U malom selu u Hrvatskom zagorju, u kući s crvenim krovom i starom trešnjom ispred prozora, živjela je sedamdesetdevetogodišnja Kata Horvat. Njezina mirovina bila je toliko mala da je svakog mjeseca prvo morala izračunati koliko smije potrošiti na lijekove, koliko na struju, a koliko na hranu. Zimi je grijala samo kuhinju i jednu sobu, meso je kupovala uglavnom nedjeljom, a odjeću gotovo nikada jer je govorila da joj je „dobra i ova koju ima“. Ipak, postojala je jedna stvar na kojoj Kata nikada nije štedjela. Svakog petog dana u mjesecu, čim bi stigla mirovina, otvorila bi malu metalnu kutiju skrivenu na dnu ormara i u nju stavila dvadeset, ponekad trideset eura. Na komadu papira iznad novca bilo je napisano samo jedno ime: „Luka“. Luka je bio njezin jedini unuk, mladić kojeg je posljednjih godina viđala možda jednom ili dvaput godišnje.
Dok je Luka bio dijete, bilo je potpuno drugačije. Gotovo svaki školski praznik provodio je kod bake Kate. Ujutro bi ga budila mirisom toplog kruha, a poslijepodne su zajedno išli hraniti kokoši ili brati trešnje iza kuće. Kada bi pao i razbio koljeno, Kata bi ga posjela na kuhinjski stol, očistila ranu i govorila da pravi muškarci smiju plakati samo dok baka ne pronađe flaster. Luka joj je obećavao da će, kada odraste, kupiti veliku kuću i povesti je živjeti sa sobom. Kata bi se smijala i odgovarala: „Samo ti meni dođi na kavu. Kuća mi ne treba.“ Ali nakon što je Luka završio srednju školu i otišao studirati u Zagreb, njegovi dolasci postajali su sve rjeđi. Fakultet, prijatelji, djevojka, prvi posao — uvijek je postojao neki razlog zbog kojeg bi posjet baki mogao pričekati još jedan vikend.
Kata se nikada nije žalila. Svake nedjelje oko sedam navečer stavila bi telefon na stol i čekala. Ponekad bi Luka nazvao. Ponekad ne bi. Kada bi se javio nakon dva ili tri tjedna, ona ga nikada nije pitala zašto se nije ranije sjetio. Umjesto toga pitala bi jede li dobro, je li mu hladno u Zagrebu i treba li mu što. „Bako, imam posao, nisam više dijete“, smijao bi se Luka. „Znam“, odgovorila bi. „Ali ja sam još uvijek baka.“ Nakon svakog takvog razgovora Kata bi bila raspoložena nekoliko dana. Susjedi su primjećivali kako priča o njemu kao da ga viđa svakodnevno. Znala je gdje radi, kako mu se zove djevojka i da želi jednog dana otvoriti vlastiti mali studio za grafički dizajn. Ono što Luka nije znao bilo je da je Kata upravo zbog tog sna počela odvajati novac.
Ideju je dobila tijekom jednog od njegovih rijetkih posjeta. Luka je tada sjedio za kuhinjskim stolom i žalio se da je teško pokrenuti vlastiti posao jer mu treba dobro računalo, oprema i novac za najam prostora. Nije od bake ništa tražio. Zapravo, vjerojatno je zaboravio razgovor čim se vratio u Zagreb. Kata nije. Sljedećeg mjeseca stavila je prvih dvadeset eura u metalnu kutiju. Nakon toga činila je isto svakog mjeseca. Kada bi dobila božićnicu, dio bi završio unutra. Kada bi prodala nekoliko kokoši ili susjedi platili jaja, spremila bi još nekoliko eura. Nije znala koliko računalo košta niti koliko novca treba za studio. Znala je samo da se malo po malo može skupiti nešto što će njezinu unuku možda pomoći.
Zbog te štednje Kata je sebi uskraćivala više nego što je itko znao. Stari hladnjak počeo je čudno zujati, ali nije kupila novi. Kaput joj je bio star gotovo petnaest godina, no samo je zamijenila gumbe. Kada bi je susjeda Marica nagovarala da ode s umirovljenicima na izlet na more, Kata bi odgovorila da joj se ne putuje. Istina je bila da nije htjela potrošiti pedesetak eura. „Zašto toliko štediš?“ jednom ju je upitala Marica. Kata je samo pokazala prema fotografiji Luke na polici. „On će taj novac znati bolje potrošiti nego ja.“ Marica se naljutila. „A koliko često on dolazi tebi?“ Kata je spustila pogled. „Mladi imaju svoj život.“ „A ti?“ upitala je Marica. Kata se nasmiješila. „Moj je već bio lijep.“
Jednog prosinačkog dana Luka je baki obećao da će doći za Božić. Kata je tri dana ranije počela pripremati kolače. Kupila je meso koje inače ne bi uzela, promijenila posteljinu u njegovoj staroj sobi i čak stavila nekoliko cjepanica više u peć kako bi cijela kuća bila topla. Na Badnjak oko podneva Luka je nazvao. U firmi se pojavio važan projekt, a njegova djevojka željela je Božić provesti kod svojih roditelja. „Doći ću odmah poslije Nove godine“, obećao je. Kata je nekoliko sekundi šutjela, a onda veselo rekla: „Naravno, dijete. Samo ti radi. Bit će drugih Božića.“ Nakon razgovora ugasila je grijanje u Lukinoj sobi, spremila dio hrane u zamrzivač i sjela sama za stol. Marica ju je kasnije pozvala k sebi na večeru, ali Kata je rekla da je umorna. Nitko nije vidio da je te večeri dugo sjedila kraj prozora gledajući svjetla automobila koja su prolazila cestom.
