dobacio da će se možda vratiti s dvije koze i magarcem. Jakov ništa nije odgovorio.
Sljedećeg jutra otišao je. Nije ponio mnogo: nekoliko komada odjeće, očev stari nož, malo kruha i sitan novac koji mu je majka uštedjela. Krenuo je prema obali, zatim dalje preko Rijeke i Trsta, gdje je radio sve što mu se nudilo. Nosio je teret u luci, pomagao kovačima, popravljao brodsku građu i spavao u prostorijama s još desetak radnika.
Prve godine nije uspio uštedjeti gotovo ništa. Druga je bila bolja. Naučio je raditi s drvom i metalom, a jedan stari majstor primijetio je da Jakov ima nevjerojatnu preciznost u rukama. Počeo mu je pokazivati kako se izrađuju složeni okovi, brave i dijelovi za kola.
Jakov nije zaboravio Lejlu, ali joj nije mogao redovito slati pisma. Nije znao bi li ih otac ikada pustio do nje. Ipak, svaka tri ili četiri mjeseca slao bi kratku poruku preko trgovaca koji su išli prema Dalmaciji. Nije pisao koliko je zaradio. Pisao je samo: „Još stojim iza riječi.“ Lejla je čuvala svako pismo ispod daske u svojoj sobi.
Sulejman beg u međuvremenu je pokušavao dogovoriti druge brakove. Jednom je došao sin bogatog trgovca iz Mostara, drugi put rođak jednog uglednika iz Splita. Lejla je odbijala. Otac se ljutio. „Čekaš čovjeka koji se neće vratiti.“ Ona bi odgovorila: „Ti si mu dao pet godina. Ja ću mu ih dati također.“
Treće godine Jakovu se dogodila nesreća. Na gradilištu skladišta u Trstu srušila se drvena konstrukcija. Dvojica radnika poginula su, a Jakov je slomio nekoliko rebara i teško ozlijedio rame. Mjesecima nije mogao raditi. Ušteđevina koju je skupljao gotovo dvije godine nestala je na liječenje, hranu i najam.
Kada se prvi put vratio u radionicu, jedva je podigao čekić. Majstor mu je rekao da odustane. „Nećeš skupiti ništa za dvije godine.“ Jakov je odgovorio: „Onda ću skupiti ono što mogu.“ Nije znao da će upravo nesreća promijeniti ono što je smatrao svojim zadatkom.
Tijekom oporavka upoznao je ljude koji su radili za jednog trgovca stokom i robom između Trsta, Rijeke, Senja i dalmatinskog zaleđa. Jakov je počeo voditi račune, popravljati kola i učiti trgovinu. Bio je dobar s brojevima, još bolji u procjenjivanju ljudi. Trgovac ga je nakon nekog vremena počeo slati da pregovara o kupnji konja i stoke.
Jakov je prvi put vidio kako oni koji imaju kapital zarađuju ne samo radom, nego znanjem, vezama i informacijama. Četvrte godine uložio je gotovo svu malu ušteđevinu u zajedničku kupnju nekoliko konja. Posao je uspio. Prvi put u životu imao je u rukama više novca nego što je njegov otac ikada vidio odjednom.
Do kraja pete godine mogao je kupiti dva dobra konja. Mogao je nabaviti i deset ovaca. Ali sto zlatnika još nije imao. Nedostajalo mu je mnogo. Da je prodao sve što posjeduje, možda bi skupio polovicu.
Ostali radnici govorili su mu da ne ide. „Beg će ti se smijati.“ „Rekao si sto.“ „Što će ti žena čiji te otac mjeri zlatom?“ Jakov je sve to slušao, ali je odlučio vratiti se točno onog dana kada je obećao.
Vijest da se vraća stigla je u selo nekoliko dana prije njega. Nitko nije znao s čim dolazi. Ljudi su se okupili kraj konaka kao da očekuju predstavu. Sulejman beg bio je stariji, ali još uvijek ponosan i uspravan.
Na dvorišnom zidu stajali su muškarci koji su prije pet godina slušali njegovo obećanje. Neki su već govorili da će mladić tražiti milost, drugi da će donijeti praznu torbu i neku izliku. Lejla je stajala iza prozora i držala posljednje Jakovljevo pismo, u kojem je bilo samo šest riječi: „Dolazim na dan koji smo dogovorili.“
Predvečer su se na cesti pojavila dva konjanika i jedna natkrivena kola. Jakov je jahao prvi. Bio je mršaviji, tamniji u licu i imao ožiljak kraj vrata, ali hodao je i držao se drugačije. Iza njega su bila dva snažna konja, upravo onakva kakve je beg tražio.
