Bogataš se rugao siromašnom komšiji zbog malog kurbana. Tri dana kasnije klečao je u suzama pred njegovim vratima.
Dan uoči Kurban-bajrama cijela mahala bila je ispunjena posebnim mirisima i radošću. Svježe pečeni somuni, tek skuhana kahva i miris baklave širili su se iz gotovo svake kuće, dok su djeca veselo trčala ulicama, a odrasli završavali posljednje pripreme za najveći islamski blagdan. Na samom kraju ulice, u maloj trošnoj kući sa starim drvenim prozorima, živio je Meho, skroman nadničar koji nije imao stalno zaposlenje. Jednog dana radio bi na građevini, drugog cijepao drva, a trećeg pomagao komšijama u bašti. Iako nije imao mnogo novca, posjedovao je nešto daleko vrijednije – veliko i plemenito srce. Tokom cijele godine pažljivo je odvajao marku po marku, često se odričući vlastitog ručka ili pješačeći kilometrima kako bi uštedio novac za autobus. Sve je to činio s jednom željom – da za Kurban-bajram može kupiti kurban stečen poštenim radom.
U rano bajramsko jutro Meho je doveo malo bijelo janje u svoje dvorište. Nije bilo veliko niti posebno upečatljivo, ali je predstavljalo plod njegovog truda i odricanja. Dok ga je vezivao, s balkona raskošne trospratnice preko puta posmatrao ga je Suljo, najbogatiji čovjek u mahali. Posjedovao je nekoliko uspješnih firmi, luksuzne automobile i vilu kojoj su se mnogi divili. U njegovom dvorištu bio je vezan ogroman bik, toliko velik da su ljudi dolazili samo da ga vide. Ugledavši Mehino janje, Suljo se glasno nasmijao i podrugljivo dobacio: „Meho, je li to kurban ili si doveo mačku?“ Zatim je ponosno pokazao prema svom biku, hvaleći se njegovom težinom i količinom mesa koju će njegova porodica imati cijele godine. Meho nije pokazao ni trunku ljutnje. Samo je pomilovao svoje janje po glavi i mirno odgovorio: „Komšija, kurban se ne mjeri kilogramima. Mjeri se nijjetom i srcem.“ Suljo je odmahnuo rukom, uvjeren da takve riječi govore samo oni koji nemaju dovoljno.
Nakon bajram-namaza Meho je prinio svoj kurban i meso pažljivo podijelio onako kako nalažu običaji i njegova savjest. Jedan dio ostavio je svojoj porodici, drugi rodbini, a treći raznio siromašnim komšijama. Posjetio je staru nanu Eminu, odnio meso samohranoj majci koja je sama odgajala troje djece i nije zaboravio bolesnog Hasana koji mjesecima nije mogao raditi. Kada se pred akšam vratio kući, u njegovom frižideru nije ostalo mnogo mesa, ali je njegovo srce bilo ispunjeno zadovoljstvom jer je znao da je nekome uljepšao Bajram.
Kod Sulje je slika bila sasvim drugačija. Nije želio nikome podijeliti ni kilogram mesa. Govorio je da njegova porodica mora imati dovoljno za cijelu godinu, a tek ako nešto ostane, možda će razmisliti o drugima. Njegovi sinovi cijelu noć nosili su velike komade mesa u podrum i slagali ih u tri velika industrijska zamrzivača. Kada su ih napunili do posljednjeg mjesta, Suljo je zaključao vrata podruma uvjeren da je osigurao obilje za mnoge mjesece koji dolaze.
Međutim, iste noći nebo se iznenada zamračilo. Snažna munja pogodila je glavnu trafostanicu, a cijela mahala ostala je bez električne energije. U početku su svi vjerovali da će kvar biti otklonjen za nekoliko sati, ali sati su se pretvorili u dane. Ljetna vrućina nije popuštala, a trećeg dana iz Suljinog podruma počeo se širiti neugodan miris. Led u zamrzivačima odavno se otopio, a stotine kilograma mesa počele su propadati. Kada je otvorio vrata podruma, prizor i miris gotovo su ga oborili s nogu. Njegovi sinovi stavili su maske na lice, ali ni to nije pomoglo. Sve ono čime se ponosio pretvorilo se u bezvrijedan otpad. Tog popodneva cijela mahala posmatrala je kako Suljo i njegovi sinovi iznose crne vreće pune pokvarenog mesa koje je kamion komunalnog preduzeća jedva odvezao. Vila je danima bila ispunjena neugodnim mirisom, a Suljo je prvi put u životu sjedio ispred svoje kuće potpuno nijem. Nije ga boljela samo materijalna šteta. Najviše ga je boljela spoznaja koliko je bio zaslijepljen vlastitim bogatstvom. U mislima su mu neprestano odzvanjale Mehine riječi da se kurban ne mjeri kilogramima.
Predvečerje istog dana prekinula je škripa kapije. Suljo je podigao pogled i ugledao Mehu kako polako prilazi njegovoj kući noseći veliku tepsiju iz koje se širio miris svježe pečene pite. Posramljen, tiho ga je upitao da li je došao da vidi kako ga je život kaznio zbog njegove oholosti. Meho je bez riječi spustio tepsiju na sto, skinuo platnenu krpu i sjeo pored njega. Mirno je rekao: „Nisam došao da ti se smijem. Došao sam jer je Bajram, a na Bajram nijedan komšija ne smije ostati gladan.“
Te jednostavne riječi pogodile su Sulju snažnije od bilo kakve kazne. Godinama je vjerovao da čovjekovu vrijednost određuje ono što posjeduje, ali je tada shvatio da istinska veličina leži u onome što je čovjek spreman podijeliti s drugima. Suze su mu same krenule niz lice. Ustao je, prišao Mehi i zagrlio ga, priznajući da mu se rugao zbog siromaštva, a zapravo je upravo on bio siromašniji. Meho ga je blago potapšao po ramenu i odgovorio da nije bio siromašan zbog novca, već zato što nije znao da se pravi bereket umnožava tek onda kada se dijeli s drugima.
Od tog Bajrama Suljin život potpuno se promijenio. Već naredne godine prvi je pokucao na vrata porodica koje nisu imale mogućnost kupiti kurban. Dijelio je meso tiho i bez želje da ga iko vidi ili pohvali. Kada bi ga neko pitao zbog čega se toliko promijenio, samo bi pokazao prema Mehi i rekao: „Onaj čovjek sa malim janjetom naučio me je najvećoj lekciji u životu. Pun zamrzivač može ostati prazan preko noći, ali srce koje dijeli s drugima nikada ne ostaje prazno.“
Godinama kasnije stanovnici mahale nisu prepričavali koliko je Suljin bik bio velik niti koliko je mesa imao. Pamtili su samo jednu toplu tepsiju pite koju je siromašni čovjek donio bogatom komšiji onda kada mu je bila najpotrebnija. Jer prava vrijednost Kurban-bajrama nikada nije bila u veličini životinje, već u veličini srca koje zna oprostiti, podijeliti i pružiti ruku čak i onome ko ga je jučer ponizio.