Luka nije došao ni poslije Nove godine. Posao se zakomplicirao, zatim se razbolio, a nekoliko tjedana kasnije ponovno je obećao da će doći „čim uhvati slobodan vikend“. Taj slobodan vikend nije stigao. U ožujku ga je jednog jutra nazvala majka. Čim je čuo njezin glas, znao je da nešto nije u redu. Kata je prethodne večeri legla spavati i više se nije probudila. Umrla je mirno, u svojoj kući, nekoliko dana prije osamdesetog rođendana. Luka je sjedio na rubu kreveta s telefonom u ruci i dugo nije mogao izgovoriti ni riječ. Prvo čega se sjetio bio je posljednji Božić. Zatim sve poruke na koje je odgovarao tek nakon nekoliko sati. Svi vikendi kada je mogao otići, ali je odlučio da će to napraviti sljedeći put.
Na sprovodu je stajao nekoliko koraka od lijesa i slušao ljude kako pričaju o njegovoj baki. Jedna žena rekla mu je kako je Kata uvijek pokazivala njegove fotografije. Drugi susjed spomenuo je da je znala govoriti kako će Luka jednoga dana imati svoju firmu. Marica ga je samo zagrlila. Nije ga krivila niti mu išta predbacila, ali prije nego što je otišla, rekla je: „Tvoja baka nikada nije mislila da si je zaboravio. Čak ni onda kada smo mi drugi mislili da jesi.“ Ta rečenica boljela ga je više od bilo kakve optužbe.
Nekoliko dana nakon sprovoda Luka je s majkom počeo spremati Katinu kuću. U ormarima su pronašli uredno složenu odjeću, stare fotografije, račune i desetke sitnica koje nitko nije imao srca baciti. Kada je Luka pomaknuo kutiju s posteljinom na dnu bakinog ormara, ugledao je malu metalnu kutiju. Bila je zaključana, ali ključ je bio zalijepljen trakom s donje strane. Otvorio ju je i ostao nepomičan. Unutra su bile uredno složene novčanice, nekoliko starih omotnica i bilježnica. Na vrhu je ležala bijela omotnica na kojoj je bakinim drhtavim rukopisom pisalo: „Za mog Luku.“
Ruke su mu se tresle dok ju je otvarao. Unutra nije bila samo štednja nego i kratko pismo. Kata je napisala da zna kako Luka želi pokrenuti vlastiti posao i da se nada da će mu ono što je uspjela odvojiti barem malo pomoći. Napisala je i da se ne ljuti što rijetko dolazi jer zna da pokušava izgraditi svoj život. Posljednje rečenice Luka je morao pročitati nekoliko puta jer ih više nije vidio od suza. „Nemoj se osjećati dužnim zbog ovoga. Baka ne posuđuje unuku. Baka daje. Ako jednog dana zaradiš puno, nemoj meni vraćati. Pomozi nekome tko tada bude trebao tebe. I kad ti život postane previše brz, ponekad sjedni i popij kavu bez žurbe. Sjeti se da smo mi dvije najljepše pili upravo tako.“
U kutiji je bilo nešto više od četiri tisuće eura. Za Luku to nije bilo bogatstvo. Sada je zarađivao dovoljno da bi taj iznos mogao uštedjeti za nekoliko mjeseci. Ali kada je pogledao bakine račune i shvatio od kakve je mirovine izdvajala taj novac, četiri tisuće eura odjednom su mu izgledale kao golemo bogatstvo. Svaka novčanica predstavljala je nešto što sebi nije kupila. Jedan izlet na koji nije otišla. Jednu topliju zimsku jaknu. Nekoliko stupnjeva više u kući. Luka je spustio glavu na bakin krevet i zaplakao kao što nije plakao od djetinjstva.
Novac nije potrošio odmah. Nekoliko mjeseci kasnije ipak je otvorio mali studio o kojem je nekada pričao baki. Mogao ga je financirati sam, ali odlučio je da će njezina ušteđevina platiti prvi stol, računalo i malu drvenu ploču koju je stavio kraj ulaza. Na ploči nije napisao naziv tvrtke. Pisalo je samo: „Za Katu, koja je vjerovala prije nego što sam ja vjerovao.“ Prvog dana rada donio je iz bakinog vrta malu fotografiju njih dvoje ispod trešnje i stavio je pokraj računala.
Ali najveća promjena nije bila studio. Luka je počeo drugačije gledati na vrijeme. Češće je odlazio roditeljima. Kada bi ga nazvao stariji rođak, nije prekidao razgovor zato što je imao „nešto važnije“. Jednom mjesečno odvajao je dio zarade u posebnu omotnicu, baš kao Kata. Taj novac koristio je da pomogne studentima i mladim ljudima koji nisu mogli priuštiti opremu za svoj prvi posao. Nikome nije objašnjavao zašto. Znao je da bi baka upravo tako željela.
Godinama je Luka mislio da će uvijek postojati sljedeća nedjelja, sljedeći Božić i sljedeći slobodan vikend kada će sjesti s bakom za njezin kuhinjski stol. Tek nakon njezine smrti shvatio je koliko je opasna riječ „jednom“. Kata mu je od svoje male mirovine ostavila nekoliko tisuća eura, ali to nije bilo najvrjednije što je pronašao u omotnici sa svojim imenom. Ostavila mu je posljednju lekciju koju mu za života nije željela nametnuti: novac možeš ponovno zaraditi, posao možeš završiti sutra, a propuštenu priliku ponekad možeš nadoknaditi. Ali postoje ljudi čije vrijeme s tobom ima posljednji dan, samo što ti nitko unaprijed ne kaže koji je to dan. KRAJ