U kolima deset ovaca. U dvorištu se začuo žamor. Sulejman beg nije pokazao iznenađenje. „Vidim da si dio riječi održao“, rekao je. „A zlato?“
Jakov je sišao s konja i iz kola izvadio malu drvenu škrinju. Dvojica slugu prenijela su je u veliku prostoriju konaka. Svi su ušli za njima. Lejla je stajala kraj zida. Jakov ju je pogledao samo jednom. Pet godina razdvojenosti stalo je u nekoliko sekundi. Beg je pokazao prema škrinji. „Otvori.“
Jakov je otvorio poklopac.
Unutra nije bilo sto zlatnika.
Bilo ih je trideset sedam.
U prostoriji se odmah začuo šapat. Jedan čovjek se čak nasmijao. Sulejman beg dugo je gledao novac, a zatim Jakova. „Trideset sedam.“ „Da.“ „Dogovor je bio sto.“ „Znam.“ „Onda nisi ispunio dogovor.“ Jakov je odgovorio: „Nisam.“ Lejla je spustila pogled. Beg je zatvorio škrinju. „Onda nema više o čemu razgovarati.“
Jakov se nije pomaknuo. „Ima.“ Iz unutarnjeg džepa izvadio je nekoliko presavijenih papira. „Ovo je ostatak miraza.“ Sulejman se gotovo naljutio. „Ne zanimaju me papiri.“ Jakov je prišao stolu i položio ih pred njega. „Trebali bi.“
Beg je ipak otvorio prvi dokument. Lice mu se promijenilo. Bio je to vlasnički papir za dio zemlje uz konak. Zatim drugi. Još jedna parcela. Treći dokument odnosio se na dug jednog čovjeka prema Sulejmanu koji je sada bio u cijelosti otkupljen. Beg je podigao pogled. „Odakle ti ovo?“
Jakov je objasnio da je posljednje dvije godine, preko trgovaca i ljudi s kojima je radio, otkrivao nešto o Sulejmanovu imanju što selo nije znalo. Beg je zapravo bio u velikim dugovima.
Nekoliko loših poslova, propala trgovina stokom i dug prema trgovačkoj kući na obali gotovo su ga doveli do toga da izgubi najveći dio zemlje. Održavao je sliku bogatstva jer nije želio da selo sazna. Konak je izgledao moćno, ali papiri su govorili nešto drugo. Zemlja koju je nekada smatrao svojom već je dijelom bila založena.
Lejla je problijedjela. Ni ona nije znala.
„Što si napravio?“ pitao je beg.
Jakov je pokazao prema dokumentima. „Kupio sam ono što sam mogao od vaših dugova i vratio vam dijelove zemlje koji bi otišli vjerovnicima.“ Sulejman ga je gledao u potpunoj tišini. Jakov je nastavio:
„Trideset sedam zlatnika je sve što mi je ostalo nakon toga. Da sam ih čuvao, možda bih danas imao šezdeset ili sedamdeset. Nikad sto. Ali onda bih došao ovdje s više novca dok bi kuća u koju dovodim Lejlu možda za nekoliko godina pripadala drugome.“
U cijelom konaku nitko nije govorio.
Beg je stisnuo dokumente u ruci. „Zašto bi ti plaćao moje dugove?“ Jakov je odgovorio: „Nisam ih platio zbog vas.“ Pogledao je Lejlu. „Ako se ona uda za mene, ne želim da jednog dana čuje da sam stajao sa strane dok joj otac gubi kuću samo zato što me prije pet godina ponizio.
“ Sulejman je spustio dokumente. „A misliš da ćeš time kupiti moju kćer?“ Jakov je odmah odgovorio: „Ne. Zato ovo i nije miraz za nju.“
Tada je iz džepa izvadio još jedan papir. Bio je to jednostavan ugovor o vlasništvu nad malom kućom i radionicom u blizini Splita koju je kupio od svog dijela zarade. Na dokumentu nije stajalo samo njegovo ime. Stajalo je i Lejlino, uz uvjet da postane suvlasnica ako se slobodnom voljom uda za njega.
„Ovo je jedino što donosim svojoj budućoj ženi“, rekao je. „Kuću u kojoj nitko neće moći reći da živi od milosti mog oca ili njezina oca. Ako kaže ne, kuća ostaje moja, a vaši dugovi su svejedno riješeni onoliko koliko sam mogao.“
Sulejman beg nije izgledao ljut. Izgledao je staro. Možda prvi put pred svima. Pogledao je ljude oko sebe, one iste pred kojima je prije pet godina postavio nemoguć uvjet samo da bi ponizio siromašnog mladića.
Sada je upravo taj mladić stajao pred njim sa sedamdeset i tri zlatnika manje nego što je obećao, ali s papirima koji su spašavali veći dio onoga čime se beg cijeli život ponosio.
„Izlazite svi“, rekao je.
Nitko se nije odmah pomaknuo.
„Rekao sam van.“
Za nekoliko trenutaka u velikoj prostoriji ostali su samo Sulejman, Jakov i Lejla. Beg je dugo sjedio bez riječi. Onda je pogledao kćer. „Želiš li ga?“ Lejla nije spustila pogled. „Pet godina.“ „To nije odgovor.“
„Pet godina sam čekala jer sam ga željela tada. Sad ga želim još više.“ Sulejman je kimnuo, ali zatim se okrenuo Jakovu. „Ja sam tražio sto zlatnika.“ „Znam.“ „Donio si trideset sedam.“ „Znam.“
Beg je tada napravio nešto što Jakov nije očekivao. Uzeo je škrinju sa zlatnicima i gurnuo je natrag prema njemu. „Nosi to.“ Jakov se namrštio. „Dogovor?“ Sulejman je duboko udahnuo.
„Ja sam prije pet godina postavio cijenu jer sam mislio da čovjek bez zemlje i novca nema što dati mojoj kćeri. Danas si mi donio trideset sedam zlatnika i pokazao da si bogatiji od mene u jedinoj stvari koju nisam znao mjeriti.“
Jakov nije odgovorio.
Sulejman je nastavio: „Obraz.“
Lejla je počela plakati.
Vjenčali su se nekoliko mjeseci kasnije, bez raskošnog slavlja kakvo je selo očekivalo. Jakov nije htio da se potroši još novca radi dokazivanja pred ljudima. Lejla se preselila s njim u kuću kraj Splita, gdje su zajedno vodili malu radionicu i trgovinu. Jakov je radio s drvom i metalom, a ona vodila račune i pregovarala s kupcima bolje od njega. Posao je polako rastao. Nikada nisu postali najbogatija obitelj u kraju, ali su imali dovoljno i nisu dugovali nikome.
Sulejman beg također se promijenio. Bio je i dalje ponosan čovjek, ali više nikada nije pred ljudima govorio o braku svoje djece kao o cijeni, mirazu ili imovini. Kada bi netko spomenuo kako je Jakov „ipak uspio skupiti miraz“, beg bi ih ispravio: „Nije.“ Ljudi bi se začudili. „Pa kako ste ga onda pustili?“ Sulejman bi odgovorio: „Jer sam tek tada shvatio da sam tražio krivu stvar.“
Godinama kasnije, kada je beg bio već duboko u starosti, sjedio je s unukom u dvorištu konaka. Dječak je čuo seosku priču o sto zlatnika i pitao: „Djede, je li istina da je tata donio samo trideset sedam?“ Sulejman se nasmijao. „Istina.“ „Pa zašto si onda održao obećanje?“ Beg je pogledao prema zemlji koju je gotovo izgubio. „Jer sam mislio da će me zalediti prazna škrinja. A zaledilo me to što je čovjek kojeg sam pokušao osramotiti potrošio svoje zlato da sačuva ono što je meni bilo važno.“
Dječak je još bio zbunjen. „Znači on ti je vratio zemlju?“ „Dio.“ „Onda je to bio miraz.“ Sulejman je odmahnuo glavom. „Ne. Miraz je ono što ljudi unose u brak. Tvoj otac je u brak unio nešto drugo.“ „Što?“ Beg je nekoliko trenutaka razmišljao. „Dokaz da se čovjek ne mjeri onim što nosi u škrinji.“
I upravo je to bilo ono zbog čega je cijeli konak onog dana zanijemio. Nisu ih zaledili zlatnici kojih nije bilo. Nije ih zaledila velika tajna o bogatstvu. Zaledila ih je činjenica da se siromah vratio nakon pet godina, priznao pred svima da nije ispunio obećanje i onda pokazao da je sve što je uspio zaraditi potrošio ne da bi kupio nevjestu, nego da bi zaštitio njezinu obitelj od propasti.
A Sulejman beg je do kraja života čuvao onu praznu drvenu škrinju.
Ne kao dokaz da je nekada tražio sto zlatnika.
Nego kao podsjetnik da se upravo u njoj nalazila najveća vrijednost onda kada je gotovo sve zlato iz nje već bilo potrošeno.
KRAJ